Riječi, riječi, riječi; ili – zašto hrvatskom društvu doista prijeti 'fašizacija'

Kada bi mediji bili glavni pokazatelj kolektivnog stanja svijesti, lako bismo mogli zaključiti da je današnje društvo šizofreno. Čini se ipak da su mediji – kako u Hrvatskoj, tako i u glavnini zemalja Europske unije ili Sjeverne Amerike – sve otuđeniji od svojih konzumenata. Manifestirajući se brisanjem granice između privatnoga i javnog (uslijed čega i objave na Facebooku postaju vijesti na portalima), taj se fenomen očituje i u sve manjem povjerenju građana u onu verziju stvarnosti koju im mediji nude, a što rezultira sve češćim okretanjem alternativnim načinima tumačenja zbilje, ili pak posvemašnjom nezainteresiranošću za realnost.

Komplementarni procesi gubitka povjerenja u medije te medijskog ustrajanja na konstrukciji takozvanih "simulakruma" – iskrivljenih predodžbi stvarnosti koje na stvarnost djeluju stvarnije od onoga što doista jest stvarno – istodobno su i uzrok i posljedica društvene razgradnje, te takva društva postaju plodnim tlom za različite demagoške i radikalne eksperimente. Odgovornost za takvo stanje u Hrvatskoj je na svim političko-ideološkim stranama, od "ljevice" do "desnice"; prvi nisu u stanju hrvatsku povijest razumjeti iz hrvatske perspektive te se stoga služe pojmovima kao što je "fašizacija", a drugi često ne znaju artikulirati vrijednosti za koje se zalažu ili protiv kojih se bore, čega je najsvježiji primjer "rodna ideologija".

Riječi, riječi, riječi

Amblematski primjeri funkcioniranja svjetskih i hrvatskih medija dva su članka Associated Pressa u kojima novinar Dusan Stojanovic piše o trendu koji se popularno naziva "fašizacijom hrvatskog društva". U prvome od njih riječ je o izvještaju sa zagrebačkog prosvjeda protiv ratifikacije Istanbulske konvencije – koji, pored brojnih subjektivnih procjena, sadrži i poneke faktografske pogreške, poput one da je suorganizator prosvjeda Katolička crkva – dok se u drugome članku Hrvatsku smješta u kontekst zabludjelih europskih postkomunističkih zemalja u kojima se ponovno javljaju stari nacionalizmi. Tobožnji dokaz za tu tvrdnju jest izjava Kolinde Grabar-Kitarović kako je Argentina nakon Drugoga svjetskog rata mnogim Hrvatima pružila utočište "u kojem su mogli svjedočiti svoje domoljublje".

U oba se članka ustraje na već ustaljenom narativu po kojemu je Hrvatska nakon ulaska u Europsku uniju 2013. godine shvatila da se više ne mora pretvarati, pa je odbacila svoje prividno prihvaćanje "zapadnih", "europskih" ili "liberalnih" vrijednosti i ponovno postala drska balkanska državica kakva je bila i tijekom 1990-ih, te, što je još važnije, tijekom prve polovice 1940-ih godina. Naime, u svakome članku koji nastoji ukazati na "fašistoidna" gibanja u hrvatskome društvu od pristupanja Europskoj uniji naovamo, različiti novinari – od kojih mnogi o Hrvatskoj ne znaju ništa ili, pak, poput Stojanovica, vjerojatno znaju štošta, ali problematici pristupaju iz snažno ideologizirane perspektive – upozoravaju na pojavu negatora Holokausta i apologeta ustaškog režima.

Ostavimo zasad po strani činjenicu da se ni u jednom vidljivome segmentu hrvatskoga društva, bilo institucionalnom ili izvaninstitucionalnom, a napose u parlamentarnome životu ne pojavljuju nikakvi negatori Holokausta ili relativizatori ustaških zločina te da bi ti isti mediji na temelju lexa Perković, koji je Milanovićeva vlada iste te, 2013. godine donijela kako bi zaštitila pripadnike komunističke nomenklature, mogli zaključiti upravo suprotno od onoga što nam Associated Press i mnogi hrvatski mediji žele sugerirati – to jest da Hrvatska nije raščistila s komunističkom, a ne ustaškom dionicom svoje povijesti. U ovome ćemo se kontekstu ipak usredotočiti na implikacije pojma koji lebdi nad tom imaginarnom problematikom, a glasi "fašizacija".

Ili

Riječ je o terminu koji se konstantno perpetuira u začaranome krugu između mnogih hrvatskih medija, od onih "lijevih" pa do "srednjostrujaških", i njihovih inozemnih dopisnika i partnera, koji ga onda plasiraju u svjetske agencije i najčitanije svjetske tiskovine, da bi ga potom isti oni hrvatski mediji potom reciklirali kao dokaz istinitosti vlastitih dijagnoza (tko bi posumnjao u vrhunaravni autoritet Dusana Stojanovica?). Svako medijsko povezivanje hrvatske nacionalne simbolike, domoljubnog osjećaja i suverenističke svijesti s nasljeđem ustaškog režima – a u sklopu konfabulacije o "fašizaciji" hrvatskoga društva u 21. stoljeću – nije ništa drugo nego moralna ucjena hrvatskog naroda na temelju za sadašnjost irelevantne povijesne epizode. Svrha tog procesa je prozaična i obično je financijske naravi.

Iako se javnost zlostavlja inflacijom pojmova kao što su "fašizacija" ili fašizam, u Hrvatskoj malotko razumije jasno značenje tih riječi, koje ponekad, od teoretičara do teoretičara, i varira. Primjerice, totalitarnost – koja se učestalo pripisuje i ustaškome i komunističkom režimu – u tipologiji se Hanne Arendt odnosi isključivo na nacionalsocijalistički i staljinistički režim, dok se  fašizam i komunizam s njima po svojem intenzitetu ne mogu usporediti. Kao što se fašizam i komunizam, dakle, ne mogu izjednačiti s nacionalsocijalizmom i staljinizmom, tako niti ničeanstvo ili marksizam nisu sinonimi za fašističku, odnosno komunističku ideologiju. Između ostaloga, od Hanne Arendt možemo naučiti da fašizam nije izjednačiv niti s nacionalizmom, kao i da je totalitarnost nešto poput "sredstva" koje, teoretski, bilo koja ideologija može instrumentalizirati u svoje svrhe.

Pa iako se u slučaju nacionalsocijalizma totalitarnost ostvarivala kroz jednu vrstu nacionalizma, to ne znači da svaki nacionalizam vodi u totalitarizam ili da ništa osim nacionalizma ne može poslužiti kao idejno nadahnuće totalitarne vladavine. Uzmimo za primjer idejno-vrijednosni sustav koji, u nedostatku boljeg termina, nazivamo "rodnom ideologijom". Riječ je o sklopu nepovezanih a srodnih fenomena utemeljenih na istome svjetonazoru, a koji – dekonstruirajući različite aspekte ljudskog identiteta i spolnosti – isprva nastoji promijeniti percepciju ljudskosti, da bi naposljetku iz temelja izmijenio bȋt čovjeka, pretvarajući ga u bespolno biće. Kao poluge "rodne ideologije" služe discipline u rasponu od (post)feminizma do queer-teorije, ali vezujemo je i uz pojedine oblike New Age duhovnosti.

Zašto hrvatskom društvu doista prijeti 'fašizacija'

Ako hrvatskome društvu prijeti neki tip "fašizacije", kao najrazvijenija se sljednica povijesnog fašizma, djelomice i nacionalsocijalizma, pa i – preciznosti radi – boljševizma, danas nameće upravo "rodna ideologija". Prva razina sličnosti "rodne ideologije" sa starim rubno totalitarnim ideologijama ogleda se u propagandističko-cenzorskoj mašineriji nalik Goebbelsovoj, koja životne stilove na zasadama "rodne ideologije" ne opisuje jednakovrijednima, već potiče kao poželjne, kako kroz kulturu i umjetnost, tako i kroz medijske linčeve neistomišljenika. Sljedeći korak u prilagođavanju društva pojedinoj ideologiji jest u suptilnoj, no korjenitoj preobrazbi jezika, u koji su se ušuljali mnogi novi pojmovi, ali i alternativne, "nebinarne" zamjenice iz metajezika LGBT grupacija. Nakon gušenja kritičke misli slijedi  pokušaj uništenja institucije obitelji te, posljedično, ideologizacija obrazovnog sustava.

Na tragu komunističkoga "novog čovjeka" i nacističkog "Übermenscha", i "rodna ideologija" zastupa ideal svojevrsnog nadčovjeka. Taj se koncept ostvaruje na idejno-doktrinarnoj, ali i na praktičnoj razini; podvrgavanje adolescenata operativnim zahvatima promjene spola, čemu obično prethode i "hormonske terapije", nije daleko od sumanutih eksperimenata doktora Mengelea, a gdjegdje je se ohrabruje i kroz obrazovni i zdravstveni sustav. Ekvivalent nacističkim tvornicama smrti poput Auschwitza danas su kompleksi za masovno izvršavanje pobačaja, poput onih koje je diljem Amerike uspostavila organizacija eufemističkog naziva Planned Parenthood. "Rodnu ideologiju" karakterizira i projekcija utopističke budućnosti, te – na užas sklonih joj neomarksista – krupni kapital koji je  financira diljem Zapada, pa ideale "nebinarnosti" danas promiču više-manje svi: kozmetički proizvodi, lanci restorana i filmska industrija.

Osim što joj nedostaje karizmatski vođa – i što još uvijek nije uspjela postati totalitarnom – ključna razlika između "rodne ideologije" i starih totalitarizama jest i u činjenici da su oni primarno bili politički fenomeni, dok je "rodna ideologija" multidisciplinarna. Nije hijerarhizirana niti institucionalizirana; ona se kapilarno širi mnogim ustanovama, od onih obrazovnih, poput najcjenjenijih sveučilišta, pa sve do političkih organizacija, stranaka i parlamenata različitih zapadnih zemalja. I dok su klasični totalitarizmi, u institucionalnome smislu, svoj partikularizam razvijali do sveobuhvatnosti, "rodna ideologija" čini suprotno. Poput ideologija na kojima su se temeljili, oni su bili monolitni – "rodna ideologija" je, međutim, i u tome kontekstu fluidna.

***

Sve navedeno, sve sličnosti i razlike ipak ne znače da je svaki zagovornik bilo kojeg aspekta "rodne ideologije" ujedno i totalitarist, baš kao što niti većinu hrvatskih nacionalista ne možemo poistovjetiti s fašizmom. Mnogi pojedinci nisu svjesni krajnjih posljedica svojih svjetonazora, a poneki, poput najglasovitijeg Shakespeareova junaka, prije ili kasnije počnu osjećati da je i u njihovoj domovini "nešto trulo". Sve je bliže onaj trenutak u kojemu će čovjek konačno morati prosuditi hoće li "biti ili ne biti" – to jest, hoće li ostati ljudskim bićem, ili će dopustiti da mu transhumanizam promijeni formu, a "rodna ideologija" sadržaj.