Sarajevo je glavni grad Hrvata u Bosni i Hercegovini

Riječ je nedvojbeno o veoma složenoj situaciji koja zavrijeđuje podrobnu, sustavnu i nepristranu analizu i što objektivniju prosudbu. Prije objavljivanja ove kolumne pokušao sam saznati što o svemu misli Slavica Kraljević-Karačić, bosansko-hercegovačka veleposlanica u Vatikanu, no dama je, iz razumljivih razloga,  ostala diplomatski zakopčana do grla.

Prema najavama sarajevskih medija Papin jednodnevni posjet bit će uglavnom ograničen na stadion Koševo, gdje je planirano liturgijsko slavlje, te druženje sa svećenicima i redovnicama u sarajevskoj katedrali. Bit će to jedinstvena prilika da se napune olimpijski stadion na Koševu kao i popularna katedrala na Baščaršiji. Umjesto Papinog odlaska na ćevape kod Želje ili Ferhatovića, planiran je ručak s bosansko-hercegovačkim biskupima u sarajevskoj Apostolskoj nuncijaturi. Sve djeluje nekako skromno i jednostavno, podsjećajući nas dobrano na vremena kada je Jorge Mario Bergoglio bio župnik u argentinskim siromašnim četvrtima “villas miserias”.

Za razliku od dosadašnjih papa koji su kao odrednice posjeta birali uglavnom zemlje s većinskim katoličkim stanovništvom, papa Franjo je, osim sedmodnevnoga posjeta Brazilu, uglavnom posjećivao zemlje u kojima su katolici manjina ili ih gotovo uopće nema (Jordan, Palestina, Izrael, Južna Koreja, Albanija, Turska, Šri Lanka). U tom kontekstu treba promatrati Papin predstojeći posjet Sarajevu. Iluzorno je očekivati da će 79-ogodišnji starac nakon Sarajeva posjetiti Grude, nekadašnju metropolu Herceg-Bosne, odnosno redakciju portala Poskok.info koju većina građana u BiH doživljava kao nastavak Bobanove politike podjele i separatizma.

Ostaje otvoreno pitanje zašto Papa nema hrabrosti posjetiti Međugorje, jedno od najpoznatijih Marijinih svetišta u svijetu, koje godišnje posjeti više od dva milijuna hodočasnika. Razlog je u gotovo stogodišnjem sukobu mostarskog biskupa i hercegovačkih franjevaca, koji je poznat kao «Hercegovački slučaj». Budući da je župa Međugorje pod pastoralnom ingerencijom hercegovačke Franjevačke provincije, mostarski biskupi su uvijek gledali na događanja u Međugorju sa skepsom i nepovjerenjem, te slali u Vatikan uglavnom negativna izvješća s očekivanjem da će službeni Vatikan osuditi “događanja u Međugorju”. Podijeljena mišljenja o međugorskom hodočašću u međuvremenu su dobila globalističke dimenzije. Poznato je da neki ugledni predstavnici Katoličke Crkve, poput bečkog nadbiskupa, kardinala Christopha Schönborna, izrijekom izražavaju svoje simpatije prema “fenomenu Međugorje”, dok je, primjerice, nekadašnji pariški kardinal  Aaron Jean-Marie Lustiger o Međugorju imao gotovo identične stavove kao i mostarski biskupi. Papin eventualni posjet Međugorju, odnosno, zapadnom Mostaru, bio bi protumačen kao izravno uplitanje u zamršeni Gordijski čvor “Hercegovačkoga slučaja”.

Umjesto arbitriranja, Vatikan je poslao hercegovačkim Hrvatima jasnu poruku: dođite u Sarajevo na euharistijsko slavlje sa simpatičnim papom Franjom. Priče o “zaobilaženju ugroženih” bosansko-hercegovačkih Hrvata očito nemaju pokrića u službenom Vatikanu, gdje je od samoga međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine prevladavalo mišljenje da je Sarajevo glavni grad sva tri tamošnja konstitutivna naroda. Ako vodeći srpski političari u Bosni i Hercegovini, ili točnije rečeno u Republici Srpskoj, ignoriraju ovu činjenicu proglašavajući Banju Luku glavnim gradom svih Srba u BiH, Hrvati  ih u tome ne bi trebali podržavati.

Razlog je vrlo jednostavne naravi, jer su tijekom i poslije rata gotovo u stopostotnom iznosu protjerani s teritorija koji ima naziv Republika Srpska. Papin posjet Sarajevu, simbolu najvećih stradanja poslije Drugog svjetskoga rata, ugledni Hrvati iz BiH-a ne bi trebali zlorabiti za svoju secesionističku politiku koju danas gotovo nitko u svijetu ne podržava. Ako se već želi Papin posjet “instrumentalizirati” u političke svrhe, onda je Hrvatima u BiH poslana jasna poruka: “Ostajte ovdje, Sarajevo je vaš glavni grad”. Ova poruka vrijedi čak i ako je broj tamošnjih katolika postao manji od pastoralnoga osoblja.

Hoće li bosansko-hercegovački političari iz hrvatskog naroda prepoznati ovu jasnu vatikansku poruku, da Bosnu i Hercegovinu treba restrukturirati kao funkcionalnu državu u kojoj će sva tri konstitutivna naroda ostvariti svoja demokratska i građanska prava? U tom smislu možemo samo konstatirati da je konačno došlo vrijeme  za promjenu političke paradigme u Bosni i Hercegovini. Umjesto razjedinjene i podijeljene zajednice naroda građani priželjkuju funkcionalnu državu, a na političarima je da se u tom pogledu dogovore oko optimalnoga rješenja.