Sa zabranom ili bez nje, trgovački centri nedjeljom bi trebali biti zatvoreni

Trgovački centri u takvom promišljanju trebaju raditi ako imaju kupaca, a svoja će vrata zatvoriti tek ako nemaju kupaca jer onda nema niti svrhe da rade. Zakonske su zabrane stoga suvišne. Trgovački centar sa svojih tisuću trgovina, pekara i restorana u tom kontekstu ima pravo nedjeljom se boriti za posjetitelja kupca s recimo obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima i njihovom izletničkom ponudom. Tek kad sami kupci ili većina njih odbace trgovački centar kao svoju nedjeljnu aktivnost i prigrle obilaženje izletničkih destinacija upravljači trgovačkim centrima sami će staviti lokot na vrata. I to ćemo nazivati tržišnom ekonomijom.

Ususret još jednom nastojanju vlasti da se rad nedjeljom ograniči mnogi hrvatski poslodavci u trgovačkom sektoru svrstali bi se u red podržavatelja gore iznesene argumentacije braneći ono što nazivaju tržištem. Međutim, nemoguće je oteti se dojmu da je vrijeme pregazilo te argumente i da bi i bez zakonske zabrane trgovački centri nedjeljom trebali zatvoriti svoja vrata. Ne samo u Hrvatskoj, već i u svim članicama EU u kojima još uvijek nedjeljom rade. Rad trgovačkih centara nedjeljom nepotreban je u svijetu u kojem sve više raste online prodaja. Suvišan je u postpandemijskom vremenu u kojem neke dobre pandemijske navike provođenja više vremena na svježem zraku treba sačuvati i poticati. I konačno, štetan je u vremenu ozbiljne energetske krize u kojoj živimo zbog ruske agresije na Ukrajinu, jer sve te trgovine nečime treba i grijati.

Rad trgovačkih centara nedjeljom u svjetlu sve veće globalne popularnosti svođenja radnog tjedna na četiri dana pomalo je čak i apsurdan. Djeluje poput kakva relikta prošlosti za koji se grčevito drže samo oni biznismeni neskloni promjeni i željni zarade na stare načine.

Vrijeme s promjenama koje nosi zapravo gazi njihove argumente nemilice. Još prije desetak godina mogli su bahato mahati brojevima ljudi koji će dobiti otkaze ne bude li se radilo nedjeljom jer će prihodi pasti, a fond radnih sati će biti manji.

Međutim, danas na tržištu s jedne strane vlada bitka za svakog radnika, jer ih sve manje ima spremnih raditi kako je pokazalo istraživanje Hendala iz 2019. godine na koji se poziva Vlada, a prema kojem za 61,1 posto radnika u trgovini prekovremeni rad nije bio pisano naložen i potvrđen, a za 40,2 posto radnika prekovremeni rad nije bio ni evidentiran ni plaćen. Ne treba se stoga čuditi što je u istom istraživanju 80 posto ispitanika podržalo zabranu rada nedjeljom. Liberalna ekonomija, što god neki poslodavci o tome mislili, nije sustav u kojem jači tlači i osim na tvrdnji da tržište treba regulirati samo sebe u njezinoj je osnovi fer odnos poslodavca i zaposlenika.

U fokusu ozbiljnog ograničavanja nedjeljnog rada na 16 od 55 nedjelja u godini budući da bi od zabrane trebali biti izuzeti kiosci, pekare, trgovine na kolodvorima, obiteljska gospodarstva i slično zapravo su veliki trgovački centri kao najveće žrtve najavljenog novog zakonodavstva. Već najavljuju kako će pravo na rad bude li im zabranjen još jednom pokušati izboriti na Ustavnom sudu koji će na koncu morati još jednom presuditi. Bez obzira na to kako će još jedan pokušaj ograničavanja rada nedjeljom završiti valja imati na umu pitanje kome je zapravo rad trgovačkih centara nedjeljom potreban? Kupcima izmučenim inflacijom ili investitorima u trgovačke centre koji se ne mogu strpjeti neko vrijeme potrebno da se nedjeljni prihod preraspodjeli na druge dane jer to će se u konačnici dogoditi.