Ruska agresija na Ukrajinu ojačala je ulogu Turske u svjetskoj diplomaciji, a Hrvatska sada mora paziti i na ideju 'turskog svijeta'

Turski je vođa u državi inaugurirao represivni politički sustav, a sekularna dimenzija doktrine kemalizma sve se više mijenja islamizacijom zemlje u kojoj je za vrijeme aktualnoga predsjednika izgrađeno više od 17.000 džamija.

Do promjena došlo je i u vanjskoj politici Republike Turske. Ranije je Ankara vodila vanjskopolitičku doktrinu "nula problema sa susjedima", no posljednjih je godina ušla u konflikte s mnogima od njih, od Sirije pa do Grčke kojoj Erdoğan otvoreno prijeti. Turska je ključna država za južno krilo NATO-a što je i Sjedinjene Američke Države uvijek orijentiralo prema tome da pokušavaju održavati dobre odnose s tom zemljom.

Odnosi sa SAD-om i Rusijom

Danas svjedočimo možda i nikada lošijim odnosima Washingtona i Ankare. Postoje brojni sporni elementi, od odnosa prema Kurdima, turske kupnje ruskih sustava S-400, isključenja Turske iz programa razvoja borbenog zrakoplova F-35 i opstrukcije glede nabave F-16 pa do činjenice da glavni Erdoğanov oponent Fethullah Gülen živi u Americi koja ga ne želi izručiti. Ankari nije osobito dobro sjeo niti nedavni posjet Nensi Pelosi Armeniji, s obzirom na to da Ankara podupire Azerbajdžan.

Osim navedenoga, Turska sumnjiči američke službe za sudjelovanje u pokušaju državnog udara 2016. godine. Tada su ruske službe pomogle turskome čelniku da izbjegne pad, nakon čega dolazi do približavanja Rusije i Turske. Ove dvije zemlje povijesno nisu nikada imale osobito dobre odnose (početkom 2016. odnosi su postali napeti nakon što su turske snage u Siriji oborile ruski zrakoplov Su-24), no vezivo njihove suradnje određeni su zajednički interesi. Tako kroz Tursku prolaze neki od ključnih plinovoda, a Putinu je potrebno Erdoğanovo protivljenje određenim američkim potezima prema Rusiji.

Bivši turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu, koji je danas opozicija Erdoğanu, svojedobno je u knjizi "Strateška dubina" definirao doktrinu neosmanizma, kao strategiju jačanja (geo)političkog, ekonomskog i kulturnog utjecaja Turske u nekadašnjim krajevima Osmanskog Carstva (Bliski istok, Kavkaz i Balkan). U maksimalističkim planovima Turska nije odustala od ove doktrine, no turski su kapaciteti za njezino provođenje bitno oslabljeni. Umjesto toga, Turska sve više gura ideju "turskoga svijeta".

Posrednik?

Tako je prošloga tjedna u Uzbekistanu održani prvi summit "Organizacije turskih država" (ranije "Vijeće turkofonskih država"). Članice ove asocijacije su osim Turske Uzbekistan, Azerbajdžan, Kazahstan i Kirgistan, a kao promatrači sudjeluju Turkmenistan i – zanimljivo – Mađarska (proučiti ideju "turanizma"). Ove zemlje zajedno imaju 160 milijuna ljudi, dva posto svjetske populacije i tri posto globalnog BDP-a prema paritetu kupovne moći. Na summitu se raspravljalo o pitanjima iz područja trgovine, gospodarstva, prometa, kulture itd., ali i o važnim međunarodnim i regionalnim pitanjima.

Nema nikakve dvojbe da Organizacija turskih država predstavlja vektor ekspanzije turske geopolitičke, geostrateške i geoekonomske moći. Međutim, s velikim nagomilanim ekonomskim problemima (inflacija u Turskoj veća je od 80 posto) pitanje je koliko je Ankara sposobna postati država lider koja će investicijama i infrastrukturnim projektima privlačiti ove zemlje.

Zanimljivo je da je Erdoğan po povratku iz Uzbekistana izjavio sljedeće: "Rusija nije obična država, ona je moćna država. Naravno, Zapad, predvođen Sjedinjenim Državama, napada Rusiju gotovo neograničeno. Suočena sa svim tim, Rusija se, naravno, opire. Mi također pokušavamo shvatiti kako možemo otvoriti koridor do mira… Vjerujemo da bi najbolji put za to mogao biti put dijaloga".

Turska se očito pokušava nametnuti kao svojevrsni posrednik između Zapada predvođenog SAD-om i Ruske Federacije (u tom smislu čini se da i SAD sve više gura pregovore Rusije i Ukrajine). Turski predsjednik vodi vrlo pragmatičnu politiku kojom nastoji izvući što veće koristi sa svih strana. Međutim, takva politika, ali i činjenica da Turska, iako članica NATO-a, nije uvela sankcije Rusiji, dovodi do toga da američki i europski političari i mediji sve otvorenije optužuju Tursku da podupire rusku agresiju na Ukrajinu. S druge strane, treba istaknuti i to da Turska podupire ukrajinski teritorijalni integritet i da je Ukrajini prodala moćne Bayraktar dronove.

Kad je Hrvatska u pitanju, Turska nam je važna zbog položaja Hrvata u BiH. Erdoğan je svojedobno rekao da je mu je Alija Izetbegović ostavio Bosnu i Hercegovinu u "amanet" što je potpuno u skladu s idejom neoosmanizma. Turski je utjecaj u BiH vrlo snažan i zato Hrvatska treba pomno pratiti postupke Ankare i nastojati lobirati na tome planu. U vremenu povratka surovog realizma u međunarodne odnose proaktivna vanjska politika postaje imperativ ukupne nacionalne politike.