Sad kad sve poskupljuje, a novca nestaje, čudimo se tome kao cijeni kave na Stradunu - a cjenik nismo gledali

Zanimljivo je kako takvo čuđenje iskazujemo prema svemu što se oko nas događa. Pa se tako čudimo kako nam zdravstvo propada, čudimo se kako su nam mirovine male, kako sve kasnije moramo u mirovinu, kako su nam režije velike, kako svi iseljavaju. Slobodno nastavite niz čemu se sve čudimo. Međutim, sve je to bilo na cjeniku. Sve što nam danas dolazi na naplatu - mi smo pojeli, popili onaj dan kad smo na listiću zaokruživali stranke koje su najbolje znale prodati svoj program, ako su političke stranke ikad politički program i prodavale.  

HDZ je prve izbore dobio na sloganu "Hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, hrvatska puška na hrvatskom ramenu". Bio sam dijete, ali mi se slogan, za razliku od mnogih drugih, urezao u pamćenje jer nisam imao pojma što je to lisnica. Tražili smo odvajanje od Beograda, tražili smo zasluženu slobodu od tuđeg terora i diktatorskog režima. Naposljetku smo morali proći i krvavi rat kako bismo se oslobodili toga terora. Međutim, nikako se nismo uspjeli osloboditi i komunističkog mentaliteta i marksističke ekonomije. Pa nas tako i danas proganja ideja o sukobu rada i kapitala, a ekonomiju vode socijalisti koji svoje promašaje plaćaju našim novcem.

Iza rata zavladali su čudni vjetrovi pretvorbe i privatizacije te je određena politička elita pokušala stvoriti oksimoronsko, državom upravljano slobodno tržište. Nesposobni i od političara stvoreni kapitalisti za svaki su svoj gospodarski promašaj tražili i primali pomoć države. A država, čitaj stranke na vlasti, spašavali su te propale tvrtke i njihove vlasnike uz opravdanje kako se radi o čuvanju socijalnog mira. Jednako opravdanje s floskulom o čuvanju obiteljskog srebra i bolesnog čuvanja mira spriječilo je dolazak stranih investitora te bilo koju reformu.

Nema džabe ni u stare babe

Pa su, da bi očuvali socijalni mir, političari spašavali banke, tvornice koje ne mogu proizvoditi i poduzeća, i to novcem mirovinskih i zdravstvenih fondova. Umjesto u obrazovanje, znanost i nove tehnologije, država je obećavala novom, lako zapaljivom desnom proletarijatu, "besplatno" zdravstvo i "besplatno" školstvo. I nije država jedina koja je to radila. Lokalni su šerifi, da bi opstali na vlasti, svaki u svom selu obećali "besplatne" udžbenike, "besplatni" prijevoz do škole itd., itd...

Sve "besplatno", sve džabe, svi rano u mirovine, svim seljacima, pa makar maćuhice sadili, davali smo subvencije. No nema džabe ni u stare babe, kaže stara poslovica. To besplatno i džabe pretvorilo se u zaduženje i prodaju državnih obveznica i generiranje duga koje bi trebale platiti nove generacije Hrvata. I tako se to džabe, i sve te rane mirovine, i svi ti besplatni udžbenici, prijevozi i zdravstvo, sve se to brzo pretvorilo u PDV, PNP, PP, trošarine, naknade, harače. I sada svaki Hrvat u domovini radi pola godine - kako bi platio sve to što dobivamo besplatno. 

Proračun nam pojeli desni proleterijat i lijeva buržoazija

Sad kad je voda došla do grla, kad se u Vladi stvarno počelo zbrajati i raditi račune, otkrilo se kako u mirovinskom fondu nedostaju milijarde. Pa su se svi uhvatili nazivati političare lopovima, ljevica se digla na noge, sindikati najavljuju prosvjede, političari pozivaju ministra na odgovornost. Svi se čude računu k'o pura dreku. 

No taj smo dug sami napravili. Po nekim studijama, čak 85 posto sadašnjih umirovljenika otišlo je u mirovinu prije vremena. Radno sposobno stanovništvo se iseljava, administracija guši poduzetništvo, Vilim Ribić i slični cijelom su narodu napunili glave marksističkim floskulama i prezirom prema kapitalu, a socijalisti obećavaju sve "besplatno". Sad kad sve poskupljuje, kad novca nedostaje, čudimo se tome kao cijeni šalice kave na Stradunu.  

I tako su nam desni proletarijat i lijeva buržoazija pojeli proračun, asfaltirali zdravstvo, popili obrazovanje, a uhljebi i mentalni komunisti pojeli nam mirovine. Račun je došao na naplatu i sad je kasno plakati nad svim što smo mogli napraviti, samo da smo gledali cjenik. Sjetite se toga kada budete s djecom, u Irskoj ili Kanadi, preko Skypea pričali.