Raskol u SDP-u otkrio nam je tko želi zamijeniti Peđu Grbina na čelu SDP-a

Prvo, SDP se u Zagrebu pokazao kao loš manjinski partner. Ubuduće će svatko tko planira sa SDP-om formirati lokalne koalicije morati voditi računa o tome što o takvoj suradnji misli SDP-ova središnjica. Dakle, SDP se potvrdio kao vrlo centralizirana politička stranka, koja ne dopušta podružnicama samostalno donošenje odluka.

Drugo, uoči postupnog formiranja buduće predizborne koalicije za naredne parlamentarne izbore ovo je značajan udarac SDP-u pri pokušaju formiranja široke nacionalne koalicije protiv HDZ-a, jer je pitanje kako će Možemo! i MOST sada gledati na zajednički predizborni nastup na nacionalnoj razini.

Treće, Peđa Grbin kao predsjednik SDP-a nastavio je svoj despotski način vladanja u stranci. Ovaj komentar nije dovoljan da se pobroje imena ljudi koje je Grbin izbacio iz SDP-a, ključne političke stranke na hrvatskoj političkoj sceni lijeve političke orijentacije, koja uostalom u svom nazivu ima i atribut demokratski. Dodatno, nakon izbacivanja Gotovca Grbin je kao šef SDP-a sam obrazlagao tu odluku javnosti i time i na simboličkoj razini nesvjesno pokazao kako je u vrhu stranke ostao sam i kako njegovi kolege u predsjedništvu ipak nemaju svi jednako mišljenje te gotovo kao da čekaju tko bi ga mogao zamijeniti nakon očekivanog idućeg debakla na izborima.

Četvrto, priča o izbacivanju Gotovca zasad je kao jedinu suvislu alternativu Grbinu kao čelniku stranke izbacila potpredsjednicu Hrvatskog sabora i stranke Sabinu Glasovac, koja je od svih članova Predsjedništva SDP-a jedina bila protiv izbacivanja Gotovca iz stranke. Sa ženom na čelu SDP bi uistinu konačno mogao postati drugačiji i ozbiljnija alternativa vladajućoj koaliciji, no o tome drugi put.

Peto, Gotovac će, međutim, u Zagrebu ostati zapamćen i po potezu kojeg neki ocjenjuju dobrim, a većina hrvatskih građana lošim. On se javno založio za povratak naziva Trga maršala Tita i time pojačao ideološku borbu na političkoj sceni.

I dok Možemo, barem formalno, izbjegava ideološka pitanja, zagrebački SDP na njima je inzistirao. Gotovac je stoga dobio i simpatije dijela starijeg članstva i simpatizera stranke, no propustio je još jednu priliku za pretvaranje zaostalog sljednika Komunističke partije u modernu hrvatsku socijaldemokratsku stranku. Zlobnici će reći da motive za to treba tražiti u rodbinskim vezama sa Zdravkom Mustačem, no to je definitivno pojednostavljeno tumačenje.

Šesto, pravi odgovor na gore navedeno vjerojatno leži u činjenici da današnji SDP ima vrlo malo dodirnih točaka s običnim hrvatskim građanima, kako u Zagrebu tako i u drugim gradovima. Ne zanima ih previše kako oni žive, već upravo suprotno. Prosječni SDP-ovi dužnosnici ne dolaze iz siromašnijih slojeva, već iz bolje situiranih ili iz srednjeg građanskog sloja. Oni su se toliko udaljili od najsiromašnijih građana, od izvorne socijaldemokratske baze birača, tako da upravo taj Gotovac s gađenjem govori da “SDP neće biti HDZ za siromašne”. Umjesto toga, on inzistira na ideološkim temama, pa i prilikom odlaska iz sjedišta SDP-a sa sobom odnosi jedino malu bistu Josipa Broza!

Svugdje u svijetu socijaldemokratske stranke zastupaju prvenstveno interese siromašnijih slojeva, a ne govore o njima i njihovim potrebama s gađenjem.

Sedmo, Gotovac i SDP su propustili priliku odgovoriti na ključna lokalna pitanja Zagrepčana i nisu iskoristili nesnalaženje i nebuloze oko novog modela razvrstavanja otpada kojeg je osmislio gradonačelnik Tomislav Tomašević i koji je uznemirio dobar dio građana.

Umjesto toga SDP je pokazao da su im od interesa građana bitnija pojedina vodeća mjesta u gradskim poduzećima i skupštini.