Sindikati ne predstavljaju radnike, oni predstavljaju samo svoje članove

Podsjetimo, žalosni omjer radnika i umirovljenika u RH je početkom 2017. iznosio 1,17:1, što znači da na svakih 117 radnika postoji 100 umirovljenika. Taj broj je poslije velikog pada zadnjih desetljeća 20. stoljeća, kada je padao od omjera kao 9:1 (devet radnika na jednog umirovljenika) u 1950-ima, preko 3:1 1980-ih do manje od 1,5:1 na kraju stoljeća. 

Najveće promjene u kvazireformi mirovinskog sustava

Vlada Republike Hrvatske i njezin resorni ministar Marko Pavić donijeli su kvazi reformu mirovinskog sustava koja je odmah izazvala negativnu reakciju kod sindikalnih vođa. Po novoj mirovinskoj shemi u mirovinu ćemo ići s napunjenih 67 godina života od 2031. godine. No prije toga ubrzat će se prijelazno razdoblje za žene pa će se od iduće godine njihova dob za odlazak u starosnu mirovinu povećavati četiri, umjesto tri mjeseca godišnje te će 2027. godine i žene odlaziti u mirovinu sa 65 godina života. 

Od 2028. godine, pak, kreće novo prijelazno razdoblje za žene i muškarce te će im se dob za odlazak u mirovinu godišnje podizati šest mjeseci dok se 2031. ne dosegne zacrtanih 67 godina života. Polazni faktor za određivanje starosne mirovine za osobu koja mirovinu prvi put će se tako stjecati nakon 65 godina starosti i najmanje 35 godina staža. Dugogodišnji osiguranici ostat će bez prava povećanja mirovine za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. 

Danas samo korisnici starosne mirovine mogu primati punu mirovinu i raditi do četiri sata temeljem ugovora o radu, a od iduće godine moći će i korisnici prijevremene mirovine. Istodobno vojne osobe, policijski službenici i ovlaštene službene osobe koje su stekle starosnu mirovinu moći će birati – do četiri sata rada i puna mirovina ili rad s punim radnim vremenom i isplata 50 posto umanjene mirovine.

Državni bankomat kojeg pune radnici 

Najznačajnija promjena koju donosi mirovinska reforma ministra Pavića odnosi na drugi stup i isplatu, odnosno neisplatu 27% dodatka na mirovine. Obvezni članovi drugog mirovinskog stupa će moći dobiti 27% dodatka samo ako ušteđevinu iz drugog stupa prenesu u prvi stup, tj. u državni proračun. Odluku o vraćanju u prvi stup ljudi će donositi u trenutku umirovljenja, kada će dobiti izračun koji će im pokazati kolike će im biti mirovine ako ostanu u drugom stupu (bez 27% dodatka) ili svu svoju štednju prenesu u prvi stup.

Drugi mirovinski stup je zamišljen kao prvi korak u prelasku iz mirovinskog modela međugeneracijske solidarnosti na model individualizirane mirovinske štednje. Zastarjeli koncept međugeneracijske solidarnosti mogao je funkcionirati samo onda kad je odnos radnika i umirovljenika bio 3:1 i više. Danas je on zahvaljujući socijalističkim razmišljanjima i kupovinom socijalnog mira svih vlada do sad otišao u smjeru kojem više ne može biti održiv. 

Međutim II mirovinski stup u biti je dobro osmišljena prevara države. Naime od dana kad je uveden on se većinom koristi za kreditiranje države. Mirovinski fondovi primarno ulazu u obveznice RH te tako kreditiraju državu privatnim novcima uplatitelja u drugi mirovinski stup. Od četiri mirovinska fonda ne postoji ni jedna opcija u mirovinskim fondovima koja ne ulaže primarno u obveznice. Dakle i drugi mirovinski stup koji je trebao biti na jedan naše osiguranje u slučaju neminovne propasti sustava međugeneracijske solidarnosti je u svojoj biti državni bankomat. Dakle država je opet, po tko zna koji put sabotirala radnike i prodala njihovu budućnost. Trenutnom reformom kojom svoj novac iz drugog stupa možemo dobiti jedino onda kad ga u potpunosti predamo državi samo je još jedna pljačka resornog ministarstva. 

Dakle Pavić 'reformu' nije napravio, dapače krah mirovinskog sustava odgodio je možda za tek koju godinu. Međutim njegova kvazireforma izazvala je akciju sindikata i njihovih predstavnika koji su se prepali kako će njihovi članovi, koji većinom ako ne i svi rade za državu ili u tvrtkama u vlasništvu države stvarno morati i odraditi puni staž. 

Sindikate nije briga za radnike, jer ih ne predstavljaju

I dok će nas sindikati i drugi uvjeravati kako država ima novca za daljnje održavanje međugeneracijskog sustava nazivajući sve ostalo pljačkom i uništavanjem standarda u biti je laž. Neodrživost tog sustava nije hipoteza, on je matematički dokazivO. Ako pogledamo kretanje broja radnika i umirovljenika, broja rođenih i onih koji će uskoro ući na tržište rada s onima koji će ući u mirovinski sustav  te usporedimo to sa starenjem stanovništva, demografskim trendovima te migracijama dolazimo do zaključka kako je ostajanje u mirovinskom sustavu međugeneracijske solidarnosti put u propast.

Prosječni radnik u Hrvatskoj tijekom radnog vijeka uplati više od 1,5 milijuna kuna za obavezno zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a sve usluge koje tijekom života iskoristi u državnom zdravstvu i koje mora još dodatno platiti, ne vrijede ukupno ni 100.000 kuna. Lako se može izračunati i koliko novca koje je uštedio, a sustav mirovinskog osiguranja u biti bi trebao biti štednja za mirovinu, dobije natrag kad ode u mirovinu a koliko odleti u vjetar kao i u svim socijalističkim sistemima. 

Upravo zbog toga prosječna mirovina iznosi samo 39 posto plaće, a polovica umirovljenika prima tek 2000 kuna. Ono što je najgore od svega u cijelom međugeneracijskom sustavu isplate mirovina jest to da je država, iako je Hrvatska relativno siromašna, šakom i kapom dijelila mirovine, odnosno dopuštala odlazak u prijevremenu mirovinu kako je kome palo na pamet odnosno kako je koja partija na vlasti trebala biračko tijelo. Upravo zbog takvog načina dodjela mirovina u hrvatskom sustavu nema više od 16 posto ljudi koji su cijeli životni vijek uplaćivali poreze i doprinose u međugeneracijski mirovinski sustav, što je vrlo malo u odnosu na prosjek zemalja Europske unije, gdje se taj isti udjel kreće od 40 do 50 posto.

I sad sindikati "spašavaju stvar", postavljaju se kao zaštitnici radnika i zadnja brana pred naletima kopita zla "neoliberalnog kapitalizma" koji radnika tjera da radi do 67 godine. No problem je u tome što sindikati ne predstavljaju sve radnike. Oni predstavljaju samo svoje trenutne članove, a većina ako ne i skoro svi članovi tih sindikata radi za državu ili u tvrtkama u državnom vlasništvu. 

Sindikati služe primarno kao pregovarači oko kolektivnih ugovora, folklora za narodne mase koji se odigrava svake godine. Tako sindikati svake godine pregovaraju za veće plaće jer jedino oko toga još mogu pregovarati jer ostalo, zna se, je osigurano. U vrijeme najveće gospodarske krize našeg stoljeća kad je više od 20 tisuća obrta i poduzeća zatvorilo svoja vrata, a 200 tisuća radnika ostalo bez posla samo šest (6) državnih službenika je dobilo otkaz. I to jedva. 

Sindikati i njihovi vođe ne zagovaraju ništa što bi odgovaralo radnicima jer samim svojim djelovanjem dovode do kraha mirovinskog sustava. Sindikati sa svojom akcijom radnicima postavljaju tempiranu bombu koja će eksplodirati u skoroj budućnosti. Ali kad do toga dođe sindikalne vođe ionako će već biti u mirovini, što ih briga što će biti kasnije.