Račun za skuplju energiju i hranu Europa treba isporučiti ruskim oligarsima

Putinova agresija na Ukrajinu rasplamsava se u sve strašniji rat, koji i mi u Hrvatskoj sada već osjećamo na novčanicima s cijenama goriva koje je nemoguće obuzdati, dok u drugim europskim zemljama građani već doživljavaju i ograničenja u kupnji nekih namirnica poput ulja zbog očekivanih nestašica.

Putinov rat u Ukrajini  na test je stavio mnogo toga, a među ostalim i zajedničko tržište Europske unije. Za male i siromašne članice poput Hrvatske važno je da zajedničko tržište Unije ostane zajedničko u rješavanju energetskih izazova jer kad bi se članice Unije međusobno počele natjecati za kupnju plina na svjetskom tržištu s kojeg se nastoji izbrisati Rusiju, tada bi Hrvatska vrlo brzo morala priznati da se nema čime natjecati. Možemo naime imati terminal za ukapljeni plin i dobro je da ga imamo, ali nitko nam neće dovesti plin na terminal ako ga ne možemo platiti.

Odričući se ruskog plina, što zapravo ne može u potpunosti napraviti u kratkom roku, Europa je prihvatila plaćati plin skuplje SAD-u i drugim izvoznicima, a SAD je već počeo povlačiti određene količine ukapljenog plina namijenjenog Aziji i preusmjeravati ga na Europu kako bi se zadovoljila povećana potražnja. Do kraja godine EU bi mogla nadomjestiti, optimistični su u Komisiji, dvije trećine ruskog plina. Naravno, po većoj cijeni.

Cilj je pokazati Putinovoj Rusiji da se bez njih može, no račun će biti skup. Energiju će pratiti hrana i sve što Ukrajina Europi daje morat će se također nadomjestiti. Europa je započela utrku u kojoj do početka listopada želi napuniti 90 posto kapaciteta svojih podzemnih skladišta plina, članicama Unije bit će odobreno davanje državne pomoći kompanijama koje su posebno pogođene rastom cijena svih energenata, no dok dolar jača, a euro se bori da na tržištu valuta zadrži svoju stabilnost razmišljanje o tome kome ćemo poslati račun za sve što će poskupjeti još nije došlo na dnevni red.

Možda bi trebalo razmisliti o tome da se račun za plaćanje pošalje ruskim oligarsima. Njihove su jahte već protjerane iz europskih luka, već im je na mnogo mjesta blokiran pristup milijardama koje imaju, na njih se rade pritisci da prodaju imovinu na Zapadu, a možda i najdalje otišao je britanski ministar pravosuđa i zamjenik premijera Dominic Raab rekavši za LBC radio kako bi Britanija mogla zaplijeniti nekretnine ruskih oligarha i predati ih ukrajinskim izbjeglicama. Po istom principu, a o pravnim aspektima će se raspravljati kasnije, europske bi države skupi američki plin mogle pokušati platiti zaplijenjenim novcem ruskih milijardera.

Riječ je o, procjenjuje nekolicina relevantnih institucija, čak trilijun američkih dolara bogatstva, a taj iznos predstavlja gotovo sedminu proračuna Sjedinjenih američkih država. Jest, zvuči kao provokacija i izvjesno je da uopće nije ostvarivo, međutim, pitanje kako ćemo mi platiti odricanje od ruskih energenata zato što je Rusija izvršila agresiju na Ukrajinu zaslužuje odgovor bolji od onoga da će vrijeme pokazati. Dapače, ruski bi oligarsi umjesto svojih verbalnih poziva na mir Europi i Ukrajini samoinicijativno trebali ponuditi pomoć svojim novcem. I dok ih zamišljamo kako negdje govore da nisu oni krivi za rat, možemo samo reći da nismo ni mi, ali da bi svakako bilo sasvim nepravedno da trošak rata plate oni koji nemaju, a puno ispravnije bi bilo da ga podmire oni koji imaju.

U pravilu bude suprotno, bogati iz rata izađu bogatiji, a sirotinju uvjere da su sretni što su preživjeli. S tim na umu stvarnost u kojoj bi se kapitalom ruskih oligarha financiralo odvajanje Europe od ruskih energenata bila bi stvarnost u kojoj je postignuta barem sitna pravednost u kaosu rata koji mnogi njegovi promatrači još uvijek ne mogu prihvatiti kao činjenicu koja se događa svima nama.