PUTEVIMA PAKLA Ususret 30. obljetnici razmjene logoraša u Nemetinu: Priča o Ivanu Kuncu, na smrt pretučenom u logoru Stajićevo

U to se ne ubrajaju ubijeni u logoru Velepromet, na stratištu Ovčara itd., ali brojka obuhvaća zarobljene branitelje s područja cijele RH. 

Koliko je ratnih zarobljenika ubijeno baš u logorima Stajićevo, Begejci, Sremska Mitrovica i Niš, konkretno s područja Vukovara, također još uvijek ne postoje službeni podaci. Razlozi tome su različiti, najčešće jer su brojne sudbine i dalje nepoznate, odnosno, izjave mogućih svjedoka različite, a ponekad i netočne. 

U srpskom koncentracijskom logoru Stajićevo ili  kako su ga njegovi osnivači nazivali– 'sabirni centar' na ekonomiji Livada, iako su tamo ljude držali zatočene protivno njihovoj volji, brutalno je, na smrt pretučen i pripadnik 204. vukovarske brigade, Ivan Kunac.

Borili smo se do kraja…

Ivan Kunac, za prijatelje - Guga, rođen je dana 12. veljače 1951. godine u Vukovaru, kao najstariji od troje djece Pave rođ. Glavurdić i Bože Kunca. Osnovnu školu pohađao je do četvrtog razreda u OŠ Ivan Goran Kovačić, danas OŠ Siniše Glavašević, a više razrede u tada novoizgrađenoj OŠ Braće Đurđević koja se nalazila na mjestu današnje Ekonomske škole Vukovar. Oni koji su Ivana poznavali u mladosti, opisat će ga kao društvenog i veselog dječaka, koji je pored kupanja u obližnjoj Vuki, najradije igrao nogomet, pa je ostalo zapisano kako je Ivan bio igrač NK Radnički (Trokut) iz Borova naselja, danas HNK Radnički Borovo naselje-Vukovar, od samog osnutka toga kluba daleke 1963. godine, prvo kao pionir, a potom kao junior i senior. Nakon odsluženja vojnog roka u tadašnjoj JNA, Ivan će se zaposliti u Tvornici gume i obuće Borovo, pogon Pneumatika, gdje će provesti cijeli svoj radni vijek, sve do početka Domovinskog rata.

Ivanov susjed i prijatelj, a kasnije zapovjednik položaja na kojem se nalazio, Stjepan Glavurdić -  Ćipe, ispričat će: "Ivan je bio pristojan, skroman i drag momak. Volio je nogomet, boćanje, blizu nam je bila šuma Đergaj, rijeka Vuka, imali smo baš lijepu mladost. A onda je došao rat. Još prije prvih ratnih sukoba, kako je situacija postajala sve ozbiljnija, strahujući da nam se nešto ne dogodi, samoorganizirali smo se u ulične straže. U početku uopće nismo imali naoružanje. Noću bismo nas dva-tri momka samo šetali i pazili da se nešto ne dogodi, da netko zlonamjeran ne dođe.

Nakon masakra u Borovu Selu, postalo je jasno ‘kako je vrag odnio šalu’ i da se obrambena linija mora pojačati. Bilo je nesigurno, kanal na Budžaku je bio plitak, a JNA u šumi, na sto metara udaljenosti. Postavili smo četiri položaja, od benta do mosta, na svakom je bilo desetak ljudi koji su se izmjenjivali. Naravno, kasnije, gdje god i kad god je trebalo, odlazili smo u ispomoć, kako svi drugi, tako i Ivan. On je bio baš na punktu iznad mosta, pedesetak metara od njegove obiteljske kuće.

Bio je tih, pouzdan. Dobar prijatelj, dobar čovjek. Nažalost, takvi su najviše platili glavom. Nije nam bilo lako, ljudi su nam ranjavani, ginuli su, došli su nam u pomoć dečki iz Đakova, Požege… Borili smo se do kraja… Volio bih istaknuti kako naš položaj do samog kraja nije pao. Još smo dana 17. studenoga uvečer, bili u Bračićevoj kući. Kada je postalo jasno kako je obrana grada slomljena, dogovorili smo se da svatko sam odluči što će – krenuti u proboj, boriti se dalje, predati se… Jedan dio nas se povlačio prema tvornici, preko željezničke stanice kroz kolonije. Iako su četnici već bili kod rampe na križanju Trpinjske i Borovske ceste, u kolonijama su se još uvijek vodile sporadične borbe. Mi smo u tvorniu došli 18., pa smo ponovo izašli, da bismo se vratili 19. studenoga. Stisli su nas, nismo mogli više ništa, bilo je gotovo… Predali smo se u kombinatu, zarobljeni smo i deportirani u Stajićevo…".

Pakao Stajićeva

A što je zarobljene hrvatske branitelje čekalo po dolasku u "sabirni centar", u svome svjedočenju ispričat će logoraš A. H. : "Bila je noć, vozili su nas autobusima i nismo znali gdje se nalazimo, jer su nas naoružani stražari prisiljavali da držimo glave dolje. Kada su se autobusi zaustavili stražari su nas istjerali van. U mraku su se nazirala svjetla ispred ulaza u nekakvu zgradu. Kada smo izašli iz autobusa počeli su po nama pljuštati udarci sa svih strana na koje nismo bili pripremljeni, tako da su mnogi od nas padali od siline udaraca. I sam sam pao dva puta dok nisam prošao kroz kordon policajaca i civila koji su nas nemilice udarali s raznim predmetima koje su imali. Od straha i bolova od udaraca i padova nisam ni vidio s čime su nas sve tukli ali sam osjetio razne vrste udaraca po sebi. Ušavši u zgradu nisam se zaustavljao i pratio sam samo ostale zatočenike. Kada sam se malo snašao imao sam što i vidjeti: nalazili smo se u štali i natjerani smo da sjednemo u četiri reda s glavom prema dolje". 

Ivan Glavurdić - Đez, Ivanov imenjak i rođak, prisjetit će se događanja u Stajićevu: "Po dolasku, sjećam se ogromnih vrata, velikih reflektora, straha… Bili su poredani u kordon, spremni, čekali su nas… A onda je počelo… Trčiš, panika, samo da ne padneš… Poredali su nas u redove, sjedili smo ‘po turski’, glava dolje, ruke na leđa… Ivan je, sjećam se, još prije dolaska imao temperaturu… Kad sam ga zadnji dan obišao na njegovom punktu, već mu nije bilo dobro… U Stajićevu, sutradan po dolasku, ne znam što se točno dogodilo, digao se, ne znam zašto, kad ga je jedan od čuvara udario. Ivan je instinktivno digao ruke da se zaštiti, a ovaj je povikao – ‘Vidi bre, ovaj bi da se bije…'.

Dojurilo je još stražara i počeli su ga bjesomučno tući. Udarali su ga s čim su stigli, palicama, pendrecima, šakama, nogama… Sjećam se da su govorili – ‘Vadit ćemo vam oči, rezat ćemo vam uši, kao što ste i vi našoj djeci na Kozari… Nakon nekog vremena, Ivan je počeo halucinirati, pa su ga vezali… Mene su ubrzo premjestili na drugi kraj štale i više ga nisam živog vidio…”

Ivan Vučković će ispričati što se dalje događalo: “Nažalost, bio sam u blizini kad su ubili i Ivana Kamerlu i Ivana Kunca. Ivana Kamerlu su zatukli brzo, no Ivana Kunca su ubijali danima. Bilo je strašno za gledati. Nas smo dvojica bili izuzetno dobri, od šale smo se zvali imenima naših očeva, ja njega - ‘Božo’, on mene – ‘Jure’. Bio je izrazito dobra osoba.

Bili smo odmah do vrata, na ulazu u tu veću staju koju smo zvali ‘Maksimir’. On je bio prvi, s lijeve strane. Tko god je ušao, udarao ga je. Danima su ga tukli, vezali, opet tukli, a on je bio unatoč tome svemu, nepokoran. Nije spuštao glavu, nije šutio. Taj dan, 24. studenoga, četvrti dan po našem deportiranju u Stajićevo, prije negoli će ga na smrt zatući, odveli su me na ispitivanje. Kad sam se vratio s ispitivanja, dečki su mi rekli da su ga premjestili u manju staju, pored, u tzv. ‘Poljud’. Ubrzo je stigla vijest da je Ivan preminuo. Pamtim komentar njihovih oficira koji su nam rekli da je Ivan umro od upale pluća. A njemu su pluća zapravo otpala, toliko je batina dobio”.

Imao je tri ljubavi, Hajduk, Mišu Kovača i Split…

Ana Ćavar, Ivanova sestra, s tugom će se prisjetiti: “Kad je bila prva razmjena zarobljenika, dana 23. 12. 1991. su stigli u Zagreb, otišla sam na Peščenicu, u sportsku dvoranu gdje su ih smjestili, raspitati se za brata i moga supruga Iliju koji je također bio zarobljen. Nadala sam se da su i oni pušteni. Nije bilo ni jednoga, no srela sam rođaka Ivana Glavurdića. Tad mi je rekao za bratovu smrt… Kako su ga ubili…  I danas se teško toga prisjećati… Kad su mi počeli pričati detalje, zaplakala sam…

Rekla sam – ‘Nemojte molim vas…’ Nisam mogla slušati što su mu sve radili… Tko god je poznavao moga brata, zna da je on imao tri ljubavi, Hajduk, pjesme Miše Kovača i Split… Željela sam ga takvog pamtiti… Prije rata, već smo doživjeli groznu tragediju. U prometnoj je ubijen naš mlađi brat Vlado… Vozač koji ga je kao pješaka pokosio na cesti pored obližnjeg srpskog sela, nikada nije za to odgovarao iako se znalo tko je on… Zaratilo se i to više nikoga nije zanimalo…

Otac je nakon toga ubrzo umro od tuge… Kad smo saznale za Ivana, majka i ja smo bile potpuno slomljene… Sve dok nije umrla, govorila je – ‘Zemlja tvrda, nebo visoko, moraš trpjeti i to je to…’. Njena je želja bila da Ivana, kad ga pronađemo, pokopamo u obiteljskoj grobnici u Vukovaru, gdje su bili pokopani i otac i brat Vlado… Krajem kolovoza 1995. pozvani smo na Zavod za sudsku medicinu na Šalati, u Zagrebu. Tamo su Ivanovi posmrtni ostaci identificirani, pa smo ga dana 2. rujna ’95. privremeno pokopali u Splitu, na groblju Lovrinac. Nakon mirne reintegracije, 1999. godine, prema majčinoj želji, njegove smo posmrtne ostatke prenijeli u obiteljsku grobnicu u Vukovaru. Danas ona počiva uz njih…".

Kada je nakon sloma obrane Vukovara, kao zarobljenik deportiran u koncentracijski logor u Stajićevu, Srbija, gdje je nakon višednevnog brutalnog i nečovječnog mučenja, ubijen, Ivan Kunac, sin i brat, imao je četrdeset godina. Ivane nismo te zaboravili.

Stajićevo

Visoko je sloboda,
u mislima je tek dosežem,
u plavom nebu što ga i moja mater
negdje daleko gleda.
I tražim te Bože u križevima na
oknima prozorskim,
u kojima ogledam oči djece svoje.
Jer nisko, tu dolje
na zemljanom podu staje
gdje su goveda napajana
i sami smo stoka samo, uplašena pred klanje.
Visoko je sloboda i prozor je visoko,
a s najveće visine,
Bože, molim te,
pogledaj u janjad svoju.
Vucima ostavljenu.

*** Ovaj članak je nastao u sklopu projekta portala Direktno ''Heroji Domovinskog rata'', s ciljem predstavljanja pripadnika Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova, koji su se istaknuli junačkim djelima u obrani Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata i nerijetko položili i svoje živote za hrvatsku slobodu i nezavisnost. Cilj projekta je očuvanje sjećanja i vrijednosti Domovinskog rata, odnosno trajno podsjećanje na važnost borbe za hrvatsku nezavisnost te nastojanje da Domovinski rat i istaknute bitke i pojedinci ne da padnu u povijesni zaborav. Projekt je realiziran u suradnji s Ministarstvom hrvatskih branitelja Republike Hrvatske.