Šimini anđeli pakla: Priča o Goranu Adriću – Nagovarali smo ga da napusti policiju, ali...

Između ostalih bojišta, dali su veliki doprinos u obrani Vukovara, a samo dana 17. rujna 1991. pri vraćanju položaja u gradskoj četvrti Mitnica, izginuo im je ili ranjen gotovo cijeli zapovjedni kadar koji se tamo nalazio.

Toga dana ranjeni su zapovjednik Šimo Đamić i jedan od njegovih zamjenika, Ladislav Ostopanj te policajac Damir Augustinović, a poginuli su zapovjednici desetina Ratko Brico i Goran Adrić.

Goran Adrić rođen je 20. siječnja 1969. u Završju, kao najstarije od troje djece Anke rođene Mokricki i Ivana Adrića. Ondašnju Osnovnu školu Stjepan Sekulić Jucko, danas imena Sibinjskih žrtava, pohađao je u Sibinju, a srednju Policijsku školu završio je u Zagrebu. Goranova prijateljica iz osnovne škole, Natalija, ispričat će kako je Goran bio najviši u razredu, krupan, samozatajan, dobar učenik i dobar prijatelj: "Bio je drag i uvijek spreman pomoći, no jednako tako, s njim nije bilo šale, znao se dobro obraniti".

Napadi četničke pješadije bili su neprekidni…

FOTO: Privatna arhiva/Direktno

"Oduvijek je želio biti policajac", prisjetit će se s tugom Goranova sestra Marija: "Još u školskoj zadaćnici u šestom razredu, napisao je kako mu je to želja. Bio je iznimno kreativan, znao je crtati, slikati, modelirati, u srednjoj školi njegovi radovi su uvijek bili izlagani. Rado je popravljao elektroniku, znao je sa strujom i bio je vrijedan, svašta je znao raditi. Na početku ratnih sukoba, nagovarali smo ga da napusti policiju, ali on to nije želio. Prvi posao mu je bio u vlakopratnji, a u ožujku 1991. godine prešao je u specijalnu policiju Slavonski Brod".

Šima Đanić, Goranov zapovjednik, napisao je 2008. godine knjigu "Harakiri na ustaški način – Priče između četiri zida" u kojoj je podijelio svoje teške i bolne uspomene na ratne dane, a u njoj je ostalo zabilježeno: "S posebnom jedinicom policije Slavonski Brod nalazim se na posebnom zadatku od 13. kolovoza 1991. godine u Vukovaru. Jedan dio jedinice nalazi se na jugo-istočnom dijelu Vukovara, a pri tome ne trebam posebno naglašavati da od 25. kolovoza 1991. godine traju neprekidni napadi na grad Vukovar sa svih strana pa i iz Vojvodine i to iz tenkova, svih vrsta raketnog i artiljerijskog naoružanja, avionskih napada i napada pješadije četničkih bandi…"

Portal Direktno pisao je već o Šiminim anđelima pakla

Upad diverzantske skupine na Mitnicu

FOTO: Privatna arhiva/Direktno

Sredinom rujna 1991. godine tijekom žestokoga napada na Mitnicu nekoliko neprijateljskih vojnika neprimjetno je pod okriljem noći prošlo između obrambenih položaja branitelja Mitnice u blizini Dudika i ušlo u jednu kuću u Ulici Franca Prešerna, danas Ulica Fabijana Šovagovića, odakle su snajperima pucali po braniteljima i osobama koje su se kretale u blizini ne znajući za njihovu prisutnost.

FOTO: Screenshot

U skupini od pet četničkih dobrovoljaca nalazili su se i vukovarski pobunjeni Srbi koji su poznavali teren i raspored kuća. Pretpostavlja se kako je to bila izvidničko-diverzantska skupina koja je trebala biti prethodnica napadu koji je vrlo brzo uslijedio.
Nositelji obrane na tome dijelu vukovarske bojišnice bili su djelatnici MUP-a Vukovar i pripadnici Specijalne policije iz Slavonskoga Broda, potpomognuti domaćim braniteljima i civilima.

Dana 17. rujna 1991. dojavu o mogućem pucanju prve crte, odnosno da su se u jednu kuću možda uvukli pripadnici neprijateljske vojske, prvi su otišli provjeriti pripadnici Specijalne policije iz Slavonskoga Broda, obojica zapovjednici skupina, Ratko Brico i Goran Adrić.
S prednje strane kući je prilazio Ratko Brico, sa stražnje, dvorišne, Goran Adrić. Budući da su odmah zamijećeni, na njih je iz kuće zapucano, a Ratko Brico na mjestu je preminuo od zadobivenih ozljeda. Do dolaska prvih suboraca Goran je još uvijek davao znakove života, no prije nego što su ga suborci mogli izvući izvan dohvata neprijateljske vatre, iz kuće je još jednom pogođen, smrtonosnim metkom.

Postrojba je postala legendarna

Zapovjednik je uspio organizirati prijevoz tijela

FOTO: Privatna arhiva/Direktno

Nakon što je neprijatelj otkriven, pokrenuta je akcija u kojoj su sudjelovali branitelji s okolnih položaja, pripadnici postrojbe Specijalne policije iz Slavonskoga Broda i djelatnici MUP-a Vukovar. Srpski teroristi eliminirani su sljedećeg dana oko 13 sati, no na žalost, u toj su akciji poginuli i vukovarski policajac Nikola Živković te pripadnik Zbora narodne garde, Nenad Sinković – Legija.

Zapovjednik Specijalne policije iz Slavonskoga Broda, Šima Đanić, uspio je organizirati prijevoz posmrtnih ostataka policajaca Ratka Brice i Gorana Adrića iz Vukovara, no što se dogodilo s posmrtnim ostacima Nikole Živkovića i Nenada Sinkovića – Legije, do danas nije poznato.
Šimin anđeo Goran Adrić, sin i brat, pokopan je na Mjesnom groblju u Sibinju. Kada je poginuo u obrani Vukovara i Domovine, imao je samo dvadeset dvije godine.
Gorane, nismo te zaboravili.

******

U knjizi Snežane Šević "Putevi nezaborava", objavljene 1996. godine u tad, još uvijek okupiranom Vukovaru, navedeno je o kojim se domaćim, pobunjenim Srbima koji su sudjelovali u ovoj terorističkoj akciji, radilo. Prvi među njima je Premil Nedić iz Borova Sela, vlasnik auto škole "Hela", koji se već sredinom mjeseca kolovoza '91. priključuje srpskim teritorijalcima i četnicima u tadašnjoj vukovarskoj kasarni, jer je, kako navodi Šević, kao "predsednik SDS-a u svojoj mesnoj zajednici bio stalno na udaru ustaša".

Prema njenim zapisima, Premil Nedić je "zajedno sa 105 svojih drugova krenuo u akciju oslobađanja dela naselja prema Mitnici. U toj grupi bilo je pet Vukovaraca koji su trebali predvoditi ostale. Oni ulaze u jednu kuću iz koje su trebali da otpočnu detaljnu akciju, ali ih opkoljava oko sedamdeset ustaša koji prvo granatiraju kuću, a potom ubacuju bombe. Po naredbi dr. Vesne Bosanac tela preuzimaju hrvatski civili i kamionom ih odvoze pred vukovarsku bolnicu gde ih drže tri dana, a posle toga im se gubi svaki trag. Izjave o ovom masakru dale su zarobljene ustaše na suđenju u Vojnom sudu u Beogradu", tumači Šević, navodeći kako su s Premilom Nedićem toga dana "stradali i Radulović Ranko i Roknić Dragan". U Roknićevu životopisu, između ostaloga, navest će kako je do rata Dragan Roknić bio direktor Štamparije, a krajem kolovoza "priključuje se vojsci u kasarni odakle je kretao u sve akcije oslobađanja".