Priča o Željku Begovu, vrhunskom veslaču nemilosrdno pogubljenom na Ovčari

Godine 2012. povodom 100. obljetnice njegovog postojanja, objavljena je monografija kluba, a u njoj, za godinu 1991. između ostalog, piše: "Brojni članovi Kluba su bili ranjeni, neki zarobljeni i trpjeli višemjesečno zarobljeništvo u neprijateljskim logorima. Čak 32 člana HVK poginula su ili zarobljena i ubijena, dok se neki još uvijek smatraju nestalima". Nekadašnji, izuzetno uspješni veslač, a potom i trener u klubu, Željko Begov, tek je jedan je od njih.

Željko Begov, za prijatelje Bagus, rođen je 30. rujna 1958. u Vajskoj u Vojvodini, kao prvi od dvojice sinova Marte rođ. Poturica i Mate Begova. U Vukovaru gdje je obitelj preselila godine 1962. u OŠ Vladimir Nazor koja se nalazila na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, završit će osnovno, a u tadašnjem Srednjoškolskom centru Tomo Goreta, srednjoškolsko obrazovanje.

Tomislav Baumgertner – Brko, Željkov klupski prijatelj, kasnije i suborac, ispričat će: "Željko je bio odličan dečko, odličan. Bio je izuzetan veslač, osvajao je brojna odličja, među njegovim uspjesima svakako moram izdvojiti to da je s posadom četverac bez kormilara godine 1976. nastupio na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Villachu, Austrija. Sljedeće, 1977. godine, u Bernu, četverac u sastavu Boran Cetinić, Zdravko Anđel, Dragan Grubešić i Željko Begov, za reprezentaciju SFRJ osvaja brončanu medalju, a na državnom prvenstvu SFRJ u Jajcu, osvajaju prvo mjesto".

Nakon završene gimnazije, Željko odlazi na odsluženje vojnog roka u bivšoj državi, u Skopski Petrovac, danas Petrovec, Republika Makedonija. Po povratku iz JNA, kao izvrstan učenik i sportaš u Zagrebu upisuje tzv. DIF, danas Kineziološki fakultet, ali nakon teške ozlijede koljena napušta taj studij te u Osijeku diplomira na Ekonomskom fakultetu. Tijekom posljednje godine studija, do prvog zaposlenja, radit će kao trener u Veslačkom klubu Vukovar. Godine 1982. oženit će se Zdravkom Miloslavić koja će im sljedeće godine roditi kćer Mirnu, a godine 1988. i sina, Davora.

Njegov mlađi brat Zoran, sa sjetom će se prisjetiti: "Željko je doista bio pravi sportski tip. Obožavao je ribolov, bio je član više lovački društava, vrstan plivač, veslač… Tijekom studija, na trećoj godini, prilikom treninga u judu, teško je ozlijedio koljeno. Imao je nekoliko operacija koje bi danas možda riješile problem, ali u ono vrijeme nisu bile uspješne. Napustio je DIF i upisao ekonomiju, a ubrzo nakon što je diplomirao, dobio je posao u novoizgrađenoj robnoj kući NAMA na sportskom odjelu. Bio je vrlo sposoban, sjajan organizator posla, stalno je napredovao, pa je pred rat, od šefa odjela, napredovao do pomoćnika direktora. Na roditeljskom placu, supruga i on gradili su kuću, završili su je nekoliko mjeseci pred rat, taman su uselili. Imali su sve preduvjete za sretan život…

A onda su došle devedesete. Željko je bio aktivni sudionik demokratskih promjena. Bio je jedan od osnivača HDZ-a u našem kraju, stranke oko koje su se u to vrijeme okupljali oni koji su disali hrvatski. Njega je poznavalo jako puno ljudi i kroz školu i kroz sport i kroz posao, imao je svojevrstan ugled, poštivali su ga kao osobu. Kako se politička, a potom i ratna situacija zaoštravala, budući da smo svi stanovali u tadašnjoj Ulici Dr. Mladena Stojanovića koja se nalazila neposredno uz vojarnu, tadašnju kasarnu JNA, brat i ja smo njegovu suprugu i djecu odvezli u Dubrovnik, kod njene obitelji. Vjerovali smo kako će tamo biti sigurni, nažalost, vrijeme nas je demantiralo. Srećom, kasnije su se uspjeli spasiti i iz Dubrovnika koji također ubrzo našao u blokadi, a potom otići u Zagreb.

Početkom mjeseca rujna, mislim da je to bilo 8. rujna ’91. pripadnici tadašnje JNA izašli su iz kasarne i s našim, dojučerašnjim susjedima, među njima je bio i Đuro Latinović, 'zašli' po kućama gdje su tražili osobe koje su im njihovi informatori označile kao sumnjive. Došli su i kod nas, tražili su brata i mene. Željko nije bio kod kuće, a ja sam se s jednim prijateljem primirio u vrtu i slušao razgovor. Majku i baku su ipak ostavili, a oca su, kao i brojne druge civile iz naše ulice, odveli. Naš je otac cijelo vrijeme opsade Vukovara bio zarobljen u vojarni, a kroz ta dva i pol mjeseca, tijekom borbi koje su se na Sajmištu žestoko vodile, često su ga izvodili napolje i žicom vezali za stablo koje se tamo nalazilo. Srećom, preživio je. Nakon sloma obrane grada, deportirali su ga u logor Stajićevo, odakle je, u prosincu ’91. razmijenjen". 

Tomislav Baumgertner, ispričat će: "Vrijedno je za spomenuti kako je Željko Begov bio među onima koji su organizirali bijeg mladih ročnika, nesrba, iz JNA koja je naočigled zauzimala stranu.  Iz grada, gdje bismo ih zatekli kako izgubljeno bauljaju, po licima te djece se vidjelo da traže nekakav izlaz, dovodili smo ih u Veslački klub. Željko i ostali iz robne kuće organizirali bi im prehranu i nabavljali civilnu odjeću, nakon čega ih se prevozilo do Ureda za obranu, potom do Vinkovaca, a onda slalo dalje…

Njihovim kućama ili gdje su se odlučili sakriti od vojne policije… Kao što je bio odličan sportaš, Željko je bio i izvrstan borac. Na položaj OSA 3 gdje smo se tada nalazili, u kući Mileta Krajnovića, donio je svoju pušku i snajper. Bio je izvrstan strijelac. Međutim, nakon nekog vremena, Željka su pozvali da se vrati u robnu kuću gdje je organizirana logistika za cijeli grad - prehrana, odjeća, higijenske potrepštine itd. a on je taj posao s ostalima koji su se tamo nalazili - Vladimir Kršić, Josip Baterelo, Petar Cvitanović i drugi, odlično odrađivao. Kad je postalo jasno kako je obrana grada slomljena, zajedno s njima povukao se do zgrade nekadašnjeg suda, a potom u bolnicu. Tamo je zarobljen i deportiran na Ovčaru… Kao i brojni drugi naši veslači, među njima Siniša Veber, Rene Matoušek, Željko Jurela, Stanko Posavec, Vedran Galić… Moj sin, Tomislav Baumgertner - Bato…".

Zoran Begov, s tugom će opisati potragu za bratom: "Nekoliko dana prije pada grada, posljednji sam put vidio moga brata. Budući da sam kao djelatnik HT-a neprestano radio na popravljanju linija koje su još egzistirale, nešto prije negoli će zgrada MUP-a uslijed granatiranja izgorjeti, susreo sam ga tamo. Nakon zarobljavanja, odveden sam u logor u Sremsku Mitrovicu. Tamo sam se raspitivao za Željka, ali nitko nije znao ništa. Majka i bratova supruga, iz Zagreba su, preko Crvenog križa, također bezuspješno tragale. Nakon nekoliko dana, u Sremsku Mitrovicu doveden je i Zdenko Novak.

On se strijeljanja na Ovčari spasio bijegom s kamiona kojim su voženi na stratište. Ispričao nam je što se tamo događalo, saznali smo da se dogodio pokolj, ali nismo znali koga su sve pobili. Poslije devet mjeseci, razmijenjen sam u posljednjoj, velikoj razmjeni zarobljenika u Nemetinu. Nadali smo se kako je naš Željko ipak negdje u rudnicima Aleksinca ili nekom drugom mjestu za koja se govorkalo da u njima još uvijek ima zarobljenih Hrvata. Nažalost, sve se to pokazalo kao neistina. Majka mi je ispričala kako je brat dvaput kretao u proboj, prvi put preko Adice, ali su naletjeli na minsko polje, imali su poginulih i ranjenih, pa su se vratili. Sljedeći dan, prije negoli su četnici ušli u centar grada, probao je sam, splavom, prijeći preko Dunava, no prevrnuo se… Mokar je došao k majci na Olajnicu, ona se tada tamo nalazila, presvukao se i otišao u bolnicu…".

Nakon ekshumacije iz masovne grobnice na Ovčari 11. rujna 1996. posmrtni ostaci Željka Begova metodom DNA identificirani su na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati, u Zagrebu te pokopani na zagrebačkom gradskom groblju Miroševac 20. studenog 1998. točno sedam godina nakon njegovog svirepog ubojstva na Ovčari koji su počinili pripadnici tzv. JNA i srpske paravojne postrojbe.

U autobiografskoj knjizi "Preživio sam Vukovar i Ovčaru", Vilim Karlović je napisao kako je u autobusu sjedio pored Željka Begova. Dalje će zapisati: "O Bože, jesam li izdajnik i kukavica zato što ću sve ove ljude ostaviti i spasiti se? Tu su Željko Major, Zoran Gruber, Željko Begov te mnogo ljudi koje znam iz viđenja, ali i oni koje ne znam. Nisu zaslužili ovakav kraj i zbog toga se osjećam jadno! Ipak ne želim ostati u tom hangaru, ne želim nipošto da me vrate u kolonu za strijeljanje".

Dragutin Berghofer, Željkov susjed iz ulice, pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu, posvjedočit će:

"…Ne znam tko je donio odluku da svi budemo ubijeni, ali Veselin Šljivančanin je sve koordinirao, i kasnije smo svi prebačeni na Ovčaru. Većinom je bila riječ o mlađim ljudima. Sjećam se pokojnoga veslača Željka Begova kojega sam vidio pretučenoga na Ovčari. I on je bio u tom vojnom autobusu. Rušio se, dizali smo ga, toliko su ga prebili…".

U samom hangaru vidio je što se dogodilo s nekim drugim zarobljenicima koji su bili odvojeni od sviju još iz bolnice. "Bilo ih je strašno i pogledati. Krv im je tekla, glave su im bile natečene... Moj susjed Željko Begov četiri puta se onesvijestio" - rekao je Berghofer i nastavio priču o tome kako su ih četvorica ili petorica muškaraca cijelo vrijeme premlaćivala. "Jedan je imao lanac, a drugi je nosio metalnu cijev. Cijelo vrijeme su nas tukli, a mi se nismo smjeli kretati".

Kada je nakon ulaska tzv. JNA i četnika u vukovarsku bolnicu zarobljen te s ostalim zarobljenim braniteljima i civilima sproveden na stratište Ovčara gdje je strahovito zlostavljan, a nakon toga bez milosti pogubljen, Željko Begov suprug, otac, sin i brat, ima je trideset i tri godine.

Željko, nismo te zaboravili.