Priča o zagrebačkom smeću: Uradi sam i plati više! 

Riječ je, naravno, o zagrebačkoj gradskoj upravi koja se odvažila na pustolovinu uvođenja novih cijena Čistoće za odvoz otpada. U obrazloženjima rasta te cijene logika koja bi trebala voditi do očuvanja okoliša kao konačnog cilja više je puta sasvim izokrenuta. 

Počnimo s Ikeom. Kada kupimo i platimo namještaj možemo birati. Ili ćemo ga sami voziti kući ili ćemo im platiti da to učine za nas. Ili ćemo ga sami montirati ili ćemo im platiti da oni to učine za nas. Ako im platimo sve dodatne korake ljepota švedske kuhinje uopće nije jeftina. Ali ako dodatne aktivnosti obavimo sami tada smo platili samo namještaj. 

U zrakoplovnim lukama su nas također uvjerili da radimo njihov posao. Za letove se prijavljujemo na automatima iz kojih ispadaju ukrcajne propusnice za avion. Postali smo dakle, osim montera vlastitog namještaja, službenici na aerodromima, ali i blagajnice u trgovini. Sve češće sami provlačimo proizvode na samoposlužnoj blagajni obavljajući tako posao blagajnica. Međutim, ni avionska karta ni kruh ni mlijeko nisu nam skuplji zato što sami obavljamo dio posla da bismo došli do usluge ili proizvoda. Nisu nam ni jeftiniji iako bi realno trebali biti kad već ukidamo ljudski rad i to bi bila očekivana tema za raspravu. 

Međutim, moramo raspravljati o apsurdnoj situaciji u kojoj ćemo nešto raditi sami i platiti to tri puta skuplje nego kad se taj posao uopće nije radio. 

Zagrebačka gradska uprava oduvijek ima problema sa smećem. Odnosno s tim već nekoliko desetljeća starim novitetom odvajanja otpada. Teško im je bilo savladati i osnove plastike, stakla i papira, a sada im je očito preteško savladati i sam smisao odvajanja otpada koji zahvaljujući tom odvajanju postaje sirovina za preradu, odnosno za reciklažu. Odvajanjem otpada od smeća stvaramo nove resurse. Novim pak cjenikom zagrebačka je gradska uprava priznala da oni, ako ništa drugo, onda ništa ne razumiju. 

Logika odvajanja otpada je sljedeća: mi građani, koji otpad proizvodimo, utrošimo naše vrijeme i ponešto intelektualnog kapaciteta na razvrstavanje otpada po propisanim pravilima. U zagrebačkom slučaju ekipa iz tvrtke Čistoća skupi odvojeni otpad i potom plastiku, staklo i papir (a sposobniji to znaju napraviti i s komunalnim otpadom) dalje komercijaliziraju u preradi smeća koje je postalo resurs u neki novi proizvod. 

Promjene za nas građane, proizvođače otpada, bi se trebale svesti na to da moramo uložiti više truda u razdvajanje otpada i da njegov odvoz plaćamo po proizvedenoj količini tog otpada. 

Cijela bi nas usluga trebala koštati jednako ili pak manje jer, da bismo ga odvojili, radimo više. Ali, ne. Zagrebačka gradska uprava zahvaljujući tragičnom nesnalaženju s temom "smeće" smatra da bismo sve oko smeća trebali napraviti sami i platiti više novca za uslugu odvoza smeća. Tako su fiksnu naknadu za odvoz smeća ujednačili svim korisnicima na 68,7 kuna, čime su pogodili vlasnike malih stanova kojima je taj iznos, za primjerice stan od 40-ak četvornih metara dvostruko veći nego što ga sada plaćaju.  

Kad su već poskupjeli fiksnu cijenu odvoza koja bi trebala biti snižena upravo zato što bi ga, radi odvajanja smeća miješanog komunalnog otpada, trebalo biti manje nastavili su s nelogičnostima. Umjesto da nađu način kako da naplate ono što od papira, plastike i stakla odvezu s kućnih pragova odlučili su maksimalno zakomplicirati uvođenjem varijabilnog djela računa koji tek treba odrediti. 

Mogućnosti uštede za nas, proizvođače smeća, svode se pak na zabavnu aktivnost skupljanja kupona na reciklažnom dvorištu. Naime, ako sami odvezemo papir, staklo ili plastiku na reciklažno dvorište dobit ćemo kupone kojima ćemo ostvarivati popust na varijabilni dio računa za odvoz otpada. Očuvanje okoliša svaljeno je potpuno na leđa građana koji moraju više raditi na odvajanju otpada i više platiti odvoz tog otpada kroz fiksni dio da bi u konačnici skupljajući kupone osiguravali sebi popust na varijabilni dio računa. A što radi Čistoća? U ime očuvanja okoliša. Oni se voze po gradu i skupljaju otpad te im se moraju pokriti svi troškovi, a da mi ni danas ne znamo završava li sav taj otpad zapravo ponovno negdje na istoj hrpi. 

Vrhunski apsurd će biti cijena tiskanja kupona za popust. 

I to je poslovni model u Gradu Zagrebu kad je smeće u pitanju: uradi sam i plati više.