Prije će se do dalmatinske Vruje sagraditi ilegalna cesta nego što će se uz 'čiste papire' obnoviti Zagreb

Mogla se čuti i jedna pohvala. Sunekove su pohvalili zbog ''čistih papira'' koji su, kako je rekla jedna od djelatnica Fonda, ''sve ubrzali''. Te ''čiste papire'' ljudi su predali osam mjeseci prije nego im je kuća konačno srušena, a prikupljanju je pomoglo i to što su prije potresa već krenuli u obnovu pa su većinu svega potrebnog već imali.

''Mali građanin'' je zadovoljio moćnu birokraciju i ostvario svoje pravo na rušenje stare, u potresu trajno oštećene kuće koje je koštalo oko 20 tisuća kuna. Događaj je opisan kao simbol početka obnove Zagreba, što, naravno, zvuči poput zluradog zafrkavanja budući da je od 11 tisuća zahtjeva Fondu odobreno njih 18. Obitelj Sunek naravno ne zna kada će biti izgrađena njihova nova kuća. A kada bude, vjerojatno će biti jako važno da papiri budu čisti. I simbolika zadovoljena.

Nešto južnije na obali mora između omiške i makarske rivijere u uvali Vruja poduzetnik Stipe Latković već dva desetljeća pomalo gradi mulove u moru i uređuje apartmane na kopnu, a sada krči i asfaltira cestu na državnoj zemlji do uvale kojoj se do sada moglo pristupiti samo s morske strane. Mediji izvještavaju o prosvjedima ljudi, inspekcijskim nadzorima, nepostojećim dozvolama, divljoj gradnji i Latkovićevim prijateljstvima s tri hrvatska predsjednika države, uključujući i aktualnoga Zorana Milanovića. Očito je da ''Veliki poduzetnik'' Stipe Latković nema čiste papire niti ga to kako stvari stoje uopće zabrinjava.

Iako se naoko čine neusporedivima, zagrebačku obnovu poslije potresa i priobalnu devastaciju prirode možemo uspoređivati jer tek zajedno, smještene jedna do druge, daju pravu sliku ''građevinske Hrvatske''. U prvoj priči ''mali građanin'' sretno i ponosno priča kako je ipak moguće zadovoljiti zahtjeve države za papirologijom i dokazati ispravnost svoje molbe da im se financira i obavi rušenje kuće stradale u potresu, a predstavnici birokracije pohvaljuju 'malog građanina' poručujući svim ostalim malim građanima na što se trebaju ugledati.

U drugoj priči ''veliki poduzetnik'' izgleda ni malo ne mari što nema nikakve papire ni dozvole, što ima pravo na iznajmljivanje suncobrana na plaži, ali ne i na gradnju mula, što ima pravo naplatiti ležaljku na šljunku, ali ne i sagraditi cestu do tog šljunka. Velikoga poduzetnika državna birokracija nije prekorila, ništa mu nije ni zabranila, oni ispituju, proučavaju, nadziru pa će odlučivati. Takvim svojim ponašanjem poručuju svim ostalim velikim poduzetnicima na što se trebaju ugledati.

Razlika je jasna. I groteskna istovremeno. U zajedničkom nazivniku dviju građevinskih priča stabilno stoji državna administracija, nekome majka, nekome maćeha. Ispadne da je majka velikom poduzetniku čije poslove bez čistih papira, svojim neradom i nefunkcioniranjem štiti i održava već gotovo dva desetljeća. Ispadne da je ipak maćeha malom građaninu kojega je primorala da nakon predaje čistih papira ipak gotovo godinu dana čeka na ostvarenje svojeg prava, jer eto, niti je dovoljno ljudi zaposleno na ispisivanju rješenja, niti informatička podrška sasvim valja.

Najgore je ipak to što ćemo kao publika oduševljeno zapljeskati konačnom početku obnove Zagreba, a kada čujemo ''Bespravna gradnja u Vruji'' reći ćemo ''Opet ona stara priča'?". I tako nam se možda dogodi da će prije biti sagrađena bespravna cesta do dalmatinske uvale nego što će biti sagrađene po svim papirima ispravne nove kuće ljudima koji su bez njih ostali u potresu. Kada se slika tako opiše, kako ikoga kriviti što u Hrvatskoj radije izabere biti na sliku i priliku Stipi Latkoviću, a ne Nadici Sunek?