Satima su ih mučili pa odveli na Ovčaru: 'Ovaj će autobus pojesti mrak u po bijela dana'

Iako se službeno navodi kako su strijeljanja započela u 21 sat, veći dio svjedoka i izvršitelja u svojim iskazima navodi kako su egzekucije započele već oko 18 sati te su se nastavile do jedan sat iza ponoći, sljedećeg dana.  Nakon posljednje velike razmjene zarobljenika u Nemetinu dana 14. kolovoza 1992. godine te izlaskom iz zarobljeništva, među ostalima i branitelja koji je svoj život spasio bijegom s kamiona kojim je vožen na egzekuciju, prvi put je potvrđena sumnja o strašnom ratnom zločinu. Toga je dana Zdenko Novak, preživjeli svjedok masakra, obiteljima koje su među razmijenjenima uzalud tražile svoje najmilije, kroz suze rekao: "Nema ih više“. Istina o strašnom, nezamislivom zločinu, počela je izlaziti na vidjelo.

Dana 22. listopada 1992., Tadeusz Mazowiecki, posebni izaslanik Komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda, objavio je u svom izvješću da je pronađeno točno mjesto masovne grobnice na Ovčari. Srpska strana to je oštro osporila, a dr. Miodrag Višić, predsjednik tzv. Izvršnog savjeta općine Vukovar u okupiranom Vukovaru, izjavio je kako kategorički odbija tu izjavu Mazowieckog, te da je na Ovčari bio vojni sabirni centar iz kojeg su preživjeli Vukovarci po vlastitoj želji upućivani u Hrvatsku ili Srbiju. Također je izjavio kako u Vukovaru genocid nisu izvršili Srbi nego ustaše. I u ostalim srpskim medijima u to vrijeme pojavile su se slične vijesti, uz tvrdnju kako je na Ovčari u jame isključivo zatrpavana uginula stoka prikupljena u nakon epidemiološke asanacije terena, rugajući se pri tome, da su elitne snage UNPROFOR-a čuvale 30 tisuća životinjskih lešina.

U prosincu 1992. te ožujku 1993. dr. Clyde Snow i njegov tim rade prva probna istraživanja grobnice, no ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava pokolja tada nije bila moguća zbog srpske okupacije tog područja, pa su snage UNPROFOR-a godinama do reintegracije čuvale mjesto masovne grobnice, kako bi spriječile uklanjanje dokaza o ovom zločinu. Dana 31. kolovoza 1996. godine ekshumacija osoba zločinački pobijenih na Ovčari napokon je započela i trajala je sve do listopada iste godine.

FOTO: Screenshot

Strašna statistika

Tijekom 40 dana ekshumirano je 200 tijela, a ako bi netko analizirao podatke osoba mučki pobijenih na stratištu na Ovčari, uočio bi kako su među pronađenim i ekshumiranim žrtvama, među njih dvjesto, dvije žene (Ružica Markobašić koja je bila u petom mjesecu trudnoće i Janja Pothorski), tri dječaka mlađa od 18 godina (Igor Kačić, Tomislav Baumgertner i Dragutin Balog), od kojih su sva trojica imali sestre, a čak dvojica su imala sestru blizankinju (Igor Kačić i Tomislav Baumgertner), tri oca sa sinovima (Josip i Dragutin Balog, Andrija i Zoran Međeši, Karlo i Željko Rohaček), dva rođena brata (Tomislav i Vladimir Kolak) itd. Najmlađa identificirana žrtva bio je Igor Kačić rođen 1975., a najstarija Dragutin Bosanac rođen 1919. godine.

Do srpnja 2006. godine identificirane su 194 osobe, ubijene u dobi od 16 do 77 godina, 60-ak osoba se još smatra nestalima, ali je njihova sudbina izvjesna. Mnoge obitelji i dalje traže svoje najmilije koji su, prema iskazima svjedoka, na egzekuciju pojedinačno izvođeni iz hangara ili su se, kako je nesumnjivo utvrđeno, nalazili u posljednjoj grupi od deset do petnaest zarobljenika koja je ostala u hangaru, kada su svi ostali već bili pobijeni.

Dana 15. studenoga 2005., u Beogradu, na suđenju za ratni zločin na Ovčari, jedan od optuženika za taj strašni zločin, Ivica Husnik, koji je u to vrijeme promijenio ime u Ivan Atanasijević, da bi danas ponovo "nosio“ ono prvo, izjavit će kako je po povratku "s  rupe" gdje je prisustvovao strijeljanju prethodne grupe zatvorenika, u hangaru vidio posljednjih desetak zarobljenika koji su ostavljeni za kraj. Izjavit će da je tu vidio i ljude s kojima je bio "dobar drugar“. Među tima s kojima je bio "dobar drugar“, a koji se još uvijek vode među nestalima su i Drago Križan, Milan Grejza, Damjan Samardžić i njegov posinak Zorislav Gašpar, Tomislav Lojdl čije se ime ne nalazi ni na jednom popisu, Ante Bodrožić, Zvonimir Ćaleta, otac i sin Ivan i Zvonko Vulić itd.

FOTO: Screenshot

Zakopani u kanal pokraj hangara

Pretpostavlja se kako su ti zarobljenici, nakon što su mučeni, zlostavljani i ubijeni, zakopani u kanal pored hangara. Njihova tijela su nakon nekog vremena iz tog kanala izvađena i premještena na drugu lokaciju. Posmrtni ostaci spomenutih iz te grupe, iako se za njima
intenzivno traga, još uvijek nisu pronađeni.

Prema izvješću Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, za zločin počinjen 20/21.
studenoga 1991. godine do danas su pravomoćno osuđeni okrivljenici: Miroljub Vujović, Stanko Vujanović, Predrag Milojević – 20 godina Damir Sireta, Ivan Atanasijević – 15 godina Nada Kalaba – 11 godina Miroslav Đanković, Saša Radak, Goran Mugoša – pet godina Milan Bulić – dvije godine.

Pravomoćno su oslobođeni optužbe okrivljenici: Jovica Perić, Milan Vojnović, Milan Lančužanin, Predrag Dragović, Marko Ljuboja, Vujo Zlatar, Milorad Pejić, Predrag Mađarac i Slobodan Katić.

Izvješće sa suđenja u Beogradu, napisala T. Tagirov 2005. godine za časopis Vreme

  "…Čuje se, pričaju neki svjedoci, buka građevinskih mašina, pada rani novembarski mrak, dolazi traktor s prikolicom, koja potom, jednu po jednu grupu zarobljenika, odvozi negdje u tamu. Drugooptuženi Vujanović izdvojenoj grupi kaže, da bi prikrio da im je namijenjena samo smrt, da ih voze nazad u Velepromet. "Šta da su znali da idu na streljanje? Za pretpostaviti je da bi došlo do pobune 250 ljudi. To je bila samo maska za ono šta će im se desiti“, zaključuje sudsko vijeće.

U mraku, na Grabovu, mehanizacijom je već iskopana "rupa“: na toj "rupi“, svi su optuženi osim Kalabe, koja je svojih devet godina "zaradila“ već kod hangara, i dvojice oslobođenih, za koje sud nije našao pouzdane dokaze da su ubijali na Ovčari. Uz naredbe drugooptuženog Vujanovića: "Pucajte, pi*ke ustaške", puca se u jednu po jednu grupu zarobljenih, koji posljednje trenutke u životu stoje na zemlji izvađenoj iz vlastite buduće grobnice, pogođeni padaju, a Predrag Milojević Kinez potom prilazi i 'ovjerava'  žrtve.

Svaka nova skupina žrtava u iskopanu jamu ubacuje prethodno ubijene, da bi potom i oni bili ubijeni. 'Kad je neko u streljačkom stroju, nema sumnje da je učestvovao u streljanju', stav je sudskog vijeća, od čega nije izuzet ni komandant 'Leve Supoderice' Milan Lančužanin Kameni, iako njega nitko ne tereti da je lično pucao u zarobljenike. Radili su to, međutim, njegovi podređeni, u njegovom prisustvu"...

Životni put popločen bolom

Jedna od dvije žene ekshumirane u, za sada, jedinoj otkrivenoj grobnici na Ovčari, Ružica Markobašić, rođena je 28. rujna 1959. u Vukovaru, kao najmlađa od tri kćeri Ane rođ. Došen i Pere Miličića. Kao osamnaestogodišnjakinja Ružica Miličić ušla je u životnu zajednicu sa Sulejmanom Kovačićem kojemu je godine 1978. rodila kćer Adnanu, a dvije godine kasnije i drugu kćer, Sandru. Nakon što se razišla s prvim suprugom, vjenčala se s Davorom Markobašićem te 1985. godine rodila sina Srđana. Nažalost, Srđan Markobašić rodio se kao osoba s 100 postotnim invaliditetom, a pet godina kasnije, 1990. još jedan je strašni događaj zauvijek promijenio život ove obitelji. Ružičinu mlađu kćer Sandru, na pješačkom prijelazu u samom centru grada kod nekadašnje gradske tržnice, na mjestu je usmrtio kamion. Starija kći Adnana ispričala je kako je ova nesreća njenu majku zauvijek promijenila: 

"Iako je mlađi brat bio teški invalid, mama je to stoički prihvatila, stalno je bila s nama, uz nas, ali ova ju je nesreća dotukla, nikada se od nje nije oporavila i nikada više nije bila ona ista, vesela Ružica“. Ružica Markobašić na prvim demokratskim izborima volontirala je na biralištima kao promatrač, a ostat će zabilježeno i kako su u beogradskim Večernjim novostima agenture KOS-a u člancima prepunim objeda o brojnim građanima Vukovara koji su se među prvima aktivno priključili hrvatskoj policiji ili organizaciji obrane grada, naručile članak o njenom suprugu Davoru Markobašiću, prepun izmišljotina poput onih da je riječ o ZNG-ovcu koji srpskoj djeci reže prstiće i od toga radi ogrlice, nekrofil itd. što će zasigurno kasnije doprinijeti strašnoj Ružičinoj sudbini.

Naime, nakon sloma obrane grada Ružica  je poput stotine drugih civila zaštitu potražila u vukovarskoj bolnici. Tamo su se već nalazili brojni članovi njene obitelji, koji su odreda tragično završili. Od  dvanaest ubijenih članova obitelji Došen kojima pripada i Ružica, čak devet je živo dočekalo okupaciju grada te potom na najsuroviji način ubijeno. 

Njoj novac više neće trebati…

Iz svjedočenja Tanje Došen, kćeri Ružičinog bratića Martina Došena, pred Međunarodnim sudom u Hagu, između ostaloga, ostalo je zabilježeno i sljedeće: Dok su gđica Došen i njezina majka stajale ispred autobusa, vojnici JNA su doveli sestričnu njezina oca, Ružicu Markobašić, koja je bila u petom ili šestom mjesecu trudnoće, i ukrcali je na autobus. Nitko je nikada više nije vidio. Odmah nakon toga, bratić gospođice Došen, Martin Jakubovski Došen, stajao je postrojen uz ogradu nedaleko od autobusa i rečeno mu je da raširi ruke i noge. Gospođica Došen se prisjećala kako “je imao fiksator na ruci…imao je pidžamu na sebi. Ništa nije mogao sakriti, ali su ga pretražili. Ja sam u tom trenutku pitala “Braco što se to događa?” On mi je rekao “Sve će biti u redu”.

Gospođica Došen se sjeća da je njezina majka bivala sve uznemirenija i pitala je jednog od vojnika koji su stražarili oko autobusa što se događa. “Dečko, što se ovo događa. Što se radi ovdje. On joj je rekao, 'Gospođo nemojte mene ništa pitati’. Ona je pitala, 'pa dobro, pa čemu to sve'. On je rekao 'Ne pitajte mene ništa. Ovaj će autobus pojesti mrak u po bijela dana". Tanja Došen također će se prisjetiti: "Dok smo majka i ja stajale pored oca koji je na nosilima ležao pokraj autobusa, Ružicu su prislonili uz ogradu i pretraživali je. Na sebi je imala trudničku haljinu i preko ramena prebačenu tamno smeđu bundu koju su joj skinuli. Prepipavali su je uz uvrede i pitanja gdje je ogrlica od dječjih prstića koju joj je napravio njen muž. Jedan od vojnika JNA je iz džepa njene bunde izvadio nešto novca, nije to bila velika suma, nešto sitno, i u ruku ga stavio mojoj majci. Mama je prvo pomislila da je neka poruka, a kada je otvorili šaku i ugledala novce, pitala ga je zašto to on njoj daje. Rekao joj je: 'Gospođo uzmite, vama će možda poslužiti, ali njoj više sigurno neće trebati'. Ružicu su potom utrpali u autobus i više je nikada nismo vidjeli".

Tijekom suđenja na beogradskom sudu za zločin počinjen na Ovčari u ožujku 2004. godine, Ivica Husnik koji je neko vrijeme promijenio ime u Ivan Atanasijević, da bi kasnije ponovo vratio ovo prvo, ispričao  je "… da je prišao Ružici Markobašić, poznavali su se od ranije. Htio joj je pomoći, no, tri osobe su mu rekle da ne smije ništa učiniti. Ružica Markobašić je bila s desne strane. Nakon 10 do 15 minuta izišao je iz hangara mokriti. Nakon što se vratio pet minuta poslije, Ružice Markobašić više nije bilo u hangaru“.

Prema iskazu optuženog Bože Latinovića na sudskoj raspravi dana 1. rujna 2005.,  Ružičin ubojica je bio Zoran Dašić, srpski dobrovoljac. Latinović je rekao kako je među zarobljenicima vidio tri žene: najmlađa je bila Ružica Markobašić, koju su ispred hangara šutali i šamarali. Potom je opisao kako je Ružica bila u zadnjoj skupini za strijeljanje te da se sjeća da je molila da je ne ubiju, ali Dašić ju je ubio na posebno okrutan način.  Ispričat će kako je Ružica Markobašić za koju je tvrdio da 'je lično zna', ubijena posljednja na rupi s desne strane, gledajući od traktorske prikolice na uglu same rupe. Natjerali su je da se skine do gola, prišao joj je Zoran Dašić i iz puške opalio rafal u trbuh.
Budući da je Zoran Dašić poginuo na ratištu u Bosni i Hercegovini, a da su krvnici svoje zločine pripisivali mrtvim suborcima i Latinovićev iskaz treba uzeti s rezervom.  

Zvuk batina sve je probudio: 'S lisicama na rukama umirao je na tlu, nismo mu smjeli pomoći'

Nakon ekshumacije Ovčare i identifikacije, Ružica Markobašić  je 1997. godine pokopana na Gradskom groblju u Vinkovcima. Njena kći Adnana rekla je kako ni onda, tijekom pokopa, a tako ni danas, nema osjećaj da u tom grobu leži njena majka: "Čak i danas se znam okrenuti za nekom ženom koja me podsjeti na nju i srce mi jače zakuca u nadi da je to ona“.

Govorite o Ovčari. 
Da se ne zaboravi! 
Da se ne ponovi!