Prije su morali znati imena sedam sekretara SKOJ-a, a koliko mladih zna za Gavrana?

Znamo li mi da je tako počela sjednica Sabora 8. listopada u 10.15 sati 1991. godine u dvorani u podrumskom dijelu Inine zgrade u krajnje napetoj atmosferi ali i pod opravdanom strepnjom od napada agresorske vojske? Uvodne riječi predsjednika Sabora Žarka Domijana sačuvane su u Šeksovoj knjizi.

Napad na samo povijesno središte Zagreba, na Banske dvore, otjeralo je zastupnike iz sabornice ali ih nije onemogućio u donošenju odluka koje je narod očekivao. Bili su na visini zadatka. Započeli proces razdruživanja od drugih republika i Jugoslavije. Put prema međunarodnom priznanju Hrvatske kao samostalne i punopravne članice međunarodne zajednice...Dug i krvav put...sa velikim žrtvama..ali isplativ. Ponosni smo na taj put. Svjesni smo, ako razmislimo, kome dugujemo Hrvatsku.

Ali zbog našeg nedopustivo površnog odnosa prema novijoj povijesti nove generacije često ne znaju sto slavimo. Znali bismo kad bismo o tome pričali onoliko koliko još uvijek pričamo o Drugom svjetskom ratu, o ustašama, partizanima.

Znali bismo zašto slavimo Dan neovisnosti kad bismo o razlozima za slavljenje tog datuma pričali i raspravljali tako puno i tako žestoko kao sto raspravljamo o tome zašto 30. svibnja nije Dan državnosti. Naime, rasprave o tom bivšem Danu državnosti tako lijepo navodnjavaju tlo na kojem rastu podjele našeg društva, a sve se svodi na one koji su za HDZ i protiv te stranke. 

O državi i stvarno dobrim razlozima da neki dan bude državni blagdan kao da nikog nije briga. Prisjetimo se, nakon referenduma koji je proveden 19. svibnja 1991. godine, a na kojem se više od 94 posto svih građana, odnosno više od 98 posto onih koji su izašli na referendum izjasnilo da želi samostalnu i neovisnu Republiku Hrvatsku, Sabor je prihvatio dokumente o razdruživanju od SFRJ i hrvatskoj državnosti i neovisnosti. 

Rat je već bjesnio. Iz Kninskih sela Vrpolje i Potkonje bili su prognani Hrvati, pale su žrtve na Plitvicama, u Pakracu, Glini i brojnim drugim mjestima. Kijevo je bilo u okruženju. Hrvatski politički vrh još je davao šanse miru i primjenu odluke o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske odgodio do završetka pregovara o mirnom razdruživanju.

Nakon pokušaja atentata, 7. listopada u 15 sati i 7 minuta i raketiranja Banskih dvora bio je sasvim jasan plan Generalštaba i Slobodana Miloševića. Spašeni su predsjednik Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković. Sabor je bio na potezu, nije bilo izbora i tu odluku treba slaviti. Uz bok Danu pobjede i domovinske zahvalnosti i dana hrvatskih branitelja.

Mladi, rođeni nakon rata, moraju znati što slavimo i na što smo ponosni. Oni, prije samostalnosti naše države, morali su znati imena svih sedam sekretara SKOJA, većinu narodnih heroja, ofenzive. Koliko mladih zna tko je Damir Tomljanović Gavran? Hoćemo li dopustiti da uskoro ne znaju ni što je Ovčara? "Obadva, obadva su pala" čujemo kao pošalicu ali bez saznanja tko je čovjek koji je to ponosno uzviknuo u rujnu 1991. godine. Tko je aktualni hrvatski ministar koji je bio tri puta ranjavan, nije želio iskoristiti dostupne povlastice nego se vraćao na ratište? Prije će u SAD dobiti slavu nego kod nas blago priznanje.

Možemo optuživati one koji nisu htjeli državu utemeljenu 25. lipnja i 8. listopada, ali jesmo li mi krivi? Jesmo! Spremni smo tvrditi da treba ukinuti proslave jer imamo previše blagdana i neradnih dana iako smo i po tome pri dnu liste u EU. A da već jednom blagdane slavimo ponosni i nove generacije učimo svijetlim povijesnim događajima i nacionalnom ponosu? Veća je šansa da se povijest ne ponovi!