Sistemske stranke nastavljaju podcjenjivati suvereniste, što će dovesti do dvostruko većeg broja zastupničkih mjesta tzv. krajnje desnice u Europskom parlamentu

Ususret europskim izborima u svibnju Macron je prošloga utorka u nizu europskih tiskovina objavio veliki tekst o budućnosti i svojoj viziji EU-a. Svibanjske izbore Macron je označio presudnima za budućnost Europe koja nikada od Drugoga svjetskog rata nije bila "ugroženija" nego danas. A tko to prema Macronu ugrožava Europu? Nacionalizam koji "ne nudi ništa. To je projekt koji odbija".

O fenomenu nacionalizma napisane su brojne politološke, sociološke i historiografske studije i rasprave. Potpuno pojednostavljeno govoreći, nacionalizam bismo mogli podijeliti na: obrambeni/osloboditeljski nacionalizam i na osvajački nacionalizam (postoje i brojne druge klasifikacije). U tom smislu možemo govoriti o zdravome/pozitivnome i o nezdravome/negativnome nacionalizmu. Pozitivni nacionalizam podrazumijeva pravo svakog naroda na samostalan razvitak i život u vlastitoj državi, a negativni nacionalizam aspirira na tuđe teritorije ili na podčinjavanje drugih naroda i kultura.

Zdravi i nezdravi nacionalizam

S obzirom na podjelu na zdravi i nezdravi nacionalizam, ne možemo izjednačavati, primjerice, engleski i irski nacionalizam. Irski diplomat i književnik Shane Leslie zalagao se za "zdravi nacionalizam" koji bi stajao "između dva ekstrema: internacionalnoga boljševizma (koji briše sve nacionalne razlike) i ludila egocentričnoga nacionalizma". Dr. Ivo Korsky hrvatski je, starčevićanski nacionalizam smatrao humanim i onim koji odbija "svaki ekstremizam, pa i onaj nacionalistički". Za Korskoga nacionalizam je "obrana hrvatske zajednice i hrvatskih predaja od svih unutarnjih ili vanjskih snaga koje žele tu zajednicu osloboditi ili joj oduzeti njezin poviješću oblikovani značaj. Taj nacionalizam jača kao obrambena kategorija kada postoji veća ugroženost, a slabi kada nema ugroženosti. To je sve. Sve što je izvan toga nije pravi nacionalizam, nego različite nacionalističke doktrine o kojima se može raspravljati, ali ja ih ne smatram pravim nacionalizmom, jer su često zaodijevanje raznih interesa ili predrasuda u nacionalne oblike".

Politički "mainstream" danas na Zapadu ne pravi razliku između zdravoga i nezdravog nacionalizma. Nacionalizam kao pojam predmet je politički korektne inkvizicije čiji su glavni udarnici, što je posebno zanimljivo, politički čelnici onih država koje imaju stoljetnu povijest imperijalističkih aspiracija i pothvata. Bilo je tako svojedobno groteskno za čuti Sanaderovu izjavu o tome da je hrvatski nacionalizam sveden na "bezopasnu mjeru", posebno u kontekstu činjenice da je tu izjavu dao na Oxfordu, koje nije samo ugledno sveučilište, nego i jedan od simbola britanske nadmoći. 

Ideja europske superdržave proizišla iz inkubatora nezdravog nacionalizma

Uz mrske "nacionaliste" posljednjih su godina na udaru jurišnih odreda bruxelleskog mainstreama i tzv. populisti i tzv. suverenisti. Iako se među ovima posve sigurno može pronaći i pristaša nezdravog nacionalizma, dominantno je riječ o političarima koji se ne zalažu ni za kakve ekstremne ideje. Radi se o samoobrambenome nacionalističkom refleksu kao odgovoru na bruxelleski unifikacijski valjak koji želi EU pretvoriti u superdržavu (u kojoj je, dakako, najsnažnija država Njemačka). A upravo je ideja Europe kao superdržave proizišla iz inkubatora nezdravog nacionalizma. Njezin je začetnik Johan Rudolf Kjellen, otac pojma geopolitika i ostrašćeni germanofil u čijoj je viziji svijeta Europa superdržava pod njemačkom kontrolom.

Nasuprot onima koji teže za stvaranjem federativne europske države sa svim državnim strukturama, stoji ideja "Europe domovina" odnosno Europe kao saveza trajno suverenih država. Nacionalisti odnosno – govoreći danas popularnim rječnikom – "suverenisti" zalažu se za Europu kao zajednicu suverenih i ravnopravnih država i nacija. Mahom je pritom riječ o političarima u državama srednjoistočne Europe  koje su jako dobro upoznale što znače pokušaji realizacije bilo sovjetskih bilo nacističkih imperijalističkih ambicija.

Borba protiv 'glupih populista' nije polučila dobre rezultate

Biti danas suverenist (na žalost, u zemlji čudesa Hrvatskoj i ovaj bi se pojam mogao pretvoriti u grotesku) znači promišljati europsku budućnost kao budućnost saveza suverenih država u kojemu će se, u skladu s načelom supsidijarnosti, na europske institucije prenositi samo one ovlasti koje su nužne za funkcioniranje EU-a. Biti suverenist znači protiviti se masovnim i nekontroliranim migracijama, svjestan da su takve migracije već danas neke dijelove EU-a izmijenile do granica neprepoznatljivosti. Biti suverenist, dakako, znači i biti predmetom isljeđivanja verbalno-misaone žandarmerije što podrazumijeva etikete kao "populist", "krajnji desničar" ili u gorem slučaju "fašist".

Sistemska, "mainstream" desnica imala je prilike uzeti u obzir opravdane zahtjeve tzv. populista i tzv. suverenista i u skladu s njima izmijeniti svoju politiku (to bi učinili mudri političari). Ona to, međutim, nije učinila, nego je svih posljednjih godina vodila – junckerovski rečeno – borbu protiv "glupih populista". Ta borba očito nije polučila dobre rezultate jer bi prema najnovijoj anketi njemačkog Bilda stranke tzv. krajnje desnice trebale udvostručiti broj mjesta na izborima za Europski parlament, dok se istodobno konzervativne i socijal-demokratske stranke suočavaju s velikim gubitcima. Za sada, unatoč etiketama, među populistima/suverenistima prevladavaju razumni ljudi. Ako desni/konzervativni mainstream nastavi i dalje otvoreno gaziti volju svojih birača i benevolentno se odnositi prema masovnim migracijama političko klatno moglo bi se zaista pomaknuti u krajnost prema najjednostavnijem zakonu akcije i reakcije. Pitanje je samo je li mainstream toga svjestan ili će svirači na bruxelleskom Titanicu i dalje nastaviti svirati vlastitoj kratkovidnosti i vlastitoj gluposti?