Ruska agresija na Ukrajinu svijet je vratila u razdoblje ravnoteže straha velesila

Postoje i određeni međunarodni sporazumi o kontroli nuklearnog arsenala (doduše onaj o raketama kratkog i srednjeg dometa napušten je pred koju godinu), prije svega onoga strateške naravi. Opasnost proliferacije oružja za masovno uništenje ističe se kao jedan od ključnih ciljeva međunarodne sigurnosti. Pritom se kao posebno opasan scenarij nameće mogućnost da nedržavni akteri (recimo terorističke skupine) dođu u posjed nuklearnog oružja.

Hladni rat

Od početka rata u Ukrajini ponovno se stvara psihoza mogućega nuklearnog rata. Dijelom to je vezano uz postupke političara. Primjerice, nakon početka agresija na Ukrajinu Vladimir Putin naredio je stavljanje nuklearnih snaga na visok stupanj pripravnosti. Ili recentni primjer: "Washington će upotrijebiti cijeli niz američkih obrambenih kapaciteta za obranu naših saveznika, uključujući nuklearne, konvencionalne i raketne obrambene sposobnosti", rekla je zamjenica američkog državnog tajnika na sastanku s južnokorejskim i japanskim dužnosnicima prošloga tjedna. Političari, dakle, nedvojbeno sve ležernije šire nuklearnu retoriku, no sve je dijelom vezano i uz medije koji na širenju katastrofičarskih "click-bait" naslova i priča prikupljaju klikove. 

U vremenu hladnog rata, tijekom kubanske raketne krize (koja se odvijala pred pedeset godina) svijet se u jednome trenutku našao na rubu mogućega nuklearnog rata. Kriza je ipak završena sporazumom. Prevladao je razum. Kasnije se sve više širila svijest o tome kako je nuklearno oružje prije svega sredstvo odvraćanja pa može se reći i obrambena vrsta oružja. Nuklearni potencijali SAD-a i Rusije u vremenu hladnoga rata na neki su način, zbog "ravnoteže strah"“, predstavljali ograničavajući i racionalizirajući faktor za potencijalni vojni sukob dviju supersila.

Činjenica da bi između nuklearnih sila moglo doći do nuklearnog rata sprječavala ih je da uđu i u konvencionalni rat. Mogućnost uzajamnoga uništenja (u nuklearnom ratu nema pobjednika) učinila je ideju nuklearnoga rata nezamislivom, nakon čega su uslijedili pregovori oko kontrole nuklearnoga naoružanja i njegovoga ograničenja. Na žalost, ratovi su se često vodili preko drugih država (tzv. posrednički (proxy) ratovi).

I danas, u vremenu novoga hladnog rata, vrijedi staro pravilo hladnog rata: "Tko krene s napadom prvi, gine kao drugi". Rat strateškim nuklearnim oružjem zapravo nije moguć. Ili, da budemo precizniji, bio bi vrlo kratak jer bi značio uništenje svijeta kakvog poznajemo. Međutim, spekulira se oko upotrebe taktičke nuklearne bombe ograničene snage i dosega. 

Nuklearni scenariji danas

Koliko god da se u potencijalnom nuklearnom "armagedonu" scenarij upotrebe taktičke nuklearne bombe čini vjerojatnijim, treba jasno reći da se posljedice upotrebe ove vrste bombe teško mogu predvidjeti. Za početak, pitanje je bi li radari prilikom aktivacije takve bombe prepoznali da je riječ o taktičkoj, a ne o nuklearnoj bombi. Nadalje, tko kaže da posljedice radijacije ne bi zahvatile i zemlju koja je bombu upotrijebila?  Posljedice černobilske katastrofe bile su strašne, a što bi tek bilo kad bi se aktivirala nuklearna bomba koja ima za cilj širenje radijacije? Osim toga, upotreba taktičke nuklearne bombe probila bi još jednu sigurnosnu barijeru nakon koje bi i ovako fragilni međunarodnih poredak bio do kraja porušen. Tada bi sve bilo moguće i našli bi se na pragu novoga velikog rata. 

Vojna doktrina Ruske Federacije predviđa moguću upotrebe nuklearnog oružja u slučaju da bude doveden u pitanje ruski teritorijalni integritet te da, posljedično tome, Kremlj bude doveden u stanje poniženja. No i ruski vojni krugovi svjesni su kakav bi odgovor izazvalo korištenje taktičke nuklearne bombe. Osim toga, postoji konvencionalno oružje za masovno uništenje kao što je kemijsko i biološko oružje, ali i prljave bombe. Nema nikakve dvojbe da bi se ovo oružje sigurno uporabilo prije nuklearnog. Iako se ne radi o nuklearnom oružju, njegovi efekti su zastrašujući. Osim toga, prije nuklearnog scenarija postoji i mogućnost onoga što Rusija sada radi: masovni raketni napadi na Ukrajinu s ciljem uništavanja ključne infrastrukture. Na žalost, mogućnosti razaranja i destrukcije su brojni. Naravno, i ukrajinska vojska postaje sve bolje tehnički opremljena (zapadna pomoć) tako da će se i ruske snage itekako u budućnosti morati bojati ukrajinskog odgovora. Već se sada provode uspješne kontraofenzive, a ako se dobiju raketni sustavi većeg dometa odnos snaga će se dodatno mijenjati.

Živimo u opasnim vremenima, u vremenu povratka realizma u međunarodne odnose. Diplomacija sve manje igra ikakvu ulogu u odnosima strateških rivala, a prevladava argument sile. Vraćamo se na međunarodne obrasce koji su vrijedili do 1945. godine. Ipak, nadamo se da će kod čelnika država ostati toliko zdravog razuma i racionalnosti da se ne prijeđe granica nakon koje će teško biti povratka.