Priča o Tomislavu Pišteleku - Pišti: 'On je tada bio moj heroj, moj Rambo… '

Sine i brate, tvoje kose se zlate u našim poljima
Tvoje se oči plave u svim vodama
Tvoje ruke mašu na svim vrhuncima
Tvoja duša hrvatska svijetli među vječnima
... stihovi su koje su 1992. godine, sinu i bratu Tomislavu Pišteleku, posvetile njegova majka i dvije godine starija sestra Snježana.

FOTO: Privarni arhiv

Burno je reagirao na nepravdu

Tomislav Pištelek, mlađe dijete Štefanije rođ. Dolišni i Ivana Pišteleka, rođen je 19. siječnja 1968. godine u Vukovaru. Pohađao je Osnovnu školu Drugi Kongres KPJ u Vukovaru, danas OŠ Nikole Andrića, a srednju, obućarski smjer, u COUO "Edvard Kardelj"u Borovu naselju, danas Tehnička škola Nikole Tesle. Tomislav ili Pišta, kako su ga zvali prijatelji i znanci, bio je miran i nenametljiv mladić koji je volio slušati glazbu, volio je izlaske i djevojke, a po dugoj, plavoj kosi, po kojoj ga se i danas mnogi sjećaju, bio je prepoznatljiv u društvu. Od ranoga djetinjstva, veliku ljubav i brigu pokazivao je prema životinjama, posebno napuštenima, koje je često donosio kući kako bi ih nahranio.

Bio je strastveni filmofil, po nekoliko bi puta u kinu pogledao isti film koji mu se sviđao i satima je znao, nakon izlaska s projekcije, s prijateljima raspravljati o onome što ga se dojmilo. Posebno je volio filmove o boksu, sportu koji je i sam kratko trenirao u Boksačkom klubu "Borovo", no od čega je, zbog teže ozljede nosa iz djetinjstva, morao odustati. Iako naizgled povučen, oni koji su ga dobro poznavali reći će kako je Tomislav uvijek burno reagirao na nepravdu bilo koje vrste i kako je bio tolerantan prema svima i svemu što nije ugrožavalo nekoga drugoga, te prvi skakao u zaštitu slabijih.

FOTO: Privarni arhiv

Nije htio odustati od ranjenog suborca

Godine 1991. već pri prvim naznakama ratnog sukoba, Tomislav Pištelek uključuje se u obranu grada, a dana 15. lipnja '91. dragovoljno se prijavljuje u Zbor narodne garde te nakon kraće obuke postaje pripadnik 4. vukovarske bojne 3. gardijske brigade, među Vukovarcima poznate i kao "garda s Opatovca". Već dana 4. srpnja ’91. sa suborcima sudjeluje u rijetko spominjanoj, prvoj borbenoj akciji u Borovu naselju, pri čemu je paravojna srpska pješadija potisnuta natrag prema Borovu Selu odakle su izvršili napad na taj dio grada, a potom sa svojom postrojbom odlazi na različite položaje u Vukovaru i okolnim selima. 

Naposljetku, Tomislav je raspoređen na položaj prema Borovu selu, tzv. "Slon" te obje Banijske ulice, gdje ostaje do sloma obrane grada, iako je, ako je to obrana zahtijevala, sa suborcima išao na ispomoć i na druge položaje. Ivica Banožić, zapovjednik toga dijela Borova naselja, reći će kako je Tomislav Pištelek gotovo uvijek bio uz njega, a po potrebi ga je i mijenjao. Istaknut će kako je bio srčan i hrabar - "pravi momak koji je išao bez pogovora uvijek tamo gdje je trebalo i gdje su probijane linije obrane".

Upravo Tomislavovi suborci ispričat će kako je bio samozatajna i pouzdana osoba, uporan i požrtvovan i odreda će spomenuti kako im se urezalo u sjećanje kako su Tomislav Pištelek i Nikola Filipović, svoga prijatelja i suborca iz Tigrova, Štefa Haraminu, ranjenoga u pluća neposredno pred okupaciju grada, u žestokom okršaju na Priljevu, ne želeći odustati iako je Priljevo već bilo u rukama neprijatelja, nosili do bolnice u nadi kako će mu spasiti život ako mu se pruži adekvatna pomoć. Nažalost, Štef Haramina je uslijed zadobivenih rana preminuo, no Tomislavova i Nikola požrtvovnost nije zaboravljena.

FOTO: Privarni arhiv

Predaja nije dolazila u obzir

Kada je postalo izvjesno da je obrana hrvatskih branitelja slomljena, a okupacija grada neizbježna, Tomislav Pištelek i još pet njegovih suboraca kojima predaja nije ni u kome slučaju nije bila opcija, iz Borova naselja kreću u pokušaj proboja u smjeru Bogdanovaca. Nakon nekoliko sati iscrpljujućega hodanja, mokri i promrzli od prelaska preko Vuke, Tomislav i suborci u Bogdanovcima upadaju u zasjedu pri čemu Tomislav i još tri branitelja smrtno stradavaju, a preostala dvojica nakon nekoliko dana uspijevaju izaći iz okruženja.

Tomislavova majka Štefanija koju je Tomislav pod izlikom da mu briga za nju odvlači pažnju, poslao iz Vukovara, u Zagrebu je saznala za smrt svoga sina. Tamo je saznala i za smrt svoja dva mlađa brata, Vlade i Ivice. Na položaju na Mitnici, tijekom minobacačkog napada 3. studenoga 1991. godine, na mjestu je poginuo stariji od dva brata, Vlado Dolišni, a od iste granate koja je usmrtila Vladu, ranjen je i mlađi brat Ivica.

Ivica Dolišni je nakon ulaska JNA i četnika u vukovarsku bolnicu zarobljen, te kao ranjenik deportiran na Ovčaru gdje je zlostavljan, a potom mučki ubijen. Pa ipak, tu se tragedija Slavičine obitelji ne završava, također u proboju, poginuo je i suprug njene sestre, Slavice Katić, koja će nakon toga još dvadeset i devet godina čekati kako bi dostojno sahranila posmrtne ostatke svoga supruga Stjepana.

Priča o Borisu Pšenici: 'Našli smo ga na dnu stepenica koje su vodile prema ulazu u podrum...'

Tomislav Pištelek, poginuo je 17. studenoga 1991. godine kod Bogdanovaca, a nakon ekshumacije i identifikacije, pokopan je 20. lipnja 1998. godine na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Imao je samo 23 godine. Samir Stanić, pri sjećanju na svoga heroja iz mladosti, zapisat će: "Nekada davno, mislim da je to bila 1987. godina, bio sam u kinu u Borovu naselju. Neki su se tipovi 'napenalili' na mene. Bio sam klinac, bio sam sam.

Kada sam izašao van, navalili su na mene, jedan od njih me je udario, razbio mi je nos. Krv mi je šikljala i malo sam mogao razabrati, ali vidio sam plavu kosu, dužu, vidio sam kako se potukao sam sa svima taj momak. Kasnije je bio sa mnom kod lavaboa u wc-u, dok sam prao krv. Rekao mi je da nemam brige, da me nitko više neće dirati. On je tada bio moj heroj, moj Rambo… Počivaj u miru Božjem". 

                                             Tomislave, nismo te zaboravili.