Rusija je agresijom na Ukrajinu izgubila ugled, a svijet ušao u razdoblje velike nesigurnosti

Nije bilo teško predvidjeti da će u slučaju napada doći do zaustavljanja Sjevernog toka 2 koji je važan za rusko gospodarstvo. Aneksija Krima 2014. izazvala je mlaku reakciju Zapada, no unatoč tome iskustvu u analizi pred izbijanje rata rekao sam kako Rusiju ako napadne očekuje potpuna međunarodna izolacija. Nadalje, iako su mnogi vojni analitičari govorili kako će Ukrajina biti pokorena u nekoliko dana ispravno sam predvidio kako će ukrajinski otpor biti daleko snažniji nego što većina očekuje. Tih dana na granici s Ukrajinom bilo je oko 150.000 vojnika. Tko god išta zna o vojnoj doktrini zna i to da se invazija radi s najmanje tri puta više vojnika, a Ukrajina je zemlja od 45 milijuna ljudi. 

Krive obavještajne procjene

Znači li sve navedeno da je Vladimir Putin poduzeo iracionalni akt? Ne. Samo je, što se ovih dana jasno kristalizira, imao krive obavještajne podatke. Ne jednom u povijesti diplomacija i obavještajne službe vladarima su davale krive informacije, tj. one podatke koji oni žele čuti. To je posebno prisutno u državama u kojima dugo nije provedena tranzicija vlasti i postoji okoštali politički sustav. 

Iako sramežljivo, ovih dana u medije su prodrle informacije kako je Putin naredio istragu protiv niza svojih bliskih savjetnika, a navodno je dao uhititi i mnoge čelne ljude Federalne službe sigurnosti. Jedan od ljudi pod istragom je i Putinov bivši vrlo bliski savjetnik Vladislav Surkov koji je do veljače 2020. predstavljao sivu eminenciju Kremlja. Surkov je slovio kao najvažniji Putinov politički tehnolog koji je imao prste u kreiranju većine "oporbenih“ stranaka, a imao je važnu ulogu i u ukrajinskim zbivanjima od 2014.

U veljači 2020. Surkov je maknut s položaja glavnog Putinova savjetnika, a nekoliko mjeseci pred napad na Ukrajinu prema nekim je navodima rehabilitiran što je nedvojbeno pridonijelo napadu na tu zemlju. Rehabilitacija je bila kratkoga vijeka. On i još nekoliko suradnika (među njima i bivši premijer i strateg Jevgenij Primakov) optuženi su da su zamračili pet milijardi dolara namijenjenih za subverzivno djelovanje na istoku Ukrajine. Cilj je bio na istoku Ukrajine kreirati prorusko raspoloženje. 

Teška dilema

Ovdje se krije razlog zašto je Putin s brojem vojnika manjim nego što je Hrvatska imala na nogama u doba "Oluje" pokrenuo napad na Ukrajinu. Njemu bliski ljudi uvjerili su ga u uspješnost svoga djelovanja na istoku Ukrajine (time su, logično, branili pet milijardi dolara potrošenog novca), a tezu o proruskome raspoloženju prihvatile su i ruske službe. Subverzivne operacije na istoku Ukrajine, međutim, nisu bile uspješne. Narod nije dočekao ruske vojnike s cvijećem, nego s protutenkovskim naoružanjem. Nakon nekoliko početnih dana nesnalaženja otpor je postao vrlo snažan.

Osim krive procjene raspoloženja stanovništva na istoku Ukrajine, krivo je predviđena i reakcija zapadnih zemalja. U Kremlju očito nisu očekivali da će EU i NATO unisono odgovoriti uvođenjem teških sankcija koje snažno pogađaju rusko gospodarstvo, a posebno financijski sektor. Scenarij iz 2014. nije se ponovio. K tome, Rusija je očekivala da će se više – u kompenziranju gubitaka – moći osloniti na Kinu. Kina stoji uz Rusiju, no ona to može činiti samo do granice gdje neće štetiti svojim interesima. Kao druga svjetska ekonomija Kina ovisi o globalnom trgovinskom i financijskom sustavu. 

Od četiri elemenata moći – financijska, politička, ideološka i vojna Rusija ima tek posljednji. Njezina je ekonomija vrlo ranjiva, a nakon recentnih događanja bilo kakvo razumijevanje za ruske interese u Europi će biti suspektno. Jedini element moći velike sile koji Rusiji preostaje je vojna moć. Konačni neuspjeh u Ukrajini snažno bi narušio percepciju ruske vojne moći. I zato je sadašnja situacija vrlo opasna. Rusija jednostavno neće stati dok ne ostvari zacrtane vojne ciljeve (raskid Rusije i Zapada i okretanje prema Istoku i ovako su sada neminovni u desetljećima koja su pred nama), a Ukrajina se, dakako, neće predati te uživa pomoć u naoružanju sa Zapada. To sukob može učiniti dugotrajnim. 

A kako će se sukob nastavljati postojat će i velika opasnost da dođe do sukoba Ruske Federacije i NATO saveza. Sjedinjene Države i njihovi saveznici suočeni su s teškom dilemom: kako mogu zaštiti Ukrajinu i odbiti rusku agresiju, ali izbjeći rat s Rusijom, zemljom koja ima najveći svjetski arsenal nuklearnog oružja.

Naoružavanje i kibernetski prostor

Dva su područja koja su posebno opasna u kontekstu mogućeg izbijanja rata: opskrba Ukrajine naoružanjem i kibernetski prostor. 

Ruski zamjenik ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov je rekao kako Moskva od sada smatra kako su pošiljke oružja Ukrajini legitimne vojne mete. Oružje Ukrajini stiže zračnim i kopnenim putem iz zemalja NATO-a. Bilo je samo pitanje vremena kad će Rusija odlučiti zatvoriti prijenos oružja, primjerice napadom na opskrbne vodove. U takvim napadima može doći izravne štete po neku članicu NATO-a što u perspektivi znači pravni temelj za casus foederis, tj . aktiviranje čl. 5 o kolektivnoj obrani. 

Iako u rusko-ukrajinskom ratu imamo snažne elemente hibridnog ratovanja, za sada su izostale snažnije kibernetske operacije, kao što bi primjerice bio napad na kritičnu infrastrukturu. Kako će rat odmicati povećavaju se izgledi za intenziviranjem ove vrste rata. Što ako se neki cyber napad prelije i na neku članicu NATO-a? Hoće li se na kibernetski napad odgovoriti kinetičkom silom? 

Nakon summita u Welsu odlučeno je da će se kibernetski napad tretirati kao razlog zbog kojega se može aktivirati čl. 5. Washingtonskog sporazuma o kolektivnoj obrani. Drugim riječima, cyber napad na jednu državu članicu može se tretirati kao napad na sve. Bivši zapovjednik Kibernetičkog zapovjedništva američke vojske prognozirao je da će idući veći rat započeti upravo u kibernetskom prostoru.

Razdoblje neizvjesnosti

Rat Ruske Federacije i NATO-a značio bi da svijet ulazi u područje velike nesigurnosti. Kad se spominje mogući nuklearni rat ne misli se primarno na strateško nuklearno oružje. Ono je prvenstveno sredstvo odvraćanja prema starom pravilu "tko krene prvi, gine drugi“. Nije moguće ratovati strateškim nuklearnim oružjem jer njegova primjena znači međusobno uništenje. Kad se govori o mogućnosti nuklearnog rata, misli se prvenstveno na taktičko nuklearno oružje koje djeluje na ograničenom prostoru. Iako slabije razorne moći, početak korištenja ovoga oružja značio bi probijanje one granice nakon koje više ništa nije nemoguće. 

Neovisno kako će se rat u Ukrajini razvijati, već sada je vidljivo kako je ruska zamišljena blitzkrieg operacija, zbog očitih krivih obavještajnih podataka, propala. Pozivanje dragovoljaca sa sirijskog ratišta i čečenskih džihadista tome najbolje govori u prilog (nije poznato kako se spaja teza o pravoslavlju kao duhovnome centru Rusije s pozivanjem čečenskih boraca). K tome, ako prihvatimo tezu Zbigniewa Brzezinskog kako Rusija bez Ukrajine u svojoj interesnoj sferi ne može biti supersila, onda je jasno kako Rusija nakon ovoga rata gubi i na tome području. Ukrajina, a posebno zapadniji dijelovi, za Rusiju je nepovratno izgubljena. Osim toga bilo kakvo razumijevanje za ruske interese u Europi bit će podosta vremena nemoguće. 

Agresija Ruske Federacije na Ukrajinu je neupitna. Potrebno je maksimalno pomoći Ukrajini, no svi skupa se trebamo čuvati rusofobnoga neomakartizma. Ne bi trebalo postati normalno obiti bravu neke ruske vile na Jadranu ili iz lektire ukloniti Dostojevskog. Takvo ponašanje je štetno i ne vodi ničem dobrom. 

Zaključno, geopolitička i sigurnosna situacija na istoku Europe takva je da je diplomatskim putem vrlo teško postići win-win rješenje. Ulazimo u razdoblje neizvjesnosti s posljedicama koje nije moguće predvidjeti.