Ruska agresija na Ukrajinu uništila je njemačku hegemoniju u Europi

Drugi svjetski rat Njemačku je bacio na koljena. Međutim, njemačka disciplina i jak ekonomski prosperitet u kratkom su roku doveli do povratka njemačke moći. Ekonomske, ali ne i geopolitičke. Njemačka je postala ekonomski motor Europske zajednice/unije, ali ju se promatralo kao političkog patuljka. Ipak, u vremenu mandata Angele Merkel dolazi do pokušaja povratka njemačke geopolitičke moći. Europska unija pritom je predstavljala najsnažniji instrument širenja utjecaja Berlina. Berlin je uz Pariz znao povremeno istupati u pravcu postizanja strateške autonomije EU-a, što bi značilo da bi se odluke donosile neovisno od mišljenja Washingtona. U prilog tome išla je izgradnja Sjevernog toka 2, ali i sklapanje investicijskog sporazuma s Kinom.

Radikalniji kritičari njemačke politike posljednjih su godina počeli govoriti o EU kao o Četvrtom Reichu. U tom kontekstu čelnik poljske konzervativne stranke Pravo i pravda (PiS) Jaroslaw Kaczynski optužio je Njemačku da želi dominirati Europom. "Danas Nijemci žele postići mirnim putem ono što su nekoć kanili postići vojnom silom. No snaga Europe leži u raznolikosti i suverenitetu država članica", rekao je pred koji mjesec poljski političar i dodao da smatra da je situacija u kojoj Njemačka želi dominirati Europom put prema krizi i katastrofi.

Robert Kagan, američki povjesničar i utjecajni konzervativni intelektualac, u časopisu "Foreign Affairs" (svibanj/lipanj 2019.) objavio je članak pod naslovom "The New German Question: What Happens When Europe Comes Apart". U samome uvodu članka Kagan piše: "Mnogi oplakuju zlohudu stazu kojom se kreću Europa i transatlantski odnosi, ali nema mnogo rasprave kuda ova staza vodi. Europske slabosti i podjele, strateško 'razdvajanje' od Sjedinjenih Država, krunjenje Europske unije, 'poslije Europe', 'kraj Europe' – ovo su tmurni scenariji, ali u njima ima neke utješne neodređenosti. Oni sugeriraju iznevjerene snove, ne košmare. Ipak, neuspjeh europskog projekta, ako se dogodi, mogao bi biti košmar, i to ne samo za Europu. On će vratiti, između ostalog, nešto što je ranije bilo poznato kao 'njemačko pitanje'".

Velike promjene u njemačkoj vanjskoj politici 

Rat u Ukrajini izazvao je velike promjene u njemačkoj vanjskoj politici. Prekinuta je plinska suradnja s Rusijom, a SAD je Njemačku (gdje i danas imamo oko 30,000 američkih vojnika) – eufemistički govoreći – nagovorio da se snažno uključi u rat na strani Ukrajine dostavom velike vojne pomoći, koja uključuje i dostavu tenkova. Njemačka je svoj gospodarski rast velikim dijelom temeljila na pristupu jeftinim ruskim energentima, ali i kineskom tržištu. Prvi element njemačke ekonomske ekspanzije sada je eliminiran, a i drugi bi mogao doći u pitanje s obzirom na strateško rivalstvo SAD-a i Kine koje će zahtijevati nova svrstavanja.

Njemački kancelar Olaf Scholz nedavno je poručio da "nova uloga Njemačke zahtijeva novu stratešku kulturu, a strategija nacionalne sigurnost će odražavati ovu činjenicu". Scholz je dodao da će vodeće pitanje strategije biti o tome s kojim se prijetnjama miru "mi i naši saveznici moramo suočavati u Europi, prije svih od strane Rusije". Jasno je, dakle, da je rat u Ukrajini dezavuirao njemačko soliranje i ideju strateške autonomije i da svjedočimo novome jačanju "transatlantske veze", pri čemu Scholz daje naslutiti da će se Njemačka za primat natjecati s Poljskom, kao glavnim zastupnikom SAD-a u EU. Iz Berlina se pritom nadaju će veće vojne sposobnosti Njemačke i postojeće nuklearno partnerstvo donijeti veću prednost u odnosu na Varšavu koja se posljednjih godina krenula nametati kao eventualne zamjena za Njemačku. Dakako, ruski predsjednik Vladimir Putin novi angažman Njemačke nakon početka rata u Ukrajini uzima kao dokaz toga da je ova država i dalje okupirana.

Odnos prema Kini

Rivalstvo SAD-a i Kine, kako je već istaknuto, dovest će i do promjene njemačke politike prema Pekingu. Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier u studenom prošle godine rekao je da "moramo odbaciti stare načine razmišljanja i stare nade", uključujući ideju da će "ekonomska razmjena dovesti do političke konvergencije". U budućnosti, izjavio je Steinmeier, Berlin mora učiti iz prošlosti i "smanjiti jednostranu ovisnost" ne samo o Rusiji, nego i o Kini. Na istom je tragu govorio i Scholz koji je u autorskom članku za "Politico" u studenom poručio: "Kako se Kina mijenja, mora se promijeniti i način na koji se odnosimo prema Kini".

Do sada, međutim, nije bilo bitnih promjena u odnosima Berlina i Pekinga. Njemačko gospodarstvo trpi velike posljedice rata u Ukrajini, a velike njemačke tvrtke koje uvelike ovise o kineskom tržištu žele proširiti svoje poslovanje umjesto da ga smanjuju. Ovisnost o trgovini s Kinom daleko je veća od ranije energetske ovisnosti o Rusiji, a potencijalni sukob oko Tajvana predstavljao bi i snažniji udarac za svjetsku ekonomiju od rata u Ukrajini.

Posljednje tri godine živimo u opasnom vremenu velikih geopolitičkih preslagivanja, ali i u vremenu koje – da parafraziramo Nietzschea – proizvodi "višak povijesti". Nadamo se tek da su glavni globalni akteri izvukli neke povijesne pouke.