Reforme nisu 'lijepe', nisu ni 'solidarne', ali su potrebne da prestanemo biti bolesnik Europe

Velika Britanija kao nekadašnja kolonijalna i industrijska sila bila je bogatija od ostatka ondašnje Europske zajednice, no desetljeća socijalizma i gomilanja javne uprave i administracije činili su je iz godine u godinu siromašnijom, a porezi i parafiskalni nameti s kojima se hranilo mnoštvo neisplativih poduzeća i glomazna javna uprava, njena poduzeća činila su sve manje konkurentnima. 

Ono što je Vlada Margaret Thatcher napravila nije bilo, a nije ni danas, popularno. Nije 'lijepo', nije 'solidarno', ali bilo je nužno kako bi izvukla Veliku Britaniju iz blata zastarijevanja gospodarstva i birokratskog terora u kojeg je pod socijalističkim vladama i tadašnjim za reforme nevoljnim konzervativnim vladama upala. 

Hrvatska je nakon Domovinskog rata imala sličan problem kao Velika Britanija. Zemlja opustošena ratom, uništena industrija, a na vlast su joj došli ekonomski marksisti i socijalisti koji su pokušavali, naravno neuspješno, uvoditi državni kapitalizam, koji je uništio proizvodnju i opustošio mirovinske fondove spašavanjem privatnih banaka, a zatim i stvarne socijaliste, koaliciju šest međusobno posvađanih stranaka koje nisu bile sposobne dogovoriti se ni oko prijevoza u Banske dvore, a kamoli pokrenuti neke stvarne reforme. 

Tada u Hrvatskoj, kao i danas, brodogradnja je već bila na mukama jer nije razmišljala tržišno i ulagala u modernizaciju proizvodnje. Izmrcvarena dubiozama s kooperantima, nerazumijevanjem razlike u tečaju i nesposobnošću da napravi i isporuči brod u roku i naravno preuzimanjem narudžbi izvan vlastitih sposobnosti, kako zbog zastarjele opreme tako i nespremnosti da ulaže u obrazovanje, stvarala je enormne gubitke koji su pustošili državnu blagajnu. Posljednjih 30 godina brodogradilišta su progutala nevjerojatnih 30-ak milijardi kuna, više od 10 posto ukupnog duga države, četiri puta više novca nego što je dug zdravstva, a samo trenutni problem, pulski Uljanik, progutat će nevjerojatnih 10 milijardi kuna, upravo onoliko koliko je koštala posljeratna obnova Vukovara.  

I Britanija je imala svoja 'brodogradilišta'. Na primjer, rudnici su bili ogromni gubitaši i država, odnosno svi oni koji plaćaju porez, financirali su njihove gubitke. Thatcher je sve tvrtke u državnom vlasništvu, ne samo rudnike, a posebno gubitaše,  prodajom dionica prvo građanima, dijelom privatizirala, ostale zatvorila. Naravno, nezaposlenost je narasla, ali je zato inflacija počela padati. 

Točnije, 98 posto ljudi koji nisu radili u rudnicima i ostalim državnim kompanijama su prestali financirati gubitaše koji su radili u rudnicima i drugim državnim tvrtkama. Smanjivanjem birokracije i administracije, a zatim i smanjivanjem porezne presije na građane Velika Britanija izvukla se iz mulja socijalizma i marksističke ekonomije i postala ono što je danas, jedno od najjačih gospodarstava svijeta. 

Samo je jedna hrvatska Vlada pokušala napraviti reforme, no nije dugo trajala

No jedna hrvatska Vlada, ona Tihomira Oreškovića, trinaesta po redu,  čak je pomislila napraviti tako nešto. Na žalost, uspjela je samo pomisliti, jer nije imala vremena napraviti ništa. Na vlasti je bila tek malo više od osam mjeseci 

No ipak, bila je to Vlada koja je preokrenula neke trendove - smanjivanje deficita, zaustavljanje rasta javnog duga dogodilo se upravo zbog fokusa i odlučnosti te Vlade. Čak je bio i napravljen plan smanjivanja poreznog opterećenja na osovini Orešković-Marić. Obojica, premijer i ministar, došli su iz privatnog sektora te su znali što točno i koliko moraju rezati.

Premijer Orešković tada je po prvi put, za razliku od svojih prethodnika, ali i nasljednika, krenuo na smanjivanje administracije i birokracije. Opet za razliku od svojih prethodnika koji su se trošili na uvođenje reda u koalicijama, posvađanim ministrima ili unutarstranačkim frakcijama, Orešković je bar pokušao srediti javne financije i potaknuti ubrzavanje ekonomskog rasta. 

Opet za razliku od svojih prethodnika, bez političkih rukavica i floskula o strateškim tvrtkama i čuvanju socijalnog mira, krenuo je na prodaju državnih udjela u kompanijama. Tada je začeta i ideja o stavljanju nekih javnih kompanija u jedan fond po uzoru na neke zemlje Europske unije. 

Nevjerojatno, ali i Hrvatska je imala premijera koji je imao, za naše mentalne komuniste i marksiste, jednu radikalnu ideju da se državom može upravljati racionalno, odgovorno kao privatnom kompanijom. No na brdovitom Balkanu i regionu iz kojeg pokušavamo pobjeći, ali nas istočnjački mentalitet osvajanja vlasti, a zatim i nepreuzimanja odgovornosti za nju, koji konstantno sa svakom vladom izlazi na vidjelo, nije dugo izdržao. 

I upravo zbog toga što ne znamo prepoznati greške drugih i kopirati tuđi put prema uspjehu nikad nećemo pronaći ni vlastiti i još dugo ćemo ostati bolesnik Europe.