Prvi poginuli branitelj s Krka, poginuo je u pokušaju proboja za Vukovar: Priča o Vitodragu Maračiću – Curici

Jedan od tih branitelja je i Vitodrag Maračić - Curica, pripadnik 3. gardijske brigade HV-e, koji je poginuo u jednom od najtežih ratnih dana u povijesti Kuna, pri posljednjem pokušaju proboja hrvatskih snaga u Vukovar 13. studenog 1991. 

Vitodrag Maračić, za prijatelje Vito, rođen je 6. lipnja 1966. godine, kao najmlađi od troje djece Marije rođ. Čamba i Josipa Maračića. Porijeklom Podravka, iz Đurđevca, Vitodragova majka Marija, po profesiji učiteljica, nakon što je kratko radila u školi u Novoj Bukovici, odlazi na Krk, neko vrijeme radi u Malinskoj, a potom se zapošljava u Puntu, gdje upoznaje budućeg supruga, Josipa. Josip Maračić ubrzo odlazi u Njemačku, tamo se zapošljava, pa supruga Marija nakon nekog vremena odlazi za njim i u Stuttgartu, nakon kćerke Asje i sina Marinka, rađa mlađeg sina, Vitordraga.

Nažalost, Vitodrag neće zapamtiti oca. Naime, u povratku u Njemačku iz posjete domu, kad je Vitodrag imao tek oko godinu i pol dana, pri proputovanju kroz Austriju, Josip Maračić doživjet će tešku prometnu nesreću u kojoj će smrtno stradati. Marija Maračić, s troje će se djece vratiti u Novu Bukovicu, nedaleko od Slatine, gdje će se ponovo zaposliti u Osnovnoj školi Vladimira Nazora, koju će kasnije pohađati i Vitodrag. Nakon osnovne škole, Vitodrag će u Virovitici završiti srednju strukovnu školu, a potom će u Osijeku, upisati Poljoprivredni fakultet.
Njegov očuh Ivan Čakalić, sa sjetom će ispričati: "Moja supruga Marija je, nažalost, preminula prije dvije godine, ona bi o Vitodragu puno više ispričala. No, slomila ju je tuga za djecom. Prvo je poginuo Vitodrag, potom je njena kći Asja umrla od raka, a nedugo nakon toga, Marinko je počinio suicid. Kao utjeha, ostao je naš zajednički sin Tihomil, ali sve su to bili prebolni i preteški udarci za majčinsko srce… Vitodrag je oduvijek bio izuzetno društven, Marinko i on su bili samo jedanaest mjeseci razlika, pa su imali zajedničko društvo, prijatelje. Voljeli su rekreativno zaigrati nogomet, izlaske, a Vitodrag je osobito volio životinje. Od sve djece, Vitodrag je najmanje volio školu. Dok su ostali išli u gimnaziju, on je završio strukovnu za vodoinstalatera i montera centralnog grijanja.

A onda je jedan dan došao i rekao da bi i on studirao. Majka mu je rekla, dobro, ako položi prijemni, tada se prijemni polagao, plaćat će mu podstanarstvo u Osijeku kako bi mogao ići na studij. Neobično za njega, sjeo je i učio… i položio. Bio je dobar mladić, vrijedan… Tijekom studija, preko ljeta, sezonski je radio u turizmu u Puntu, volio je Krk, volio je tamo boraviti, u Puntu je imao i prijavljeno prebivalište… Kada je poginuo, bio je student treće godine...".

Mario Nađ, Vitodragov suborac iz legendarnih "Kuna", o Vitodragu će reći: "Naša se brigada osnivala krajem travnja 1991., a Vitodrag je njen pripadnik od samoga početka. Ja sam došao nešto kasnije, kada sam odslužio rok u JNA, a zajedno smo bili u 3. satniji 1. bojne. Prošli smo zajedno brojna ratišta i položaje oko Osijeka, od Novog Tenja, Mece u Baranji, Darde, Sarvaša, Bilja do Nemetina. Pamtim ga s onim njegovim smiješkom, očima što se sjaje, uvijek raspoloženog, prihvaćenog od svih. Imao je dugačku, kovrčavu kosu koju je znao povezati u repić. Jednom mu je netko rekao da tako izgleda kao curica, pa mu je ostao taj nadimak "Curica". A bio je neizmjerno hrabar. Vitodrag je bio student koji je uzeo pušku u ruke, izraziti domoljub, išao je srcem. Svi smo išli srcem. Kod nas nije bilo bolovanja, lakše ranjeni bi bježali iz bolnice i vraćali se na položaj.

Tako i Vitodrag, bio je lakše ranjen pri oslobađanju Bele vojarne. Toga dana 13. studenoga 91., od naših četrdeset i pet pripadnika, dvadeset i dvoje je ranjeno, a trojica su poginula u samo sat vremena. Ranjen je bio i naš zapovjednik Marko Leko. Bili smo smješteni na dva mjesta, u Ceriću i Gradištu kod Županje. Tijekom noći, oko 2-3 sata ujutro, autobusima i kamionima krenuli smo prema Vinkovcima. U Vinkovcima smo u Maloj Bosni pješice krenuli prema Nuštru. Naša je satnija imala zadaću zauzeti komunikaciju Nuštar-Marinci, ući u Marince i omogućiti našoj vojsci daljnje napredovanje prema Vukovaru.

Počelo je oko 6-7 ujutro, čekali smo izvidnike da nas sprovedu kroz minska polja. U napad smo krenuli oko 8-9… Vitodrag, ja i još jedan dečko dužili smo snajpere. Kad sam ga posljednji put vidio, bio je živ, prošao sam pored njega. Zauzeo je položaj i gledao kroz optiku. Pomislio sam kako se ničega nije bojao. Kasnije sam čuo da ga je metak 12,7 mm pogodio direktno u vrat. Tada nismo znali koliko jakim snagama raspolažu četnici i JNA u Marincima, tukli su nas sa svih strana, osobito iz tenkova, nismo imali šanse. To jutro, osim Vitodraga, poginuli su i Zdenko Ljubić koji je došao iz Norveške i Danijel Ristić, Osječanin. Vitodraga smo izvukli isti dan jer je ostao ležati otprilike 800 metara od izlaza iz Nuštra u smjeru Marinaca, no njih dvojicu, tek za sedamnaest ili osamnaest dana. Svi su bili sjajni dečki“. 

Ivan Čakalić, s tugom će se prisjetiti: "Vitodraga smo vidjeli posljednji put, otprilike, tjedan dana prije pogibije… Dolazio bi se okupati, presvući… Bio je opsjednut Vukovarom, neizmjerno je suosjećao s patnjom njegovih stanovnika i branitelja… Taj dan, Marija i ja smo bili u Mađarskoj gdje smo posjetili moju majku i našeg sina Tihomila, koje smo tamo sklonili budući da u Novoj Bukovici nije bilo sigurno. Pri povratku smo otišli u Đurđevac, kod Marijinog brata Slavka. U kući je gorjela svijeća, netko je tužnu vijest već javio Vitodragovom ujaku. Čim sam vidio svijeću kako gori na stolu, nekako sam znao, osjetio, da je to zbog Vitodraga… Marija nije željela vjerovati, pa smo otišli u đurđevačku policiju i tamo su nam potvrdili… Vitodraga smo pokopali u Puntu, u obiteljsku grobnicu… Pored njegovoga oca…".

Vitodragovi prijatelji, suborci, ali i mještani Punta, nisu zaboravili njegovu žrtvu. Osobitim zalaganjem Nevenke Tomić i njenoga supruga Nede Tomića, pripadnika, prvo 111. brigade HV-e, a potom 9. gardijske brigade "Vukovi" te dragovoljaca Primorsko-goranske županije, uz odobrenje Općine Punat, u samom središtu Punta otkrivena je spomen ploča Vitodragu Maračiću, kao i šetnica koja nosi njegovo ime. 

Također, u Novoj Bukovici, jedna  ulica nosi ime Vitodraga Maračića.

Godine 2016., prigodom otkrivanja spomen ploče u Puntu, dirljivim riječima, nazočnim Vitodragovim suborcima i drugim braniteljima, obratila se Marija Maračić, koja je prvo potreseno zahvalila što se čuva sjećanje na njenoga Vitodraga, a potom je rekla: "Vi ste suborci mog sina bili… Vi ste zajedno bili, stvarajući ovu našu lijepu domovinu… Mnogi nisu dočekali ovaj tren kao što ste vi, i moj je Vitodrag među onima koji su poginuli… Ali oni su vam ostavili jedan zavjet… Poslanstvo… Da govorite istinu o Domovinskom ratu… Da govorite istinu o onome gdje ste bili i protiv koga ste ratovali… Da su moj sin i njegovi suborci poginuli braneći Domovinu na našem tlu… I da se njihovu žrtvu ne smije zaboraviti… Neka svaki od vas priča svojoj djeci, neka priča svima o Domovinskom ratu… Vi ste živi svjedoci da je to bio obrambeni rat… Da smo se samo branili… To se ne smije zaboraviti…".

Na stupu s Vitodragovom biografijom, postavljenim uz spomen ploču na trgu u Puntu, u tekstu napisanom na hrvatskom i engleskom jeziku, između ostaloga, piše: "Nova Bukovica i Punat nikada neće zaboraviti svoga viteza Vitodraga Maračića“.

Neće ni Vukovar. Kada je poginuo u obrani Domovine, Vitodrag Majačić, sin i brat, imao je dvadeset i pet godina.

Vitodrag, nismo te zaboravili.