Reklama o modnom uspjehu na Vjesniku jedne propasti

Prvi uspjeh H&M-a zaslužuje pljesak. Naime, biznis nije snažan i uspješan ako nikad ne posrne. Snažan je i uspješan ako loše trendove preokrene u dobre. Prije dvije godine cijena dionice H&M-a na štokholmskoj je burzi bila pala za 16 posto zbog najvećeg pada tromjesečne prodaje u razdoblju od deset godina. Malo je reći da je hodnicima uprave u Stockholmu zavladala panika. Nisu se mogli ničime opravdati. Konkurencija iz španjolske Inditexova Zara istovremeno je mahala rastom prodaje od 10 posto. Rezultat u obračunu brze ulične mode nalikovao je onom koji bi se očekivao u nogometu. Cijelu 2018. godinu švedski je H&M proveo mučeći se sa samim sobom i svojom odjećom. Doslovno. Zbog pada prodaje nagomilale su im se zalihe. Prodavali su ih na rasprodajama što je dovelo do nastavka pada prodaje. Vrtlog je izgledao nezaustavljivo. 

Uprava H&M-a pribjegla je mnogim mjerama, od ukidanja rasprodaja i zatvaranja nekih fizičkih trgovina (online prodaja nikad nije pala), pa sve do rezanja raznih troškova. U travnju ove godine prodaja H&M-a je ponovno počela rasti, a u posljednja tri mjeseca švedski je modni brend prijavio prvi tromjesečni rast dobiti nakon dvije godine. Pretpostavimo da se lakše diše. U Švedskoj. 

Tako popravljeni H&M Zagrepčanima je i svima koji posjećuju domaću nam “metropolu” odlučio zamahnuti, kako kažu izvještaji o tome, nikad viđenim oblačenjem cijelog nebodera u reklamno platno kako izreklamirala novu kolekciju pod nazivom Giambattista Valli i H&M. 
To je drugi uspjeh H&M-a, jer se špekulira kako bi oglašivački pothvat tvrtke Fini oglasi mogao završiti i u Guinnessovoj knjizi rekorda, što ipak ne treba shvaćati ozbiljno dok se ne prijave. Sve je to dobro za H&M. Ali ovo potonje, reklama na neboderu, ne bi bilo moguće da neboder nije spomenik jedne propasti i da priča o njemu nije sasvim suprotna priči o kompaniji čija će reklama s njega još nekoliko dana ponosno “mahati” prolaznicima. Izdavačka kuće Vjesnik je propala, a sva su njezina medijska izdanja ugašena. Službeno to zovemo – stečaj. 

Predstečajna nagodba Tiskare Vjesnik koja i danas radi, prema riječima njezina vodstva, uspješno, zaključena je prije više od pet godina. Nedavno je stigla i vijest da su sva dugovanja tiskare isplaćena. Država je, što preko vlasništva nad Tiskarom Vjesnik, što direktno, većinski vlasnik oronulog nebodera i jednog od najvećih građevinskih zemljišta u centru Zagreba. Osim što je privremeno nositelj reklamnog plakata za neboder se može simbolično reći i da je nositelj sudskih sporova. Međutim, nikako ne možemo reći da je nositelj novog razvoja. U odajama Ministarstva za upravljanje državnom imovinom vjerojatno nema nikakve panike. Nekretnina propada tek pet godina. Nije to kao u švedskom modnom biznisu da se uspaničare nakon tri poslovno loša mjeseca pa “skoče na stražnje noge” i poprave svoju poslovnu sliku u uvjetima žestoke konkurencije u globalnoj utakmici. Ne. Kad je riječ o hrvatskim državnim nekretninama ili nekretninama na koje država kao većinski vlasnik ima presudan utjecaj tada nema nikakve panike. Niti žurbe. 

U procjeni vrijednosti zemljišta Vjesnika napravljenoj prije četiri godine stoji da zemljište vrijedi 80 milijuna eura. Na njemu se može graditi više od 400 tisuća četvornih metara bruto razvijene površine. Postoji samo jedan problem. Nije poznato da je itko ponudio taj procijenjeni iznos novca za zemljište u srcu grada. Umjesto privlačenja investitora i razvoja biznisa koji može zaradom može vraćati uloženo pribjeglo se sitničarenju. 

Razmatrala se ideja useljavanja državnih službenika u poluraspadnuti neboder. Takvoj je ideji cilj valjda bio promicati priču o štedljivosti državne administracije dok se netko ipak pametan nije sjetio da bi osnovno preuređenje nebodera za tu svrhu moglo koštati i desetak milijuna eura. Rezultat? Državni službenici bi u donekle dotjeranoj zgradi radili na lokaciji koja se može puno bolje komercijalizirati. Takav način razmišljanja i švedski bi H&M odveo u propast. Uglavnom, veliki pothvat plakatiranja Vjesnikova nebodera u mnogim je kontekstima pozitivan. I država će nešto sitno i zaraditi. Umjesto da omogućavanjem investicija na tom prostoru zaradi krupno, ne nužno u vlastiti džep, maksimalizacijom cijene nekretnine nego za gospodarstvo Zagreba i Hrvatske poticanjem razvoja biznisa na tom području. I na to se sve svodi. Na nesposobnost države, da zaradi na onome što ima. Josip Tica, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, istaknuo je prije dvije godine da država pet puta skuplje plaća javni dug nego što zarađuje na državnoj imovini, a njezina je vrijednost gotovo jednaka iznosu javnog duga. Potvrdio je da ta njegova računica i danas “drži vodu”. Uostalom, Vjesnikov neboder i atraktivno zemljište oko njega propadaju samo pet godina. 

Preostale nekretnine Name zarobljene su u njezinu vječnom stečaju skoro dvadeset godina, a o razvoju elitnog turizma u Nacionalnom parku Brijuni te razvojem kopnene obale nasuprot otočja pod nazivom Brijuni Rivijera govori se, ali se i ne radi na tome, već 15 godina. Modna industrija i državne nekretnine nisu usporedivi sektori. Ali mentalitet hvatanja u koštac s izazovom i stvaranje novca umjesto gubljenja novca u dva istaknuta slučaja jesu usporedive varijable.