Rekao je da je u Vukovaru klaonica i oprostio se: Priča o Vjekoslavu Cerovečkom

Na ispomoć u Vukovar, djelatnici Policijske uprave varaždinske odlazili su po zapovjedi MUP-a RH od 28. lipnja 1991. godine u zasebnim postrojbama koje su brojile  od 100 do 185 djelatnika, a koje bi se na terenu nalazile dva do tri tjedna, u prosjeku petnaest do osamnaest dana. U to vrijeme, u sklopu tih postrojbi nalazili su se djelatnici policijskih stanica Varaždin, Čakovec, Ivanec, Ludbreg i Novi Marof

Dana 11. rujna 1991., iz PU Varaždin u Vukovar upućena je zadnja vukovarska grupa, koja je podnijela najveći teret i pritom najteže stradala.  Od 185 pripadnika Zasebne policijske postrojbe Varaždin, 66 ih je lakše ili teže ranjeno, 119 ih je zarobljeno i deportirano u srpske koncentracijske logore gdje su izloženi stravičnim torturama, a 26 ih je poginulo ili nestalo. U posljednjim satima očajničke obrane Borova naselja, poginuo je i zapovjednik 'Varaždinaca', kako su domaći branitelji zvali sve pripadnike Zasebne postrojbe PU varaždinske, Vjekoslav Cerovečki – Cigo.

FOTO: Privatna arhiva

Moja črna rožica…

Vjekoslav Cerovečki, rođen je 2. ožujka 1955. godine u Krapini, kao najmlađi od trojice sinova Alojzije Valjavec i Viktora Cerovečkog. Lojzek ili Ljujzek, kako su ga po zagorskom žargonu zvali u obitelji, u Jazvinama je pohađao područnu školu, matične OŠ Sida Košutić Radoboj, a potom je završio Školu učenika u privredi, smjer bravar, u Krapini. Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja, odlazi na odsluženje vojnog roka u bivšoj državi, u mornaricu, u Puli. Po povratku iz JNA, Vjekoslav se zapošljava u metalskoj proizvodnji, u poduzeću Jedinstvo iz Krapine, gdje radi dvije godine.

Godine 1975. upisuje policijski tečaj, te od 27. listopada iste godine, pa sve do pogibije, ostaje u resoru radeći poslove policajca, poslove stalnog dežurstva i poslove operativnog radnika na suzbijanju kriminaliteta u Stanici policije Varaždin. Višu školu za unutarnje poslove, završio je godine 1980. Oni koji su Vjekoslava poznavali u mladosti i prijeratnom životu, opisali su ga kao mirnog, pouzdanog te nadasve odgovornog i poštenog kolegu i prijatelja.

FOTO: Privatna arhiva

Na poslu je ispraznio ladice radnog stola…

Njegova supruga, Ljubica Florijan-Cerovečki, koja je s njim bila u životnoj zajednici od 1981. godine, ispričala je: "Moj je muž bio izuzetno promišljena osoba, nekonfliktan, socijalno osjetljiv i vrlo vesele naravi. Svirao je bas ili bajs, kako se kod nas kaže i predivno je pjevao. Živio je za obitelj i bio je nježan i dobar otac našem sinu Valentinu koji se rodio godine 1985., ali i pokćerki, mojoj kćerki Viktoriji. Volio se baviti našom djecom, raditi u vinogradu i fino kuhati. Rekreativno je trenirao boks i bio član DVD Jazvine. Prije negoli smo počeli živjeti zajedno, bili smo susjedi, doista mogu reći kako smo se poznavali cijeli život.

Vjekoslav je bio vrlo privržen svojoj majci koja je bila iznimna žena, ispred svoga vremena. Od nje je naslijedio divan glas, a Suze za zagorske brege, bila je njihova omiljena pjesma. Budući da je bio izrazito tamnoput, prijatelji su ga prozvali – Cigo, a njegova ga je majka zvala 'moja črna rožica'. Volio je recitirati hrvatske pjesme, a u Zagorje je bio doslovno zaljubljen. Govorio je da je hrvatsko Zagorje malo, ali ima ogromno hrvatsko srce, a imao ga je i on. Često je s prijateljima, poskrivećki, u kleti, pjevao Vilu Velebita i Ustani bane, hrvatska država im je bila ogromna želja… Vjerujem, kako je Vjekoslav, budući da je nekoliko dana prije negoli će s postrojbom krenuti za Vukovar, s nekolicinom suradnika i prijatelja u dva vozila, otišao obići naše dečke koji su već bili tamo i situacija mu je bila potpuno jasna, znao da su ogromne šanse da se iz Vukovara ne vrati živ.

Na poslu je ispraznio ladice radnoga stola, a i kod kuće je ostavio sve uredne papire. Meni i djeci je pripremio sklonište i dao nam upute što raditi ako i u Varaždinu započne rat. Tu noć, dok sam ga vozila pred nekadašnju policijsku upravu, rekao mi je: 'Ako mi se nešto dogodi, nemoj me ostaviti tamo. Vrati me doma'. A onda su otišli, divni dečki, domoljubi, sve prijatelj za prijateljem. Osim desetak mladića koji su po zapovjedi morali na smjenu, ostalo su sve bili dragovoljci…".

Ivan Piskač, jedan od pripadnika Zasebne postrojbe upućenih u Vukovar, zapovjednik policajaca iz PS Ivanec, rekao je: "Dana 11. rujna 1991. u ranim jutarnjim satima, upućeni smo u Vukovar kao smjena za kolege koji su se već nalazili tamo, pod zapovjedništvom Vjekoslava Cerovečkog. Od nas 185, u Vukovaru je ostalo 45 djelatnika, a 140, među kojima smo bili i Vjekoslav i ja, raspoređeno je u Borovo naselje. Pokrivali smo veliko područje, od Trpinjske ceste, brojne sporedne ulice, do Borovske ceste, također svi položaji prema Borovu Selu, gotovo sve prva linija obrane.

Prvih smo desetak dana mislili kako je moguć smjenski rad, a onda je postalo jasno kako je to neizvodivo, pa su naši policajci trajno ostali na položaju na koji su posljednji put raspoređeni. Vjekoslav je iz zapovjedništva koji smo imali u jednoj kući blizu današnje OŠ Blago Zadro, zapovijedao, koordinirao i obilazio položaje. Ranjene kolege bi do oporavka bile u pričuvi, a onda su se vraćali na položaje. Postajalo je neizdrživo, bio je važan svaki čovjek…".

FOTO: Privatna arhiva

Rekao je da je u Vukovaru klaonica i oprostio se

Vjekoslavova supruga Ljubica se prisjetila: "Vjekoslav se u početku javljao redovito, pitao je za obitelji svojih kolega, dojavljivao informacije kako su oni, tko je ranjen, poginuo… Tada mnogi nisu imali telefon kao mi, pa sam ja javljala dalje, svi su sa strahom čekali vijesti o svojim najmilijima… Zvao je obično kad djeca spavaju, da ih ne uznemiri… Do dana 12. listopada nikada nije govorio koliko je zapravo teško, no taj je dan prvi put rekao da je u Vukovaru strašno i da trebaju pomoć… Rekao je da je grad u potpunom okruženju. Da tražimo pomoć od vlade, Sabora, da nedostaje hrane, strjeljiva, da ranjenike treba izvući van… Posljednji se put javio dana 2. studenog, u ranim jutarnjim satima…Rekao je da čuvam djecu, da obilazim njegove roditelje… Da je u Vukovaru klaonica… Oprostio se… Nikada ga više nisam čula…".

Kada je postalo jasno kako se ulice više ne mogu braniti, dana 15. studenog 91. uspostavljena je nova linija obrane, položaji na BZ zgradama, soliterima, kod benzinske pumpe uz Borovsku cestu, s njene druge strane prema trgovini Šipad te u više obližnjih zgrada. U ranim jutarnjim satima, dvadesetak policajaca PU Varaždin na čelu sa zapovjednikom Cerovečkim, prebačeno je na položaje iz tzv. Solitera u prostor tvorničke alatnice kako bi spriječili upad u tvornicu Borovo i upravnu zgradu, gdje je u skloništu bilo zbrinuto oko 500 ranjenika i civila. O Vjekoslavovoj pogibiji, Ivan Piskač je u knjizi 'VukoWaraždin 1991.' prema kazivanju svjedoka Zlatka Markovca, zapisao:

"Nakon što smo došli u podrum alatnice, tu noć, oko tri sata, dana 18. studenoga, smjestili smo se na krevete da se odmorimo… Inače, zadnje dane i noći malo je tko spavao ili se odmarao, pa smo prilegli. U jednom trenutku, ne znam koliko je bilo sati, netko od branitelja je dotrčao i povikao da nam je neprijatelj u blizini. Čula se pucnjava iz raznog oružja, gađali su nas raznim granatama, osama i zoljama po zgradi te nismo mogli ostati unutra. Istrčali smo na izlaz. Među prvima je bio zapovjednik Cerovečki… Kad je istrčao van, pogođen je i pao je na zemlju. U toj gužvi, pogođen je i Ivan Đurđek koji je uspio doteturati do ulaza u zgradu Commercea. Nakon sat, dva je umro…".

FOTO: Privatna arhiva

Ljube, Cigo je poginuo…

Ljubica Florijan-Cerovečki: "Za suprugovu smrt saznala sam 22. studenog '91. Nisam mogla dobiti vezu s PU Varaždin, nitko mi se nije javljao na telefon, pa sam otišla tamo. Primio me tadašnji donačelnik policije Vlado Matijačić, čovjek koji je nama obiteljima izuzetno bio na raspolaganju i puno nam je pomagao. S njim sam imala dogovor da mi sve vijesti, kakve god bile, kaže bez ustručavanja. Tako je bilo i taj dan, primio me je i ponudio kavom. A onda je rekao bez uvoda – 'Ljube, Cigo je poginuo…'. Bez obzira na to što sam se toga uvijek pribojavala, očekivala, bila sam šokirana i slomljena. Samo sam ustala sa stolice i izašla… Kako ću reći djeci, Vjekoslavovoj majci… Da je njena črna roža poginula… Šogor Stjepan je skupio hrabrosti, ja nisam mogla… Za dvije je godine od tuge umrla… Nažalost kroz to smo vrijeme prošli svašta, pojavljivale su se priče kako je Lojzek živ… A ona bi se ponadala…".

Nakon mirne reintegracije, početkom svibnja godine 1998. posmrtni ostaci Vjekoslava Cerovečkog ekshumirani su na Novom groblju u Vukovaru te identificirani dana 8. svibnja. Na identifikaciji su ga supruga Ljubica i brat Stjepan prepoznati po tetovaži, ali i kosi, brkovima te prepoznatljivim crtama lica. Rane na tijelu su odgovarale onima koje su im godinu dana prije, dana 10. ožujka 1997. u Zagrebu, pokazane u identifikacijskim protokolima, a tada su im predočene i fotografije dokumenata pronađenih uz njegovo tijelo tijekom obdukcije koju su radili srpski vojni liječnici u Vukovaru. Na crtežima ulaznih i izlaznih rana, bile su označene prostrjelne rane glave i leđa, a na fotografijama mrtvoga tijela vidio se otkrhnuti dio čela.

Majka vukovarskog heroja: 'Kažu mi da mu maknem hrvatsku zastavu s groba, ali ja je vratim'

Dva dana kasnije, Vjekoslav je, prema svojoj posljednjoj želji koju je iskazao prije odlaska u Vukovar, pokopan u Radoboju. Kada je poginuo pri obrani Domovine i Vukovara, Vjekoslav Cerovečki - Cigo, suprug, otac, sin i brat, imao je trideset i šest godina. Ljubica Florijan-Cerovečki: "Kao predsjednica udruge, često sam na različitim obilježavanjima. Tamo različiti govornici kažu kako su branitelji stvoritelji naše Domovine. Njen temelj. Ali, o temeljima treba brinuti. Ako ne brinemo o temeljima, urušit će se kuća. Nemojte nas zaboraviti kad se govori završe…".

FOTO: Privatna arhiva

Sud oko mene su dišale rože
I bil je rascveteni maj.
A ja nis ni jemput pogledal za sobom,
Od tuge nis mogel pozdraviti kraj…

                                      Vjekoslave, nismo te zaboravili…