„Računovodstvo“ i političke institucije: koja je cijena predsjednika?

Austrija ima 11. najuspješnije svjetsko gospodarstvo, visok bruto-društveni proizvod, relativno nizak budžetski deficit (ove je godine 1,5 % BDP-a, a najviši je bio 2011. - 4,5 %). Ekonomska kriza uglavnom je zaobišla ovu zemlju uspješnoga socijalno-tržnog gospodarstva, a najozbiljnija je bila 2011., godine kad je Austrija zabilježila pad BDP-a od nešto manje od 2 %. Samo je 2008/9. ta država bila u recesiji nekoliko kvartala zaredom, a u ostalom razdoblju bilježi rast, doduše, minimalan. Austrija je parlamentarna demokracija, država sa sustavom parlamentarne vlade, u kojoj je utjecaj predsjednika Republike minimalan, uglavnom protokolaran, a neobična je po tome što je jedna od rijetkih konsolidiranih demokracija s takvim političkim sustavom, u kojem se predsjednik Republike bira izravno, na općim izborima. Unatoč tome njegova je uloga je tek protokolarna.

Premda su ekonomski pokazatelji ove države povoljni i iako Austrija ima i stabilan ekonomski sustav i stabilna tržišta, zaoštravanje recesije i rast budžetskog deficita, iako je budžetski deficit bio visok samo dvije godine zaredom (2010. iznosio je 4,1 % BDP-a, a iduće godine bio je na najvišoj razini od 4,5 %, da bi već u 2012. pao na razinu ispod one definirane Maastriškim kriterijima – na 2,5 % BDP), ta je situacija u austrijskoj stručnoj, političkoj i općoj javnosti potakla ozbiljnu raspravu o štednji. Raspravljalo se o mogućnosti postizanja ušteda smanjivanjem broja parlamentarnih zastupnika, kojih je u oba doma 245 (u zemlji od 8,5 milijuna stanovnika), o razinama lokalne i regionalne vlasti, ali i o tome je li u današnjim uvjetima  održivo birati i uzdržavati instituciju predsjednika Republike, koji ima samo protokolarno i reprezentativno značenje.

Hrvatska nije u poziciji u kakvoj je Austrija, a predsjednik Republike ima važnu ustavnu ulogu koju bi, u hrvatskim uvjetima, teško mogla preuzeti neka druga institucija. Najvažnija je ustavna obveza Predsjednika da se „brine … za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti.“ On nije, dakle, samo zadužen za nacionalnu sigurnost i krizno upravljanje, s jedne, i za predstavljanje države u svijetu, s druge strane, nego ima ulogu elementa stabilnosti političkog sustava. Unatoč ograničenim ovlastima, njegov autoritet proizlazi iz činjenice da je jedini akter na nacionalnoj razini vlasti koji investituru dobiva izravno od naroda. Upravo zbog svijesti o tome da je demokratska politička kultura u Hrvatskoj još uvijek krhka i tanka, te da je još uvijek potreban element u političkom sustavu koji će garantirati „redovito i usklađeno djelovanje, te stabilnost“ svih dijelova ili grana javnih vlasti, u Hrvatskoj nije bilo mnogo rasprava niti o promjeni modela izbora predsjednika Republike, a još manje o mogućnosti ukidanja te institucije.

Predizborna kampanja, kao razdoblje komunikacije između građanskog društva i političkih institucija, međutim, razdoblje je u kome se mora postaviti pitanje o učinkovitosti neke institucije u prethodnom mandatnom razdoblju. U demokratskim je društvima postavljanje pitanja o financijskoj dimenziji te učinkovitosti itekako legitimno. Naime, demokratskom smatramo samo onu državu u kojoj je vlast ograničena, i to ne samo diobom vlasti, nego i „tvrdim proračunskim ograničenjem“. Svaka grana vlasti mora biti „proračunski odgovorna“, mora funkcionirati unutar zadanih proračunskih okvira i ne smije ih prekoračiti u toku fiskalne godine. Rebalansi proračuna, u kojima raste deficit, a povećani troškovi različitih grana vlasti naknadno se „legaliziraju“, u demokratskim se državama smatraju „bogohulnima“, a niti jedna institucija vlasti nema „bogom dan“ proračun, bez obzira na efikasnost djelovanja te institucije.

Pitanje o tome je li predsjednik Republike opravdao svoj proračun, dakle, jednostavna analiza troškova i koristi, uobičajen je dio predizborne kampanje. Kao što je u svakom trgovačkom društvu normalno da upravljačka struktura vlasnicima podastre račun o svojim troškovima i postignućima, u svakom se demokratskom društvu očekuje da to učini i predsjednik republike ili vlada na isteku svoga mandata. Pitanje o troškovima legitimno je pitanje svakog poreznog obveznika, pa tako i svakog protukandidata, kandidatu koji želi još jedan mandat. Isto tako, očekivano je da u predizbornom razdoblju kandidat za neku individualnu funkciju biračima najavljuje kakve troškove obavljanja dužnosti on smatra primjerenima, i u kakvim financijskim uvjetima namjerava u idućem mandatu obavljati neki javni posao. (U EU je uobičajena napomena da, iako je u tekstu upotrijebljen muški gramatički rod, izrečeno vrijedi za osobe oba spola.)

Ako nosilac funkcije na isteku mandata takvo pitanje doživljava kao deplasirano, a pogotovo ako na njega odgovara „uvrijeđeno“, jasno je da se ne radi o akteru koji spada u demokratsko političko polje. Odgovor, kako je rasprava o troškovima za obavljanje neke javne službe znak da je onaj tko postavlja takvo pitanje „krenuo na tečaj računovodstva“, način je podcjenjivanja (u aktualnom hrvatskom slučaju i sa spolnim stereotipom i diskriminacijom). U demokratskom poretku takvo „računovodstvo“, dakle, uvjerenje da proračun mora biti uravnotežen i da troškovi države ne smiju biti veći nego što to porezni platiše mogu kratkoročno ili dugoročno (trenutnim poreznim prihodima ili proračunskim deficitom i zaduživanjem države) pokriti, temelj je diskursa primjerenoga svakoj demokratskoj, ograničenoj državi.