Sarajevska politika svih ovih godina gurala je Hrvate u naručje Miloradu Dodiku

Ove godine, 14. prosinca, obilježava se 25 godina od sklapanja Daytonskoga mirovnog sporazuma, nakon dugo vremena održavaju se lokalni izbori u Mostaru, a tzv. visoki predstavnik Valentin Inzko najavio je kako nakon Bidenova izbora slijedi razdoblje jačeg angažiranja u BiH. Sve su to dobri razlozi za osvrt o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini, 25. godina nakon Daytona. 

RS i FBiH

O položaju Hrvata u tzv. Republici Srpskoj suvišno je trošiti riječi. Sve je već odavno rečeno i napisano. Hrvatski su de facto etnički očišćeni iz Bosanske Posavine, a kako vrijeme prolazi takvo se stanje perpetuira. Pokušaji povratka redovito su se u praksi opstruirali s ciljem održavanja statusa quo. To su činjenice kojih se uvijek treba sjetiti kada se govori o Miloradu Dodiku. 

Daytonski mirovni sporazum za svrhu je imao zaustaviti rat i stvoriti okvir za daljnje poteze s ciljem stvaranja funkcionalne države. Sporazum je na kraju ostao trajno stanje, a sve promjene na razini Federacije BiH redovito su išle na štetu tamošnjih Hrvata, čemu je posebno pridonosio rad Haaškoga suda u čijoj se sudnici pred točno tri godine samousmrtio neumorni borac za istinu o ratu u BiH - general Slobodan Praljak. 25 godina nakon Daytona došli smo do toga da Hrvati ne mogu izabrati svoga člana u Predsjedništvo BiH jer ih Bošnjaci preglasaju i izaberu Željka Komšića o kojemu je dovoljno reći da ga nitko u Republici Hrvatskoj, ni u Banskim dvorima ni na Pantovčaku, ne želi primiti kao hrvatskog predstavnika. 

Iseljavanje i prijeteće poruke

Iseljavanje u inozemstvo karakteristika je cijele Bosne i Hercegovine, svih triju naroda. No jasno je koga to najviše pogađa. Broj Hrvata u odnosu na 1991. je gotovo prepolovljen. Iseljavanju i osjećaju nesigurnosti svakako pridonosi politika službenog Sarajeva.

Prijeteće poruke Bakira Izetbegovića kako Hrvati u BiH ne mogu imati jednaka prava kao i Bošnjaci i kako će oni raskinuti "okove pariteta" (uz spominjanje mogućih vojnih rješenja) svakako ne pridonosi tome da Hrvati, koji nemaju svoga predstavnika u Predsjedništvu BiH, gledaju na BiH kao na državu koja afirmira njihove interese.

Štoviše, sarajevska politika svih ovih godina gurala ih je u naručje Miloradu Dodiku koji, opet, dobro razumije da se svoji interesi najbolje brane u tuđem dvorištu. 

Odnos Republike Hrvatske prema Hrvatima u BiH od 2000. godine bio je apsolutno katastrofalan. Stjepan Mesić Hrvatima je poručivao da svoje probleme rješavaju u Sarajevu, istome onom gradu koji je odlučio uskratiti im temeljna prava. Srećom, to je razdoblje završeno. Danas u Hrvatskoj gotovo da postoji konsenzus oko toga da je položaj Hrvata u BiH loš i da ga treba mijenjati. Oko toga se slažu i Banski dvori i Pantovčak, a i praktički sve oporbene stranke. Riječ je o rijetkome političkom pitanju oko kojega postoji konsenzus. Više glede dijagnostike, a manje glede mogućih rješenja. 

Promjena izbornog zakona

Prošloga tjedna ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman u posjetu Draganu Čoviću naglasio je kako bi za BiH veliki iskorak prema Europskoj uniji predstavljalo postizanje dogovora o izmjenama Izbornog zakona čime bi se otklonila diskriminacija i omogućilo tamošnjim Hrvatima birati predstavnike u vlasti.  Šef diplomacije je dodao da će se izmjene Izbornog zakona u BiH dogoditi tijekom sljedeće godine te da ih podupire i većina zemalja članica EU-a. 

Promjena izbornog zakona, koja će Hrvatima omogućiti da izabiru svoje legitimne predstavnike, nedvojbeno čini prioritet hrvatske politike u BiH, no ona bi trebala predstavljati tek početak promjena. Rješavanje hrvatskog pitanja u BiH, prostoru koji čini hrvatsku stratešku dubinu, trebalo bi postati dijelom svih hrvatskih unutarnjopolitičkih i vanjskopolitičkih strategija, što je posebno važno naglasiti u trenutku kad i Inzko, o kojemu tamošnji Hrvati nemaju nimalo dobro mišljenje, najavljuje pojačani angažman oko BiH, i to prvenstveno od strane SAD-a i Njemačke, pa i Francuske. 

Tzv. visoki predstavnik (kako samo patronizirajuće zvuči ta titula!) smatra da su domaći političari posljednjih deset godina pokazali kako nisu sposobni izvršiti ono što tzv. međunarodna zajednica od njih očekuje. Domaći političari zaista se nisu pokazali velikim majstorima od zanata, i često su gledali isključivo partikularne imovinske interese, no istina je i ta da su se u BiH izvana često gurala neprovediva rješenja i izumi potpuni neprilagođeni situaciji na terenu.

Lobiranje, lobiranje i ponovno lobiranje

Kako bilo, najavu pojačanog angažmana u BiH (koja je logična nakon "rješavanja" Makedonije, a prije nego što se fokus stavi na Srbiju kao najtvrđi orah za modeliranje prema euroatlantskim kriterijima), treba shvatiti kao alarm u hrvatskoj politici i diplomaciji jer nas povijest uči da se nakon takvih angažmana često donose odluke koje će određivati političke smjerove za idućih nekoliko desetljeća. Hrvatska mora pronaći partnere i strateške saveznike, posebno imajući na umu da je Sarajevo do sada uživalo potporu i SAD-a i Turske i općenito islamskoga svijeta. 

Joe Biden, kao i općenito američka administracija na Republiku Hrvatsku gledaju kao na – kako se to pomodno i eufemistički kaže – "zemlju saveznicu", no glede BiH znali su vrijediti sasvim drugi kriteriji, i to unatoč tome što su tamošnji Hrvati jedini istinski prozapadni faktor.

Na ovome smo portalu već spomenuli da je jedan od Bidenovih savjetnika i američki Bošnjak Elvir Klempić, a on je prije pristupanja Bidenu obnašao dužnost izvršnoga direktora Organizacije za tursko nasljeđe, koju se, pak, povezuje s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom kojemu je, podsjetimo, Alija Izetbegović ostavio Bosnu u amanet.  K tome, šef američke diplomacije mogao bi postati Antony Blinken koji je bio dio američke (Clintonove) diplomacije koja je u ratu u BiH Bošnjake smatrala pozitivnim faktorom, a ne samo Srbe, nego i Hrvate tretirala kao "bad guys". 

Hrvatskoj i Hrvatima u BiH ne preostaje drugo nego da maksimalne kapacitete ulože u stvaranje mogućih saveza i u diplomatsko lobiranje. Lobiranje, lobiranje i ponovno lobiranje. Na svim mogućim adresama. To je najbolji alat koji je trenutno na raspolaganju. Neke se pogreške više ne mogu ispraviti, no treba izbjeći nove pogreške. Jer, ponovimo po n-ti put: mali narodi nemaju pravo na mnogo velikih pogrješaka.