S dvostruko manje sati nastave od EU prosjeka hrvatski učenici ne mogu nositi buduću konkurentnost gospodarstva

Najavio je tim riječima još jednom veliku obrazovnu reformu koja će rezultirati cjelodnevnom školom za učenike osnovnih i srednjih škola.

Đaci će u školi biti, najavio je do 15 sati, a odluče li tako (i to plate) lokalne samouprave i do 17 sati. Takvo bi školovanje djeci trebalo omogućiti, rekao je ministar ''bolje rezultate na svim testiranjima''.

U povodu prvog dana škole doista treba govoriti o nekom velikom, moćnom planu, nečemu što će ljudima uliti nadu u boljitak, razveseliti ih, zarobiti njihovo povjerenje i pažnju usmjeriti prema nečem pozitivnom. Gradit će se škole. Predviđene su Nacionalnim planom oporavka i obnove. Više od dvije milijarde kuna predviđa se, bit će utrošeno na gradnju novih zgrada za koje treba pripremiti projektne dokumentacije i naći lokacije.

U međuvremenu, djeca u potresom razorenim područjima školu će pohađati u montažnim objektima, škole koje čija je obnova trebala biti gotova nisu dovršene, upute i pravila stalno se mijenjaju, torbe su jednako teške, a učiteljima i nastavnicima jedno je od primarnih pitanja hoće li im rad s učenicima u samoizolaciji biti plaćen. I dok se oni brinu za svoje prihode Fuchs sa svojim spektakularnim najavama zacrtanim u planu oporavka zapravo svjedoči o nekoliko načina na koje javno financirani obrazovni sustav danas ruši temelje na kojima bi trebala stajati konkurentnost hrvatskog gospodarstva.

Hrvatski učenici na nastavi provode dvostruko manje sati nego prosječni učenik u Europskoj uniji. Nije isto poučava li vam netko dijete čitanju deset sati, ili 20 sati. Hrvatski učenici dvostruko manje sati provedu u školskom učenju upravo čitanja, književnosti i matematike.

Hrvatski učenici pohađaju najkraće obvezno obrazovanje u EU, osnovnu školu koja traje osam godina i u nju kreću u odnosu na svoje europske vršnjake zapravo kasno. Hrvatski učenici značajno manje od prosjeka EU pohađaju gimnazije, njih svega 30 posto u odnosu na prosjek Unije od 52 posto, a brojna strukovna srednjoškolska zanimanja su suficitarna. Čak i hotelijersko – turistički tehničari u turističkoj zemlji.

S najmanjim brojem nastavnih sati u školi hrvatski su učenici u usporedbi sa svojim europskim kolegama najprepušteniji samima sebi, ili onome što im roditelji mogu priuštiti bilo svojim znanjem i vremenom, ili novcem, čega, naravno, nemaju svi jednako. Hrvatski javno financirani sustav obrazovanja kvalitetom je tragično neujednačen od grada do grada, od gradske četvrti do gradske četvrti.

Tako obrazovani od samog početka novi bi naraštaji trebali biti nositelji povećanja hrvatske gospodarske konkurentnosti unutar družine članica Unije.

Tragičnu nesposobnost hrvatskih vlastodržaca da svoja velika obećanja spektakularnih reformi doista i provedu, možda najbolje pokazuje povijest obrazovnog kompleksa u Zadru koji je Fuchs posjetio i odakle je odaslao svoja obećanja. Građen je 14 godina.

Koliko dugo će trebati da hrvatski učenici doista počnu pohađati jednosmjensku nastavu i cjelodnevnu školu u zemlji u kojoj je vremensko razdoblje od ''nekoliko godina'' uobičajeno trajanje procesa izrade projektne dokumentacije, traženja lokacije i dodjele posla građevinskih radova za škole, zgrade koje su kako je sada odlučeno temeljni preduvjet za povećanje vremena koje učenici provode na nastavi.

Djeca koju majke ovih dana ponosno iznose iz rodilišta mogla bi, nažalost, polagati državnu maturu prije nego Hrvatska sa svojim sadašnjim kapacitetima doista uvede cjelodnevnu školu. No, važna su obećanja. Od njih se živi, zar ne? Od njih će se morati živjeti jer hrvatski učenici s duplo manje sati nastave od prosjeka EU neće u budućnosti moći nositi konkurentnost hrvatskog gospodarstva.