Simpatizeri „Varšavskog pakta“ Kolindi ne mogu oprostiti NATO!

Izdanja EPH su kao na traci navalila na predsjedničku kandidatkinju oporbe s tobožnjim „otkrićem“ o „neplaćenom dopustu“ u NATO-u. Proizveli su aferu gdje je nema - i još jednom pokušali fokus javnosti skrenuti s pravih tema u kampanji.

U „YUtarnjem listu“ kao da se još uvijek osjeća vonj Miroslava Lazanskog, koji je znao izuti vojničke čizme i staviti noge na stol, nakon što bi se družio s pojedinim novinarkama u zagrebačkim redakcijama. Volio je to raditi u uniformi, a pojedini suradnici jugoslavenskih službi, danas urednici Pavićevih izdanja, doslovce su ga obožavali. Valjda im je još tada usadio mržnju prema Zapadu i NATO-paktu. Na „specijalnim kursevima“ u JNA, današnji „veliki novinari“ stvarali su vlastitu sliku o „trulom kapitalizmu“ i „opasnosti“ koja vreba sa Zapada. Na kartama koje su proučavali tijekom satova „opštenarodne obrane“ - plavom linijom označavali su položaje „neprijateljskih“ NATO snaga, a crvenim strelicama udarne formacije „Jugoslovenske narodne armije“. Iako je Titova Jugoslavija bila tobože „nesvrstana“, Varšavski pakt nikada se nije smatrao neprijateljem poput NATO-a. S Ruskom pomoći uvijek se računalo, a novinari koji danas žare i pale medijima u Hrvatskoj, nisu svoja iskustva skupljali na putovanjima po Americi, nego po Sovjetskom savezu. I što sad očekivati od takvih „mozgova“?! Pa naravno da će napadati ženu koja dolazi iz „neprijateljskog“ NATO-a, istog onog koji je poticao rušenje Jugoslavije, pomagao Hrvatima u oslobođenju države i na kraju – bombardirao Beograd. Za razliku od Kolinde Grabar – Kitarović koju naprosto ne mogu smisliti, njezinog protukandidata Ivu Josipovića – obožavaju! Isto kao i Lazanskog. Pa zar nije i Josipović s ponosom nosio svečanu odoru JNA i bio Titov gardist?! A i sklonost novinarkama nije mu strana...

Baš kao na karti iz učionice JNA – i danas su u Hrvatskoj ponovo konfrontirani „plavi“ i „crveni“. Novinari koji rade za „crvene“ predsjedničkog kandidata SDP-a nisu pitali što je sa zamrznutim profesorskim mjestom na Pravnom fakultetu u Zagrebu? Gospođa Kolinda zamrzne svoj status u NATO-u na dva mjeseca, odrekne se plaće, dođe u Domovinu – i eto „afere“, a Josipović svoju stolicu čuva pet godina – i nikome ništa! Koliko bi mladih znanstvenika moglo predavati umjesto njega? Spomenimo i trećeg kandidata – Milana Kujundžića. Pa zar bi poznati liječnik trebao dati otkaz u bolnici u Dubravi, zato što je u kampanji?! Ugovor Kolinde Grabar – Kitarović i njezinih poslodavaca u NATO-u posve je privatna stvar i u najmanju je ruku nepristojno ovako čeprkati po njemu. U civiliziranom ne-komunističkom svijetu i visina plaće je privatna stvar. Kolinda – za razliku od Josipovića - ne troši novac hrvatskih poreskih obveznika, ne zloupotrebljava službene automobile u svrhu kampanje i ne hoda okolo okružena tjelohraniteljima... No, hrvatski jal jači je od činjenica. Na primjer: kada se svojedobno gospođa Grabar – Kitarović javila na javni natječaj za posao pomoćnice glavnog tajnika NATO-a, to je morala skrivati od ljubomorne Jadranke Kosor. Kad je čula da su uzeli Kolindu, Jaca je doslovce pobijesnila! Odmah je organizirala pozive prema Bruxellesu, kako bi se spriječio angažman već izabrane Kolinde Grabar – Kitarović! Dužnosnici NATO-a ostali su zatečeni takvom reakcijom Zagreba. Natječaj je bio javan i svatko se mogao kandidirati za dužnost, za koju kandidata ne delegira država, što Jaca nije znala pa se osramotila. Umjesto da su bili ponosni što na takvom mjestu imamo nekog svog, birokrati iz Kosoričine administracije pokazali su Zapadu neviđenu ljubomoru i koliko zapravo jadni mogu ispasti neki Hrvati.

Koliko je zapravo licemjeran odnos lijevih medija prema Kolindi Grabar–Kitarović i njezinom poslu u NATO-u, najbolje pokazuje uporno lažno predstavljanje jedne druge diplomatske „zvijezde“ – Josipovićevog prijatelja i kolege Ivana Šimonovića. Za razliku od Grabar-Kitarović, koja je bila dužnosnica i pomoćnica glavnog tajnika NATO-a, Šimonović je tek službenik i šef njujorškog ureda pomoćnice glavnog tajnika UN-a. Bez obzira na to, Josipovićevi mediji često ga predstavljaju kao pomoćnika glavnog tajnika UN-a, što on naprosto nije. Isti mediji namjerno prešućuju, u najmanju ruku, kontradiktorne poteze Ive Josipovića u posljednje vrijeme. Recimo; bio je kod branitelja. Odmah sljedeći dan otišao je u Split – kod starih komunista. Cijelo vrijeme društvo mu je pravio Aleksandar Saša Perković. Vrlo jasna poruka svima onima koji misle da je Pantovčak odustao od pomaganja dvojici udbaša zatočenih u demokratskoj Njemačkoj. Zanimljiva je i druga Josipovićeva dimenzija: na predavanju svojim kolegama – mladim glazbenicima u Splitu, progovorio je o monetizaciji. I dalje nije ni za, ni protiv, ali je više protiv nego što je za... Sada, kada vidi da će referendum protiv monetizacije uspjeti – teško može objasniti narodu zašto je cijelo vrijeme bio neodređen. Nije se smio zamjeriti mediteranskom boljševiku Milanoviću pa je odlučio prestrašiti narod. Prođe li referendum, poskupjet će cestarine – prijeti Josipović, slično kao i Hajdaš (ili) Dončić, koji je u međuvremenu odustao od ostavke, jer bi Hrvatska valjda propala da je otišao iz Banskih dvora.

Kada je nakon pola sata shvatio da mlade u Splitu uopće ne zanima politika, predsjednik se okrenuo glazbi i počeo prepričavati svoja iskustva. Prešutio je ono s Radivojem Cvetićaninom, kada je srbijanskoj strani ponudio svoje „usluge“ u jednom zagrebačkom restoranu. Zbog tih je optužbi sam sebe prije nekoliko dana čak nazvao i Kenom, aludirajući na nastavak afere, koja je prije dva mjeseca izašla iz kuhinje na Pantovčaku. Jadna je država u kojoj predsjednik za sebe kaže da je Ken! Imali smo Tuđmana – voljeli ga ili ne – bio je ozbiljan predsjednik. Nakon njega je došao Mesić. Mnoge je iritirao i ispočetka su ga doživljavali kao vicmahera. Zamjera mu se da je radio protiv nacionalnih interesa – ali to je barem ozbiljna optužba. A Josipović? Ako je Mesić za neke bio fikus – onda sada imamo predsjednika mimozu. Koja je jako osjetljiva...

Za razliku od Kolinde Grabar-Kitarović čije su destinacije Bruxelles, Washington, Berlin i Rim, Josipovićeve su Beograd, Banjaluka, Podgorica i Moskva. U Vukovar je vodio Tadića i nije ga bilo briga za ratne udovice koje su mu na groblju okrenule leđa. S Tomom Grobarom ljubio se tri puta, valjda zato jer kao agnostik ne zna da je to običaj pravoslavaca, a ne katolika. Dodiku je u Banjaluci na klaviru odsvirao „Moj galebe“, ipak ga nije smio prestrašiti s YUbilusom! U Zagrebu je primio šefa Gazproma Alekseja Millera, ruskog državnog tajkuna od Putinova najvećeg povjerenja, dok istovremeno nije otišao na inauguraciju ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka. U Kijev je poslao „nesvrstanog“ Stipu Mesića, što se u diplomatskim krugovima odmah shvatilo kao najobičnija uvreda. Zbog utjecaja Moskve na Pantovčak, Josipović je brzo odustao od dogovora u Houstonu, gdje je predstavnicima američke naftne industrije prvo obećao bušenje nafte u Jadranu, da bi nakon samo dva mjeseca iznenada „pozelenio“, očito ne samo zbog prijateljstva s Mirelom Holy i potrebe za „oraščićima“... Kada je nedavno u Beogradu održana vojna parada povodom 70-te obljetnice „oslobođenja“, navodno je osim Dejana Jovića, među visoke goste na čelu s kontroverznim Putinom - bio pozvan i hrvatski predsjednik. Josipović nije otišao, jer bi mu to prema procjenama savjetnika, štetilo u kampanji, međutim, cijeli je dan u predsjedničkim dvorima gledao prijenos iz Beograda i jako mu je teško palo što ne može otići među veterane i „ugledne“ goste. Zato je jedva dočekao Split - i otišao među suborce beogradskih „osloboditelja“. Među ortodoksnim komunistima, svojom biračkom bazom - bio je razgaljen i nasmijan, za razliku od Savske, gdje je zbog hrvatskih branitelja koji prosvjeduju - bio potišten i vidno nervozan...

Dodatni razlog za Josipovićevu nervozu su i rezultati anketa. Agencije koje predviđaju njegovu pobjedu promašile su već do sada i u Sisku i u Vukovaru. U Sisku za - ni manje, ni više – nego 30 posto! „Respektabilna“ istraživanja, nema što! S druge strane, agencije koje su točno predvidjele pobjedu domoljubne oporbene koalicije – predviđaju Josipovićev poraz na predsjedničkim izborima. I zato je trenutačni stanovnik Pantovčaka silno uzrujan. Postane li Josipović „hrvatski Türk“, morat će odmrznuti mjesto na fakultetu i ponovo živjeti od skromne profesorske plaće. I nešto džeparca Zampa... Dok ne dođe na vlast Karamarko, koji će vjerojatno ukinuti Zamp pa će profesor opet pisati ustavne tužbe. Samo ovaj puta ne protiv djece hrvatskih branitelja, već protiv „neprijatelja glazbe i umjetnosti“. A prijateljstvo s glazbenicima i služenje umjetnicima, profesora su preko noći pretvorili u tajkuna!

U strahu su očito, velike oči – zato svim sredstvima treba kompromitirati ljutu protivnicu! Osim režimskih medija, Josipoviću u tome pomažu i Milanovićevi ministri. Ministar financija Boris (Obrada) Lalovac, prije dva tjedna u Washington je poslao specijalni tim Ministarstva financija - kako bi pod svaku cijenu pronašli nešto protiv Kolinde Grabar-Kitarović, iz vremena kada je bila hrvatska veleposlanica u Washingtonu. Kopa se po raznim papirima – preokrenuti treba cijeli sektor Sjeverne Amerike u Ministarstvu vanjskih poslova – da se pronađe barem neki putni nalog koji nije ispravan. S istim zadatkom u Bruxelles je poslan obavještajac Dževad Kadrić – on predstavlja Josipovićeve oči i uši u Hrvatskoj misiji pri NATO-u. Upućeni tvrde da osim što špijunira generala Mirka Šundova, nadzire i kretanje obitelji Kolinde Grabar–Kitarović te sve dojavljuje Aleksandru Saši Perkoviću! Navodno je upravo on dojavio novinarima YUtarnjeg lista i najnoviju „aferu“.

Specijalnu ulogu u borbi protiv Kolindina dolaska na Pantovčak ima i već zaboravljeni bivši ministar vanjskih poslova i propali predsjednički kandidat, sada rotarijanac i „lobist“ Mate Granić. Navodno: ministrici Vesni Pusić ponudio je svoje usluge protiv Kolinde, a zauzvrat je „gospođa ministarka“ u Washingtonu namjestila njegovu blisku prijateljicu Spomenku Cek. Imenovanje Granićeve dugogodišnje družice nije moglo proći bez odobrenja Ive Josipovića – pa je onda očito zašto je „Očenašek“ opet na sceni. Samo da na kraju ne bi bilo pola Ivi, pola Mati, pola Vesni – a ni to im neće biti dovoljno da prestignu Kolindu!