Ruska agresija na Ukrajinu i prijetnja svjetskom miru sve ostalo je bacila u drugi plan

Solidalizirali smo se, pomoć stiže sa svih strana svijeta, ali, sudeći po procjenama da je tom katastrofom pogođeno najmanje 23 milijuna ljudi, ona još uvijek nije dovoljna, ma koliko su se europske države, ali i SAD i ostatak svijeta trudili poslati je najhitnije što su mogli.

Zrnce prašine…

Nemoguće je gledati potresne snimke iz opustošenih područja, u kojima su se zgrade i kuće rušile kao dječji domino, a ne pasti u očaj i beznađe, u kojem smo, po tko zna koji puta, shvatili kako je samo sekunda dovoljna da iščeznemo poput zrnca prašine.

I kada čovjek vidi takav užas, postavlja sam sebi pitanje: je li išta vrijedno tolikoga nerviranja, trke za novcem, materijalnim, neprekidne jurnjave u kojoj živimo 24 sata dnevno, a već u sljedećoj minuti sve se može raspršiti i postati samo mutno sjećanje, a mi iščeznuti bez traga? Ne, nije. Ali, čini se da ne znamo drugačije.

U svijetu u kojem je prijetnja nuklearnim projektilima već svakodnevna, ispaljene ruske rakete lete sve bliže teritorijima NATO-a, inflacija nenormalno divlja, a ljudi sve teže podmiruju najosnovnije životne potrebe, sve je više psihičkih poremećaja. Strah, anksioznost, nesanica, trnci koji nas prolaze dok gledamo horore koji se nižu iz dana u dan oko nas, sve nam to stvara nevjerojatan pritisak i vječno pitanje: Što i kako dalje, u ovom sumanutom svijetu?

Što veća pomoć, kraj sve udaljeniji

Kome, za Boga miloga, uopće trebaju filmovi strave i užasa, kada živimo u jednom takvom, dugačkom i bez kraja, a odjavna špica mogla bi biti nova Hiroshima. Ali, tisuću puta jača i ovoga puta- bez preživjelih.

Potpuno je jasno da napadačka Rusija ne namjerava stati; dapače, krenula je nova velika ofanziva, žestoka, kako bi ''slavno'' obilježili prvu godišnjicu krvoprolića koje su započeli brutalnom invazijom na Ukrajinu.

Zapad šalje ogromnu vojnu pomoć, a što je oni više šalju, čini se da je kraj rata sve dalji. Jer, čak i ovu Rusiju, koja je svjetlosnim godinama udaljena od one nekoć slavne i moćne Rusije, gotovo je nemoguće i pobijediti, ali i natjerati za pregovarački stol. A ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij odlučan je braniti svoju zemlju do posljednjega čovjeka.

No, koliko, realno vrijedi sva ta silna vojna pomoć, koju zapadnjaci neumorno šalju, ako dnevno umiru tolike tisuće ukrajinskih muškaraca, a ruske rakete ubijaju civile, žene, djecu, starce? Tko će rukovati tim super modernim oružjem, kada Ukrajinom teče krv, ne u potocima, već u oceanima? Što i ako stignu američki, britanski i francuski vojni avioni, koji će, to je već potpuno jasno, ''preliti'' vojni sukob i na ostatak Europe?

Jesmo li svjesni da svi, zapravo, sudjelujemo u ovom strašnom ratu, kojega Ukrajinci plaćaju ogromnim ljudskim žrtvama, ali jednako tako plaču i ruske majke, dok im mrtve sinove vraćaju u crnim vrećama? Oni pogibaju, a Europa i sada već ostatak svijeta plaćaju divljanjem cijena, potpunom nesigurnošću života i duboko ukorijenjenim strahom kako smo možda i mi sljedeća meta? Ako ne namjerna, onda slučajna, jer dalekometno oružje udara i ondje gdje nije poslano…    

I dok mi živimo u neizvjesnosti što nam donosi sljedeći dan, naša se politička elita i dalje ponaša kao da živi u nekom paralelnom svijetu, do kojega ne dopiru krici i zapomaganje, a siromaštvo se nadvija nad Hrvatskom sve jače i prijeti potpunim potonućem.

Remen je odavno popucao

Oni se i dalje obračunavaju međusobno i ''časte'' uvredama, gotovo natječu tko će biti otrovniji, neugodniji, drskiji, prostiji, tko će dobiti koji politički bod više i sve to pred našim očima. Dok mi nespretno brojimo kovanice eura i još ih učimo raspoznavati, a i baratati njima, svjesni da smo gotovo preko noći postali još jadniji i još jače stegnuli remen koji je davno popucao od stalnoga stezanja.

Čak ni u ovako opasnim vremenima, ne popuštaju ni milimetra, treniraju mišiće i dalje bildaju svoj napuhani ego ne bi li tvrdoglavo dokazali kako su u pravu, čak i u onim stvarima u kojima su evidentno u krivu. Ali, moć je politike jača, taj sirenski zov pravi afrodizijak i nitko ga se ne želi odreći. Dok narod stenje i pati, oni se igraju. Našim živcima, novčanicima, sadašnjošću, budućnošću, kao da svijet nije postojao prije njih i kao da neće postojati nakon njih.

No, kako živimo u pravom Armagedonu, užasnom distopijskom filmu koji nas je obojio u crno, dovoljan je djelić sekunde u kojem ćemo svi zajedno postati tek crtica u povijesti, potpuno nevažna i bezimena.

Mislite da je ovo što pišem pretmurno, previše pesimistično i, u krajnjoj liniji, nemoguće? Možda. Ali, budimo pošteni- je li itko od nas prije samo četiri godine mislio kako će čovječanstvo hodati zamotano u maske i zaštitne rukavice, a policija će nas ''hvatati'' poput divljih životinja, jer smo pobjegli iz kuće udahnuti svježi zrak?

Je li se itko nadao da ćemo u samo godinu-dvije, kompletno promijeniti život koji smo poznavali, bježati jedni od drugih, skrivati se iza zatvorenih vrata i razmišljati o tome trebamo li prijaviti susjeda koji nije stavio masku?

Osim maštovitih umjetnika i redatelja visokobudžetnih hoollywoodskih filmova, kladim se da je malo tko od nas vjerovao da je takvo što moguće. I osim kreatora svjetskoga kaosa, ma koliko se to činilo još jednom luđačkom teorijom zavjere.

Raspad svijeta i razbijeni životi

Mi živimo u kaosu. Ustajemo u kaosu, obavljamo nevoljko svoje poslove u kaosu, liježemo u kaosu i strahujemo kakav nas novi kaos očekuje kada se probudimo. To je naša svakodnevnica u kojoj svjedočimo potpunom raspadu, ne samo svijeta kojega znamo, već i društva u cjelini.

Obični, ''mali'' ljudi itekako su toga svjesni- da je film strave i užasa postao naš život. Šteta što toga nisu svjesni i oni koji nam kroje te razbijene živote. Zapravo, ispravit ću se: svjesni su, ali ih nije briga za nas. Oni imaju, oni su se osigurali. No, što im to vrijedi, kada je dovoljno da netko silno moćan, tamo na svjetskom Olimpu, ustane to jutro na lijevu nogu i kaže: Ionako sam bolestan i star i nemam još puno, ako je sa mnom gotovo, neka bude i s drugima.

Potpuno je svejedno, u konačnici, je li to onaj koji nosi cipele s povišenom potpeticom, jaše konje, vozi motor i igra hokej, ili onaj mirniji, koji često ni ne zna koga je pozdravio i u kojoj se državi nalazi.

Život danas ne vrijedi puno. Zašto se onda naši vlastodršci tako jako trude oduzeti nam i ono malo ljudskog dostojanstva koje nam je ostalo? Zašto? Pa, jednostavno je: jer ih nije briga za nas. I ne trude se to više ni sakriti.