Protestantski desant na katolički Dubrovnik

Naš simpozij je također ilustrativan primjer kako se u humanističkim znanostima može dobro investirati. Ministarstvo bivšeg ministra Jovanovića, sadašnji ministar ne zavrjeđuje ni da mu  se ime spomene, dalo nam je u sklopu IUC-a četiri stipendije za sudionike iz Hrvatske. Moji su znanstveni partneri  doveli na simpozij u Dubrovik 30 sudionika.  Ostvarili smo dakle nezapamćenu investiciju  jedan naprama 7,5, nad kojom bi se morali zamisliti i najugledniji ekonomisti. Ljudi iz akademskog svijeta  boravili su tjedan dana u Dubrovniku, uživali u  čistom moru, dobrom akademskom druženju, u hrvatskim specijalitetima i vrsnim vinima, ispraznili novčanike te sretni i zadovoljni otišli svojim domovima.

Meni je dubrovački tjedan s njemačkim protestantima sveto i sakralno vrijeme koje mogu provoditi u opušteni razgovorima  i pitanjima koja prožimaju dušu. Više puta sam napisao i javno rekao da mi je žao što Hrvatska nije ostala luteranska, protestantska zemlja, nego je kapitulirala pred najezdom jezuitskih trupa protureformacije. Posljedice su poznate: ostali smo nacija bez prosvjetiteljstva, a liberali su nam danas bivši boljševici Žarko Puhovski, Milorad Pupovac i Vesna Pusić, svi s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Duh europskog liberalizma koji je proizišao iz Lutherova tumačenja evanđelja, a kulminirao u Lessingovu poimanju i promicanju tolerancije, nije se osjetio na našim prostorima. Umjesto recepcije Kantove autonomne moralnosti u umjetnosti i kulturi, dominirala je jezuitska i marksistička kritika Kanta i građanske slobodarske misli.

Fascinantno je kako protestanti nađu načina da govore o religiji. U vremenu dominacije hedonizma i konzumerstva njemački protestanti govore o spiritualnoj meditaciji kao postsekularnom fenomenu. Suvremeni protestant, poznat po svom radnom etosu, uvijek nađe vremena za doživljaj tišine u sakralnom prostoru, za govor o osobnom iskustvu pronalaženja duhovnoga mira.  Prostor i vrijeme su teme koje otkrivaju nove mogućnosti promišljanja o ljudskoj konačnosti i kontingentnosti, a religija pruža nadu u trenutcima očaja i posvemašnjeg beznađa. Crkve i danas mogu biti mjesta u kojima nalazimo duševni mir i duhovnu puninu, pokušavao nas je uvjeriti svojim referatom Ingo Strucke, dragi i simpatični dvometraš, socijaldemokrat i ljevičar, iskreni vjernik. Takvih fenomena kod nas u Hrvatskoj nema niti će još dugo biti.  U intimnom dijalogu sa sakralnim prostorom ne trebaš biti elokventan ni oštrouman, potrebno je pronaći nutarnji mir, jer protestantizam je religija individualnosti gdje se u vlastitom srcu  traži mjesto za djelovanje Milosti Božje. Hegel je svojedobno u spisu «Glauben und Wissen»  («Vjera i znanje») prigovorio protestantima da ponekad ostaju u sferi vlastite subjektivnosti,  jedna je stvar graditi oltare za prisutnost Božanskoga u vlastitom srcu, druga je pak   slika gdje oltar okuplja mase kao što je slučaj u Katoličkoj Crkvi.

Na prijedlog kolege Großhansa Dan državnosti  smo čekali u jednom otmjenom dubrovačkom restoranu. Ovim  njemačkim ljevičarima ne moram objašnjavati  da Tuđman nije bio fašist i diktator, nego da je tvorac moderne, demokratske Hrvatske koja je postala dio civiliziranoga svijeta, unatoč nesposobnoj Vladi  i svim glupostima koje od samog osnutka dominiraju u hrvatskoj politici, kao  i mreži agenata  neuništivog Jože Manolića. Uz brancin i Pošip razgovorali smo o budućoj suradnji, a prihvaćen je i moj prijedlog da  tema simpozija 2017. godine bude „Reformacija i sloboda“. Njemačkoj reformaciji danas dugujemo slobodarski duh na koji smo ponosni i koji neće kapitulirati pred terorom mržnje i zavisti svih njegovih protivnika. Predložio sam da jedan od  plenarnih izlagača bude i moj prijatelj, naturalizirani Hrvat, popularni novinar Hassan Haidar el Diab, jer ima preko svojih vrsnih posrednika  dobru komunikaciju s nebeskim sferama, znade s kim objeduje prorok Muhamed i koliko djevica su u nebu dobili poginuli džihadisti i borci protiv trulog i dekadentnog Zapada.  Kao stručnjak za aplikaciju religije u terorističke svrhe Hassan će nam objasniti zašto vrli dečki iz ISIL-a žude za ljepoticama s hedonističog Zapada, zašto su im draže  slips brésilien nego burke i hidžabi. Hassana ćemo ponovno obući u ruho arapskog šeika pod uvjetom da mu moji Hercegovci kupe najnoviji model iphonea.

Doktorantica iz Sarajeva Džana Rahimić Bužo, podrijetlom Hercegovka, bila je jedina osoba koja me kritizirala na ovom simpoziju. Prigovorila mi je da u jednoj od zadnjih kolumni nisam spomenuo njezinu oštroumnu primjedbu na moj referat o aktualnosti Sokratova pitanja na postjugoslavenskim prostorima. U svom sarajevskom referatu pokušao sam, naime, objasniti kako, za razliku od duha kapitalizma gdje dominira radna etika i volja za radom, na našim prostorima još uvijek prevladava mišljenje „nikad ne mogu biti slabo plaćen koliko malo radim“. Potrudio sam se objasniti kako je nastala balada „Maslina je neobrana“ i kako je postala himnom Dalmacije.  Budući da je Platon na Siciliju putovao preko dalmatinskih otoka, kod poslovično radišnih Dalmoša ubrzo je prihvaćen sokratovski etos „otium“, fjaka, simpatija za  neradom i ispraznim raspravama po trgovima. Rezultat takvog svjetonazora je i pjesma „Maslina je neobrana“. Kolegica  Džana je duhovito primijetila da bi ju jako zabrinulo kad bi Hercegovci, po uzoru na Dalmoše, jednoga dana počeli pjevušiti „Vinogradi neobrani, vina više nema draga...“ Navodno se i džihadisti nadaju da će ih u nebu, između ostaloga, čekati i vrsno vino od koga glava ne boli.

Kad smo već kod ovog Bogu dragoga pića, koje je Sin Božji ostavio u amanet ljudskom rodu kao simbol svoje prezentnosti, pitao sam kolegu Ingolfa Dalfertha,  što misli, je li možda Isus Nazarećanin konzumirao i druge derivate ploda  trsova. Vjerojatno najveći živući filozof religije odogovorio mi je potvrdno. Na kraju moram još spomenuti da su ljubazne časne sestre iz Samostana Službenica milosrđa, gdje smo bili smješteni, nekako u vrijeme jiftara počastile izvrsnom travaricom mene i kolegu Samira Arnautovića.