Privilegija je kada dva puta u životu doživiš da se cijeli svijet divi državi koju voliš

Da, naše je društvo istraumatizirano - od strašnoga rata, iz kojega smo izišli s krvlju i žrtvama, pobijedivši srbijansko -JNA agresore, od poraća, međunarodne izolacije, kriminalne pretvorbe i privatizacije, lopovluka vladajućih, do završnog udarca, recesijskog gliba. Kada smo egzistencijalno potonuli, većina nas, boreći se za svakodnevno preživljavanje, gubeći vlastito dostojanstvo.

I onda, kada smo izmrcvareni lažnim obećanjima svake političke elite koja je bila na vlasti, krenuli u masovni egzodus, gledajući kako nekoć bogata Slavonija ostaje prazna, a dupke puni autobusi kreću put Njemačke, Irske, Skandinavije, pali smo do kraja u ponor depresije i beznađa.

Nema mjesta patetici, ali ima ponosu i sreći

Ipak, u svakom narodu postoje trenuci kada ga obasja iznenadna sreća, kao da je Bog, ili netko drugi, u što god tko želio vjerovati, odlučio stvar uzeti u svoje ruke i ne dati da taj ispaćeni narod, koji luta pustinjom poput izgubljenih duša, konačno stigne u svoju Obećanu zemlju. Gospodin ide pred Izraelcima ''danju u stupu od oblaka da im put pokazuje, a noću u stupu od ognja da im svijetli'' (Izl 31,22).

Ti su nam se trenuci dogodili, čini mi se, barem meni osobno, tri puta: onda kada smo časno obranili svoju mladu državu u Domovinskom ratu, zatim 1998., kada su naši momci s ''trenerom svih trenera'', Ćirom, ponosno došli u svoju državu s brončanim medaljama oko vrata i sada, punih 20 godina kasnije, kada se Vatrenima i Zlatku Daliću divi cijeli svijet. I to ne samo zbog fantastične igre, već zbog toliko iskazanog ponosa, srčanosti, požrtvovnosti i želje da ponovno vrate osmijeh na lice svojemu narodu.

Sjećam se te 1998. godine kada smo bili beskrajno ponosni: hodali smo i slavili po gradovima s hrvatskim šalovima oko vrata i kapama na glavi, pili do jutra, klicali Davoru Šukeru, tada ''Zlatnoj kopački'' Svjetskog prvenstva u Francuskoj, a pola je ženske čeljadi bilo zaljubljeno u punokrvnog Dalmatinca Slavena Bilića.

Ćiro je bio nacionalni heroj, a Šukerova se ''devetka'' s dresa proširila po cijelom svijetu, svaki je dječačić koji sanja biti nogometaš želio imati baš tu majicu. Samo kada se spomenulo ime Šuker, Šuker, znalo se da postoji tamo neka mala zemljica Hrvatska.

A podsjetimo, bilo je to samo tri godine nakon završetka Domovinskog rata i briljantnih operacija ''Bljesak'' i ''Oluja''. Iako smo bili u teškoj situaciji, praktički nacionalno ugroženi, veselili smo se s našim Brončanima, orila se Severinina ''Djevojka sa sela'', svijet su obišle fotografije iz našeg autobusa koji je vozio dečke, Ćirinog legendarnog bijelog šala i one kape koju je u čast ozlijeđenog Daniela Nivela, danas umirovljenog francuskog policajca kojeg su njemački huligani brutalno pretukli, ponosno stavio na glavu, šaljući time moćnu poruku protiv nasilja i agresije, ne samo u sportu.

Hrvatski su sportaši pokorili svijet

Naši su 'brončani' bili ultimativne zvijezde, pratio se svaki njihov korak, a Ćiro je postao Bog. I svi smo disali kao jedno, a iako tada u poratnom vremenu, još nas nije stisnula ova užasna recesija koju živimo već deset godina i nismo padali u depresiju. Bila su to vremena koja se pamte cijeloga života i, iskreno, čovjek teško vjeruje da bi se takvo što moglo ponoviti još jednom.

Onda je Goran 2001. osvojio Wimbledon i pokorio svijet svojom originalnošću i luckašću, Janica ''rasturila'' Olimpijadu, došli su uspjesi naših rukometaša, kajakaša, Blanka je preskočila u nebo, vaterpolisti pokazali svima kako se igra i nastavio se taj niz fantastičnih sportaša, sve do Marina Čilića, a još i dalje.

Svijet je konačno upoznao Hrvatsku kroz onu ljepšu stranu, jer sport granica nema. Nije to više bila mala država negdje u Europi, rastrgana između Istoka i Zapada, izmrcvarena ratom, strašnim zločinima kakve Europa, uz Srebrenicu, nije vidjela od Drugog svjetskog rata. Bila je to ponosna Hrvatska, slobodna, puna zanosa, optimizma i domoljublja.

Godine tužne Hrvatske

A putem se, dok smo se probijali do toga da nas počnu uvažavati, ulaska u euroatlantske integracije, borili s vlastitim demonima, nasljeđem teške prošlosti, nezajažljivošću političkih struktura koje su vladale, našim vlastitim življenjem… i negdje smo na tom putu izgubili domoljublje. Zapali u kolektivnu tugu, kažu, nacija je depresivna, ljudi su počeli jesti iz kontejnera i sakupljati plastične boce da bi preživjeli, učenici gledali svoje profesore kako kopaju po smeću da bi jeli jer od mirovine nisu mogli.

Zemlja Hrvatska postala je tužna. Zemlja u kojoj su ustaše i partizani izišli iz šuma nakon više od pola stoljeća, podijelili smo se međusobno, a i političari su se trudili dijeliti nas. Dok smo se mi brutalno prepirali, zaboravljajući onu Tuđmanovu želju o pomirbi djece partizana i ustaša, svijet je napredovao, modernizirao se, a mi pali na začelje Europe. Smatrali su nas i dalje dijelom Balkana, kojemu nikada, ni civilizacijski, ni kulturološki nismo pripadali. Naši su se sportaši rasuli po svijetu koji je prepoznao njihove vanserijske talente i prigrlio ih k sebi. A mi smo nastavili preživljavati, kukati i mrziti se- jer nam ni jedna vlast nije davala povoda za sreću i vjeru u bolju budućnost.

I sada, kada nakon 20 godina gledamo ove scene zbog kojih je cijela Hrvatska na nogama, a kvadratići se proširili diljem kugle zemaljske, ponovno se probudio onaj uspavani ponos. Neke nove, mlade generacije tek sada počinju shvaćati da je ipak lijepo biti Hrvat, da to nije neka sramota kako nam vječito naši mrzitelji pokušavaju inicirati, da je, unatoč neimaštini u kojoj živimo, a gospodarstvo nikako da se osovi na noge, tako malo potrebno ponovno zavoljeti svoju Domovinu.

Luka na besmrtnom Olimpu

Upravo Vatreni, ta djeca rata, proizišla iz sirotinje i bijede, digla nas je iz gotovo mrtve nacije u onu sretnu, ponosnu, onu pobjedničku koja zna, da iako nas čeka još dugačak put, nada nije umrla u našim dušama. Nije to patetika, ovo što se događa stvarno je i promatra to čitav svijet, fasciniran time kako mala zemlja slavi svoje junake. Koji nisu donijeli zlato, ali su vratili zlato u naša srca, ''tjerajući'' nas da donesemo odluku da ćemo biti bolji, da nas neće više nitko ismijavati, niti nas gledati s visoka. Jer, ako je Luka u prevelikoj jakni s planine mogao doći na sportski Olimp i postati besmrtan, to je dokaz da hrvatski san postoji. Samo treba vjerovati, boriti se, ne odustajati ni kada padneš, otresti prašinu s koljena kada si na podu, a onda ponosno dignuti glavu i nastaviti dalje.

Slušajmo i gledajmo Zlatka Dalića i njegovu skromnost, njegovu beskrajnu poniznost, njegovu sreću i tugu koji se miješaju, jer on je jedan od nas i pokazuje nam to svakom rječju. Tako se ponaša sportaš, tako se ponaša ČOVJEK.

I ne dopustimo onima koji im pokušavaju uzeti slavu, kiteći se njihovim uspjehom kao da su ga oni stvorili. Nisu. Ni jednim potezom, ni jednom rječju, ''zajahali'' su na valu sreće naknadno, vidjevši kako je nacija sretna i vjeruje da postoji neka bolja Hrvatska, od one u koju su nas nesposobnjakovići i lopovi gurnuli, blateći nam ime.

Mi nismo trčali ni ''ginuli'' na terenu kao Mandžo, Raketa i svi drugi, pobjeda je samo i isključivo njihova. Mi smo ''ginuli'' gledajući ih iz svakog kutka zemlje, shvativši da oni igraju za nas. Ne za sebe - za njih cijeli svijet zna. A zahvaljujući njihovom srcu, sada su konačno saznali i za nas.

Ovo nije primitivna zemlja divljaka, ovo je narod s višestoljetnom tradicijom koji se nakratko izgubio, rastrgan između velikih moćnika i naših mogućnosti. Ovo je ponosna zemlja, ovo je zemlja o kojoj je nekoć davno pjevao Vice Vukov.

"Tu ćeš naći uvijek dom,
srce koje kuca za te,
ruku da te prati,
majku da te shvati,
znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač
kada tvoja zemlja pati;
ali iza svega
sigurno ćeš znati
što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,
tu je stari temelj, tu na kršu tvom.
Tuđin i oluje kidali su nju,
al' još uvijek tu je sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat k'o i mi,
kralj što ne zna što je kruna,
al' na svojoj grudi
ko i ovi ljudi
bit ćeš velik k'o i mi".