Priča o Vladi Dolišnom, tihom heroju s Mitnice: Sad, kad je neophodan svaki čovjek, sigurno neću otići...

Vlado Dolišni rođen je dana 9. ožujka 1957. godine u Vukovaru kao od četvrti od šestero djece Karoline Pavlin i Petra Dolišnog. U tadašnjoj OŠ Vladimira Nazora, u zgradi gdje je nekad bila Mađarska škola, a danas se nalazi Policijska postaja Vukovar, završit će osnovnoškolsko obrazovanje, a potom će upisati Školu učenika u privredi, smjer automehaničar.

S obzirom na to da je njegov stariji brat Štefan, kao vrstan majstor radio u Njemačkoj, Vlado je napustio redovno školovanje te također otišao u Njemačku gdje je uz brata izučio zanat. Kada je napunio osamnaest godina, zaprimio je poziv za odsluženje vojnog roka u bivšoj državi, te odlazi u Bitolj, danas Republika Sjeverna Makedonija. Po povratku iz tadašnje JNA, ponovo je, u intervalima kako mu je dopuštao tadašnji vizni režim, povremeno odlazio u Njemačku, sve dok Štefan uz svoju obiteljsku kuću u vukovarskom naselju Mitnica nije otvorio malu pilanu, čije će vođenje prepustiti Vladi.

Oni koji su Vladu Dolišnog poznavali u mladosti, sa simpatijama će se prisjetiti društvenog, ali samozatajnog i simpatičnog mladića. Njegov najbolji prijatelj, Luka Hrgović, sa sjetom će ispričati: "Bili smo gotovo nerazdvojni. Vlado je bio tih, miran, dobar, stvarno dobar momak ... I bio je vrlo vrijedan, puno je radio na svojoj pilani, tamo su se rezali trupci, pravile daske, grede, stolarija... U slobodno vrijeme, kao svi mladići naših godina, rado smo izlazili, osobito na izletište Vučedol... A onda je došla ‘91. godina..."

Gotovo odmah nakon ubojstava hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, Vlado Dolišni s prijateljima s kojima je odrastao i drugim susjedima, uključuje se u davanje straže na ulasku u Vukovar iz smjera Vučedola. Nakon što se ratna zbivanja sve više rasplamsavaju, trajno ostaje na  položaju u nekadašnjoj Kumrovečkoj, danas Ulica Petri Skela, ispred tzv. Ristićevog salaša, s lijeve strane prema Dunavu. 

Slavica Katić, Vladina mlađa sestra, s tugom se prisjetila: "U vrijeme kad je već svima postalo jasno kako je ratni sukob neminovan, moja braća, i Vlado i Ivica, imali su mogućnost otići u Njemačku, kod Štefana. Mnogi su to radili. Sjećam se, sjedili smo kod nas, nagovarala sam Vladu da odu, pitala sam ga kako su to zamislili, da će s praćkom gađati tenkove? Bio me je strah, bojala sam se za njih, željela sam da napuste Vukovar... Vlado, onako staložen i miran kakav je uvijek bio, rekao mi je: ‘Sad, kad je neophodan svaki čovjek, sigurno neću pobjeći i dopustiti da netko kaže da sam kukavica... I ostao je, obojica su ostali... Zauvijek..."

Dana 3. studenoga 91. u prijepodnevnim satima, tijekom minobacačkog napada, od gelera granate, u rovu, poginuo je Vlado Dolišni, a njegov četiri godine mlađi brat Ivica, ranjen je u ruku.

Slavica Katić: "Branko Geršić, suborac moje braće koji se tog trenutka nalazio s njima, ispričao mi je kako je nedaleko pala granata od čijeg je gelera Ivica ranjen, a Vladu je geler pogodio u rap s mecima koji je nosio oko struka. Godinama kasnije, na obdukciji, liječnik nam je rekao da mu je stomak pun metaka. Ne mogu se prestati pitati se bi li preživio da nije nosio rezervne metke i zašto je baš tada izašao van. Rekli su mi da je istrčao u taj rov, Ivica za njim... Kao da ga je nešto vuklo tamo, a od svoje sudbine nitko ne može pobjeći..."

Luka Hrgović, opisao je jedan od najtežih dana u njegovom životu: "Iako nismo bili na istom položaju, taj dan kad je Vlado poginuo, zatekao sam se u kući pored. Kad sam istrčao van, jedan susjed, znajući koliko smo Vlado i ja bliski, smo mi je viknuo - ‘Luka, nemoj dolaziti...’ Njegovog mlađeg brata Ivicu koji je tada također ranjen, Slavko Bačić je odvezao u bolnicu... Vladi smo sami napravili sanduk u koji smo ga stavili, pa kasnije, kad se moglo i njegovo smo tijelo prevezli do bolnice... Sedam godina kasnije i ja sam bio na Vladinoj identifikaciji... Čim su otvorili onu vreću, rekao sam njegovoj sestri - "To je Vlado’ ... Još je bila prepoznatljiva ona njegova bradica, traperice i bijele tenisice koje je nosio... I sad, kad sklopim oči, vidim ga. jasno... Nikada taj prizor neću zaboraviti..."

Slavica Katić: "Za smrt moga supruga Stjepana, koji je dana 10. studenoga 1991. poginuo u minskom polju pri pokušaju proboja iz Bogdanovaca, saznala sam gotovo odmah... U to sam vrijeme bila u Mariboru, a strašnu vijest mi je javio sestrin zet koji se tada nalazio u Vinkovcima i susreo sa suprugovim suborcima koji su preživjeli proboj... Nekoliko dana kasnije, kratko prije pada Vukovara, zvala sam Crveni križ i oni su mi rekli da je Vladino ime na popisu poginulih... Za mlađeg brata, Ivicu, nisu imali nikakve informacije... Kasnije, kad smo čuli da je Ivica bio samo lakše ranjen, nadali smo se da je negdje u zarobljeništvu... Nismo mogli ni zamisliti kakve će se strašne, nezamislive stvari dogoditi nakon ulaska pripadnika JNA i četnika u vukovarsku bolnicu..."

Nakon mirne reintegracije te ekshumacije iz masovne grobnice na Novom groblju Dubrava, posmrtni ostaci Vlade Dolišnog identificirani su i pokopani dana 2. svibnja 1998. godine na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.  Kada je poginuo pri obrani svoga grada i Domovine, Vlado Dolišni imao je trideset i četiri godine.
                                           Vlado, nismo te zaboravili.
 

******
 

Slavica Katić je dvadeset i devet godina čekala kako bi dostojno sahranila posmrtne ostatke svoga supruga Stjepana. U Vukovaru je ostala i bez dva brata, Vlade i Ivice. Na položaju na Mitnici, tijekom minobacačkog napada 3. studenoga 1991. godine, na mjestu je poginuo stariji od dva brata, Vlado Dolišni, a od iste granate koja je usmrtila Vladu, ranjen je i mlađi brat Ivica. Ivica Dolišni je nakon ulaska JNA i četnika u vukovarsku bolnicu zarobljen te kao ranjenik deportiran na Ovčaru gdje je zlostavljan, a potom mučki ubijen. Pa ipak, tu se tragedija Slavičine obitelji ne završava, također u proboju, poginuo je i jedini sin njene sestre Štefanije, Tomislav Pištelek.