Rekao je: Moja domovina je Hrvatska - Priča o Tihomiru Savanoviću - Ćići

Tihomir Savanović, za obitelj Tiho, a prijatelje Ćićo, rođen je 17. srpnja 1964. godine kao stariji od dva sina Marije rođ. Gašparović i Dragoslava Savanovića. Osnovnu školu pohađao je u tadašnjoj OŠ Bratstvo i jedinstvo, danas OŠ Blage Zadre, a u COUO Edvard Kardelj, danas Tehnička škola Nikole Tesle, po tzv. Šuvarovom modelu, deveti i deseti razred, a potom, u istoj školi, završava još dva razreda srednjoškolskog obrazovanja, obućarski smjer.

Svi koji se Tihomira sjećaju iz prijeratnog vremena, spomenut će kako je obožavao nogomet te da ga je rado igrao, kratko u lokalnim klubovima, najčešće rekreativno. Međutim, ono što će osobito naglasiti je njegova dobroćudna i vesela osobnost.

Njegov prijatelj iz mladosti, kasnije suborac, Marinko Leko - Čamac, kroz osmijeh će reći: "Ma, on je bio sjajan momak, dobrica, šaljivdžija, prva osoba koja mi pada na pamet da ga usporedim s njim je moj veliki, neprežaljeni prijatelj Zdenko Marijanović - Beba, nažalost, poginuo je na Kupresu. Obojica su imala sličnu narav...".

Vojni rok u bivšoj državi, Tihomir je odslužio u Benkovcu, da bi se po povratku iz JNA zaposlio se u struci, u Tvornici Borovo, gdje će u pogonu Obućara raditi sve do početka Domovinskog rata. Godine 1988. oženit će se Ljiljanom Sundić koja će im roditi dvoje djece, godine 1989. sina Nemanju, a sljedeće, kćer, Draganu. 

Iako je Tihomirovu mladost obilježilo teško odrastanje, prvo će u prometnoj nezgodi izgubiti oca, a potom će preminuti njegov mlađi brat Siniša, Tihomira će susjedi, prijatelji i radne kolege zapamtiti kao poštenog, vrijednog i umiljatog mladića.

Ivica Lukić - Zolja, poznanik i suborac će reći: "Tihomir je bio dobar momak, tih, miran, sportaš. Bio je odličan nogometaš, premda se nogometom nije bavio aktivno, kao pionir, kratko je igrao za NK Radnički, a kasnije za NK Lipovača...".

Tihomirov prvi susjed, Tomislav Pavković, prisjetit će se kako je Ćićo često igrao na malonogometnim turnirima. "Nekoliko susjeda, Tihomir, moj brat Braco Pavković, Damir Dumančić, Ivica Prkačin, Pavao Crnjac, Željko Galić i drugi, imali su svoju ekipu 'Mali mrav'. Zajedno su igrali nogomet, kasnije su zajedno branili svoj dom. Nažalost Željko Galić i Ćićo su ubijeni i još uvijek nisu pronađeni...".

I doista, kad je trebalo braniti svoj dom, Tihomir Savanović, po nacionalnosti Srbin, ni jednog trenutka nije dvojio stranu za koju će se opredijeliti. Ona je bila samo jedna i jedina moguća, uz njegove susjede i prijatelje s kojima je odrastao.

Marinko Leko: "Tihomir je rekao - 'Moja domovina je Hrvatska'. I to je dokazao, braneći je, zbog toga je i ubijen".

Ivan Lukić će ispričati kako je Tihomir, premda mlad, bio izuzetno hrabar i srčan: "Na njega se moglo uvijek računati!", a Željko Kačmar, zamjenik zapovjednika tog dijela bojišnice, Mirka Brekala, biranim će riječima izreći svoje poštovanje prema suborcu:

"Tihomir se u obranu uključio odmah, doista odmah, već nakon 2. svibnja i Borova Sela. Prvo su to bile organizirane, nenaoružane straže, a potom, kako svi mi, tako je i on... Dijelili smo dobro i zlo. Važno je naglasiti da smo na položaju imali, osim Tihomira, još pravoslavaca koji su s nama, rame uz rame, branili svoj dom, kuće,  svoju djecu - Duleta Dotlića, Iliju Milošević, Predraga Gagić, a kao dragovoljac, iz Zagreba, došao je i njegov brat Nenad... Kakvi su to sjajni ljudi, sjajni branitelji bili...".

Dana 8. studenoga 1991. na Trpinjskoj cesti vodile su se posljednje, očajničke borbe. Iako je srbočetnički agresor napadao iz svih smjerova, desetkovani i iscrpljeni branitelji, pružali su nadljudski otpor i pri tome uništili još nekoliko oklopnih vozila.

Na kraju dana, kad je nastupilo zatišje, Tihomir Savanović i Zoran Šangut, odlučili su otići do jednog od uništenih tenkova, s nadom kako će u njemu pronaći automat tzv. Škorpion, s kojim su neprijateljske posade bile naoružane.

Predrag Matić, opisao je ono što je uslijedilo: "...Par minuta nakon njihovog odlaska, začula se žestoka pucnjava. Kad se na vratima podruma Ivine kuće, gdje smo se sišli odmoriti, pojavio unezvijereni Šangut, znali smo da je krenulo po zlu... Vidjeli su nas preko ulice i opalili po nama - jedva je prozborio vidno uzbuđeni Šangi... Svima nam je bilo jasno što se zbilo. Vojnici su mitraljeskom vatrom štitili tenk i preživjele tenkiste kako bi ih, ako ih uopće ima, mogli pokupiti kad padne noć... Ma, je li živ, ponovo sam upitao... Nadam se da jeste, čim ovi još tuku po njemu - u jednom je dahu odgovorio...".

Foto: Pogled iz Hercegovačke ulice na Trpinjsku cestu

Matić će dalje opisati kako je teško ranjenog Tihomira - " ... bio je u teškom stanju i loše je izgledao, držao se za trbuh, a krvario je i iz rane na nozi... ", iako su bili pod rafalnom paljbom, odvukao na sigurno, a potom su ga on i još jedan suborac odvezli u bolnicu gdje ga je odmah operiran. 

Unatoč njegovom teškom stanju, potpuno je sigurno kako je Tihomir Savanović živ dočekao ulazak pripadnika tzv. JNA, srpskih paravojnih postrojbi i četnika u vukovarsku ratnu bolnicu. Prema iskazima svjedoka, posljednji put je viđen na bolničkim nosilima prekriven dekom.

Iako se ime Tihomira Savanovića - Ćiće vodi na spisku žrtava Ovčare koje još uvijek nisu pronađene, ne isključuju se ni druge pretpostavke od koji je jedna kako je Tihomir poput brojnih, teških ranjenika, iznesenih na nosilima, neki od njih su Stjepan Stipica Bestrcan, Ivan Oreški, međimurski policajac ili Robert Majić, deportiran u selo Negoslavci i tamo nemilosrdno pogubljen.

Premda je Tihomirova sudbina nerazjašnjena, a njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni, njegovi sin i kći se još uvijek nadaju kako će jednoga dana dostojanstveno pokopati svoga oca.

Kada je kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj bolnici, nakon čega mu se gubi svaki trag, Tihomir Savanović, suprug, otac i sin, imao je dvadeset i sedam godina.

Ćićo, nismo te zaboravili!

* Tekst je nastao u okviru projekta "Povijesno vjerodostojno prikazivanje Domovinskoga rata: Otrgnimo zaboravu heroje Domovinskog rata" kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.