Pravila političke igre

Šeksova rješenja za reformu izbornog zakonodavstva tek su kroki, promiču mu realni problemi

U ozbiljnim državama, onima koje drže do svoje političke tradicije, pažljivo se osluškuju javni nastupi „senatora“, starosta domaće političke arene, i ideje što ih oni, često i u krokijima i nacrtima, nabace u javnosti. Takve bačene udice izazivaju polemike i suprotstavljanja, ali nikad omalovažavanja nestora – tvoraca takvih ideja. Upravo je takav bio nedavni nastup Vladimira Šeksa u jednom političkom tjedniku, u kojem je iznio zamisao o potrebi reforme izbornog sustava i zakonodavstva u Hrvatskoj.

28.10.2017. u 09:18
Ispiši članak

Vladimir Šeks je posve u pravu kad velik dio krivice za današnju disfunkciju parlamentarizma i stranačkog sustava u Hrvatskoj pripisuje lošem izbornom sustavu i pogrešnom izbornom modelu. Rješenja koja nudi u tekstu u Globusu, međutim, tek su kroki, a u toj mu skici promiču neki realni problemi danas postojećega izbornog sustava.

Dioba države na deset izbornih jedinica, kakvu provodi sadašnji izborni sustav, nije problematična samo zato što dovodi do nejednakosti prava glasa građana u pojedinim izbornim jedinicama, jer one nisu ujednačene. Jednako je važan problem i to što ovakav sustav onemogućuje demokratski odabir kandidata.

Naime, država nije podijeljena u logične teritorijalne cjeline – grupirane županije. Najveći je problem dioba Zagreba na čak četiri izborne jedinice, dioba Rijeke i Splita na dvije, ali prije svega što stranke ne mogu organizirati predizborne konvencije „za izbornu jedinicu“ i na njima demokratski izabrati kandidate koji će ih predstavljati na izborima.

Kad govori o dvostranačju, gospodin Šeks sigurno zna koji izborni sustav dugotrajnom primjenom sigurno dovodi do takvog stranačkog modela. To je sustav relativne većine, koji državu dijeli na onoliko malih izbornih jedinca, koliko se parlamentarnih zastupnika bira, a zastupnikom postaje onaj tko u jednom krugu osvoji relativno najveći broj glasova.

Taj sustav stvara veliku devijaciju u pretvaranju glasova u mandate, ali osigurava da će onaj tko pobjedi na izborima moći formirati parlamentarnu većinu, dakle, osigurava sigurnost. Njemački model je mješovit, on biračima daje listić s lijevom i desnom stranom, pri čemu na jednoj biraju stranku, a na drugoj kandidata u maloj izbornoj jedinici.

Mandati u malim izbornim jedinicama dijele se većinski, a mandati na stranačkoj listi razmjerno, s time da se uspostavlja razmjer između zastupnika koji su izravno izabrani i onih koji su izabrani s lista. Fragmentaciju sustav sprečava zabranom predizbornih koalicija, ali i relativno visokom prohibitivnom klauzulom – zakonskim pragom. On je 5-postotni, ali u diobi mandata sudjeluje i ona stranka koja osvoji barem tri izravna mandata.

Izborni prag od 7% pojavljuje se u francuskom izbornom sustavu, ali tek za drugi krug. Naime, francuski je model onakav kakvim u nas biramo predsjednika Republike, odnosno kakvim smo birali zastupnike na prvim parlamentarnim izborima 1990.

Model je dvokružan. Zastupnik iz uninominalne izborne jedinice izabran je u prvom krugu ako osvoji 50 plus jedan glas izašlih na izbore, a u protivnom se održava drugi krug. U drugi krug ne ulaze, međutim, samo dva prvoplasirana kandidata, nego može ući i treći, pod uvjetom da je u prvom krugu osvojio barem sedam posto glasova.

Koncept preferencijskog glasa je promašen i on samo prikriva dominaciju stranačkog vodstva u odnosu na biračko tijelo i stranačku strukturu u modelu razmjernog sustava s fiksnim listama, kakav smo u Hrvatskoj rabili od 2000. godine, a prije pristupanja Europskoj uniji.

Za personalizaciju glasovanja rješenje je ili većinski sustav (britanski ili francuski) ili njemački mješoviti sustav, a nikako ne sadašnji model. Izborni prag ne smije biti viši od pet posto, ali bi on kao u Njemačkoj trebao biti određen na razini središnje države. Upotreba 7-postotnog izbornog praga u relativno maloj izbornoj jedinici, u kojoj se bira samo 14 zastupnika, kao sada, a poželjno bi bilo smanjiti taj broj, dovela bi, uz d'Hondtovu metodu, do velike devijacije u pretvaranju glasova u mandate. Efekt 7-postotne prohibitivne klauzule postigao bi se  izborom po deset zastupnika iz izborne jedinice, jer bi se tada prirodni prag popeo na razinu i višu od sedam posto.

I na kraju, problem s izbornim zakonom je činjenica da njega mora izglasati parlament kvalificiranom većinom (apsolutna većina svih zastupnika), a trenutna parlamentarna većina nikako nije spremna za duboke promjene izbornog zakonodavstva.

Izborno zakonodavstvo, naime, donose oni na koje se ono odnosi – visoki funkcionari političkih stranaka, koji svoje stranke predstavljaju u parlamentu, a njihov je izbor omogućilo  upravo postojeće zakonodavstvo. Teško je stoga postići većinu za model koji bi unio neizvjesnost u parlamentarnu arenu.

Istovremeno s raspravom o izbornom modelu za parlamentarne izbore u javnosti se pojavila i druga rasprava - o tome je li moguće neke od izbora u Hrvatskoj održati istovremeno. Zagovornici te ideje vjerojatno su impresionirani američkim predsjedničkim modelom, u kojem se predsjednički izbori održavaju svake četiri godine na isti dan, na slavni utorak nakon prvog ponedjeljka u studenom, a istovremeno se biraju i trećina senatora, te članovi Zastupničkog doma Kongresa.

Zastupnici i trećina senatora biraju se i točno na polovici mandata, ponovno na taj utorak poslije prvog ponedjeljka u studenom, a te izbore nazivamo „mid term elections“ ili „međuizborima“. Ovakvo fiksiranje izbornog dana moguće je zato što Amerika ima sustav diobe vlasti i izvršna vlast ne ovisi o povjerenju predstavničkog tijela.

Predsjednik Republike individualni je nosilac izvršne vlasti, a kad ga se bira, istovremeno se bira i potpredsjednik. Ako bi predsjednik SAD-a tijekom mandata podnio ostavku, postao nesposoban obavljati dužnost zbog bolesti, umro ili bio razriješen u procesu impeachmenta, utvrđivanja njegove kaznene odgovornosti, potpredsjednik preuzima dužnost i obavlja je do narednih redovitih izbora.

U Hrvatskoj imamo sustav parlamentarne vlade i Vlada ovisi o povjerenju parlamenta. Nije moguće odrediti isti datum održavanja izbora svake četiri godine, nego njegov mandat traje četiri godine od konstituiranja Sabora, ali se on i prije toga može „samoraspustiti“ ili ga može raspustiti predsjednik Republike u skladu s Ustavom, ako parlament ne izglasa proračun ili ako nije moguće formirati vladu. Isto tako, kad biramo predsjednika Republike (samo tehnički rabimo muški rod, ali mislimo i na Predsjednicu) ne biramo potpredsjednika ili potpredsjednicu, koji bi „uskočio“ do narednih izbora ako bi predsjednik podnio ostavku, postao spriječen obavljati dužnost ili bio opozvan u procesu utvrđivanja posebne odgovornosti predsjednika Republike, prema članku 105. Ustava. Termin izbora predsjednika Republike Ustav određuje sukladno isteku mandata trenutnog predsjednika, a u ovakvom sustavu nije moguće fiksirati dan izbora.

Zato je posve nepotrebno razmatrati mogućnost da se lokalni izbori, koji se jedini mogu održavati na fiksni datum, i on je definiran kao treća nedjelja u svibnju, svake četiri godine, održavaju istovremeno s predsjedničkima. Promjena trajanja mandata lokalnih predstavničkih i izvršnih tijela i njegovo eventualno produljenje ne bi bilo korisno, jer se Hrvatska već i ovako suočava s problemom stvaranja oligarhije, budući da pojedini nosioci izvršnih poslova na razini lokalne i regionalne samouprave ostaju na dužnosti po nekoliko mandata. Svako produljenje mandata u takvim je okolnostima neprihvatljivo.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.