Putinova opasnost za Hrvatsku: počelo je političko antagoniziranje s istoka

Vrhovni sud sudbena je instanca koja je u ovom predmetu osigurala ujednačavanje pravne prakse i osigurala da blamaža po Hrvatsku unutar EU bude ipak manja od one što su je inicijalno proizveli Zoran Milanović i njegova sljedba, ali i Državno odvjetništvo, kao vladina agencija, za koju je bilo očito da ili obavlja prljav politički posao za Milanovića i njegovu administraciju, ili da su ključni ljudi te institucije umreženi u mrežu utjecaja kojoj pripada i izručeni Perković.

Iako je epizoda, u kojoj je Njemačka preuzela obavljanje jednog segmenta lustracije umjesto Hrvatske, okončana, uočljivo je da su njene posljedice i danas vidljive u položaju Hrvatske unutar Europske unije. Hrvatska je prva zemlja u povijesti europske integracije, kojoj je prijetila kazna zbog nepoštivanja obveza iz pristupnog ugovora, a dvije i pol godine kao da nismo bili zastupljeni u Europskom vijeću.

Hrvatska nije pokretala ozbiljne inicijative za zajedničkim europskim stolovima, njeni predstavnici nisu radili ono što sustavno rade sve ozbiljne članice Unije – nisu sudjelovali u stalnom sklapanju ad hoc koalicija, nisu pridobivali kolege za svoje prioritete, nisu tako usklađivali svoje prioritete da oni budu što prihvatljiviji potencijalnim partnerima…

Ukratko, Hrvatske kao da nije bilo unutar EU. Primijetili su to i promatrači procesa u Bruxellesu i zaključili da je Hrvatska najmanje utjecajna članica Unije, pri čemu su, doduše, ocjenjivali samo dva parametra – utjecaj premijera i  veleposlanika, voditelja misije pri EU. To istraživanje proveo je internetski časopis Politico, nije bila riječ o znanstvenom istraživanju, ali je svejedno njegov rezultat vrlo reprezentativna, kad je riječ o tome što je Hrvatska značila unutar EU u vrijeme dok su je vodili Zoran Milanović i njegova koalicija.

Da je moguće voditi drukčiju politiku, premijer Tihomir Orešković pokazao je na prvoj sjednici Europskog vijeća na kojoj je sudjelovao. Odmah je vješto uskočio u koaliciju što su je formirali tadašnji austrijski kancelar Werner Feymann i slovenski premijer Miro Cerar, a u nju su uključili i zemlje europskog susjedstva, od kojih je ključnu ulogu odigrala Makedonija. Iako još nije bio zaustavljen pritok izbjeglica preko Turske na europski kontinent, ovom koalicijom zatvoren je „Balkanski migrantski pravac“.

Iracionalnom „prijevozničkom politikom“ koju su prije toga provodili Milanović i njegov šef represivnog aparata Ostojić, Hrvatska je zanemarivala sve svoje obveze što ih ima kao članica EU, a ta politika ostavila je ozbiljan „meki trbuh“ koji bi se mogao uskoro otvoriti. Naime, mogućnost da sukladno dublinskim procedurama Austrija započne vraćati one migrante kojima nije odobrila azilnu zaštitu, u onu zemlju u kojoj su ovi nedvojbeno ušli na prostor sigurnosti Europske unije.

Suočavanje s velikim brojem izbjeglica, koji k tome ne žele ostati u Hrvatskoj, moglo bi biti fatalno za nacionalnu sigurnost s jedne, ali i za schengensku perspektivu Hrvatske i njen položaj unutar EU, s druge strane.

Milanovićeva administracija vodila je Hrvatsku u razdoblju stabilnosti Europske unije, a prva kriza s kojom se suočila ta administracija bila je ona migrantska, za koju se precizno znalo i dan kad će izbiti. Izbila je dan nakon što je Mađarska zatvorila svoju granicu prema Srbiji, a unatoč tome što se mjesecima znalo da će se to dogoditi, Hrvatska je bila posve nespremna. Tri mjeseca migrantske krize bila su dovoljna da Milanovićeva administracija politički zarati s gotovo svim susjednim državama (osim BiH i Crne Gore, koje nisu bile na migrantskom pravcu), a Hrvatska je tijekom krize ostala fizički odvojena od Europske unije, žičanom ogradom na granici s Mađarskom i žilet-žicom na granici sa Slovenijom.

Razdoblje u koje Europska unija trenutno ulazi bit će daleko napetije od onoga u kome je Milanović sjedio u Europskom vijeću. S jedne strane, Uniju trese Brexit, a s druge strane stravični podmukli udari ruskoga hazjajina Vladimira Putina, koji uspješno korumpira radikalske elite diljem Europe i nastoji smrviti zajedničke europske politike.

Jedan od centara, posredstvom kojih se odvija to korumpiranje, na hrvatskoj je granici. Aranžmanima s Miloradom Dodikom Putin financira protueuropske snage diljem Srednje Europe, a ostvaruje i uspjehe. U Austriji se ponavljaju predsjednički izbori, a kandidat FPÖ, koju vodi protueuropejac Heinz Christian Strache, nakon poništenja pobjede kandidata zelenih Alexandra Van der Bellena, Norbert Hofer, ulazi kao favorit.

Putinova Rusija politički podčinjava Srbiju, a Unija ne nalazi odgovor na to, nego, dapače, forsira pristupne pregovore, unatoč tome što Srbija ne ispunjava niti elementarni uvjet pune suradnje s haaškim tribunalom. Neizvjesno je koliko će nakon izbora osnažiti neki od Putinovih „agenata“, poput Marine Le Pen u Francuskoj.

Potpuno nerazumijevanje značenja Putinove opasnosti za Hrvatsku pokazuje to što je Hrvatsku tek tajming spasio od toga da Milanović, zbog sukoba s mađarskim suvlasnicima, ne prepusti ključnu nacionalnu naftnu kompaniju u vlasništvo kompanije u ruskom državnom vlasništvu, a da nije napravljena ozbiljna strategija zaštite ostatka energetskog sektora od utjecaja ruskog režima.

Razdoblje, koje je pred nama, bit će obilježeno jačanjem ruske opasnosti, a očito je da Hrvatska više ne može biti indiferentna prema njoj. Srbija je započela agresivnu politiku antagoniziranja Hrvatske, vjerojatno djelomice zato što tamošnji režim svoje građane priprema za potpuno priklanjanje Rusiji i odustajanje od europskih ambicija. Rusija otvoreno arbitrira u procesu sastavljanja Vlade u Srbiji, pritišće Srbiju da regulira poseban status ruskih pripadnika u tobože bazi civilne zaštite u Nšu, ali želi dobiti i vojnu bazu u Vojvodini. Priprema vojne vježbe na tridesetak kilometara od naše granice.

Logično je da se Hrvatska u takvim okolnostima mora oslanjati na članstvo u NATO-u, ali to samo po sebi nije dovoljno. Hrvatska mora izgrađivati savezništvo sa zemljama koje su godinama u neugodnoj geopolitičkoj poziciji, kakva sada nastaje na hrvatskim istočnim granicama, dakle, prije svega baltičkim republikama, Poljskom, ali i Češkom, Slovačkom i Mađarskom. Zemljama iz kruga osnivačica Unije, koje su svjesne ruske opasnosti, mora prezentirati svoje probleme i s njima usklađivati svoje politike. Važno je, zato, ono što je Predsjednica započela s konceptom „vertikalne suradnje“ u Europi, ali ta politika mora biti dio onoga što će u Europskom vijeću i vijećima ministara vanjskih poslova i obrane zastupati hrvatski predstavnici.

Nesposobnost lobiranja i zagovaranja svojih prioriteta i elementarnih interesa u ovoj fazi zajedničkih europskih politika ne bi dovelo do pukog marginaliziranja Hrvatske i do propuštanja da se iskoriste moguće razvojne dobiti. U današnjim okolnostima u pitanju su elementarni interesi opstanka i stabilnosti države.

Radi toga na ovim izborima, prilikom odabira političkog vodstva, valja voditi računa i o tome do koje mjere oni kojima poklanjamo povjerenje razumiju europske procese, jesu li sposobni funkcionirati sukladno europskim načelima kreiranja zajedničkih politika i razumiju li izazove što ih donose nove geopolitičke okolnosti.