Prijeti li nam pandemija radnog tjedna od četiri dana?

Sa skraćivanjem radnog tjedna eksperimentira se kako u javnom, tako i u privatnom sektoru, od Telefonice, španjolskog teleoperatera do javne uprave u Danskoj pri čemu su Španjolci kraći radni tjedan začinili plaćom nižom za 15 posto, dok su Danci svojim birokratima ostavili iste plaće za jedan dan manje rada u tjednu tijekom tri godine provođenja eksperimenta.

No, u Španjolskoj ima i drugačijih primjera pa je informatička tvrtka El Sol uvela četverodnevni radni tjedan bez smanjivanja plaća i privukla tako radnike povećavši njihov broj za 15 posto. Zabilježili su rast prodaje od 20 posto, drastičan pad izostajanja s posla, rast produktivnosti i zadovoljstva radnika. Španjolska vlada razmatra isplatu poticaja tvrtkama za eksperimentiranje s kraćim radnim tjednom.

Dobri poslovni rezultati skraćivanja radnog tjedna na četiri dana niču izgleda kao gljive poslije kiše, pa je tako Microsoft u Japanu zabilježio rast produktivnosti od 40 posto nakon što su tamošnjim zaposlenicima petak pretvorili u slobodan dan.

Četverodnevni radni tjedan predložen je kao zakonodavno rješenje i u Kaliforniji, a među američkim najglasnijim zagovarateljima kraćeg tjednog rada zapravo su kompanije iz sektora novih tehnologija pa će tako iz tvrtke Wildbit koja se bavi web dizajnom ustvrditi da ljudi danas rade 40 sati tjedno (pet dana), a prije stotinu godina u vrijeme kad je nova tehnologija bio automobil radni je tjedan trajao 100 sati pa je smatraju razvojem novih tehnologija logično smanjivati broj radnih sati u tjednu.

Britanska studija pokazala je kako bi se skraćivanjem radnog tjedna smanjilo i zagađivanje okoliša budući da bi se s ceste maklo 27 milijuna automobila godišnje.

Je li pandemija korona virusa ubrzala i ''pandemiju'' skraćivanja radnog tjedna četiri dana i time oslobađanja još jednog dana vikendu, a sve s ciljem veće produktivnosti radnika i veće profitabilnosti poslovanja u konačnici, jedno je od najzanimljivijih pitanja koje se danas može smjestiti u nepopularnu kategoriju ''novonormalnog'', kako bi nam ono postalo novo, ali prihvatljivo normalno.

Kakav god bio odgovor na to, nadasve zanimljivo pitanje, tužna je činjenica da u hrvatskom društvu, a posebno poslovnoj zajednici o tome teško može uopće raspravljati bez glasnog graktanja često zatupljujućih i ponajviše očekivanih komentara koji bi raspravu odveli u smjeru bijesa na ''uhljebe'' koji ionako ništa ne rade, na nepotizam, mito, korupciju i slične teme koje uvijek i neupitno ubiju svaki pokušaj da se i na našem zaostalom tržištu ipak razgovara o nekim svjetskim trendovima i njihovoj primjenjivosti u novim okolnostima.

Primjerice, kada bi se radni tjedan zaposlenih u hrvatskoj državnoj upravi sveo na četiri dana tjedno umjesto na pet, domaći branitelji liberalne ekonomije graknuli bi kako je to pogodovanje ''uhljebima'', posebno ako im se ostave iste plaće, umjesto da se raspravlja o tome kako da se sav tjedni birokratski posao obavi u četiri radna dana? Prije bi se dogodio obračun poslodavaca i sindikata nego što bi se istraživale posljedice trodnevnog vikenda na potrošačke navike građana ili utjecaj trodnevnog vikenda na dugoročnu pojavu zdravstvenih tegoba?

Naše europsko okruženje možda doista na narednom razdoblju i čeka epidemija četverodnevnog radnog tjedna, no u Hrvatskoj je upitno je li uopće moguće o tome povesti konstruktivnu raspravu.