Priča o Oliveru Jovanoviću, mučki ubijenom na Ovčari; Gledamo se, lice mu je razbijeno i puno modrica, krvi i podljeva…

Oliver Jovanović, za prijatelje – Oli, rođen je 8. prosinca 1972. godine u Vukovaru. Osnovnu školu pohađao je u OŠ Vladimir Nazor, na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, a zadnje razrede, nakon što se spomenuta škola izmjestila na Mitnicu, u OŠ Stjepan Supanc na Sajmištu, danas OŠ Antuna Bauera, bliže obiteljskom domu.

U COUO Edvard Kardelj smještenom u vukovarskoj gimnaziji gdje je njegov otac Đuro Jovanović bio domar, završit će srednjoškolsko obrazovanje, građevinski smjer, a potom otići na odsluženje vojnog roka u bivšoj državi.

Vladimir Matić, prije rata profesor u vukovarskoj gimnaziji, Olivera će se sjetiti s puno lijepih riječi: "Divan je to bio dečko, dobar, vrlo pristojan. Iz tog perioda, pamtim ga kao izrazito mršavog momka, malo duže, plave kose. Znam da je s tatom često išao pecati na kraj Ribarske ulice, zvali smo to 'kod tri kućice'. Često je znao, dok mu otac radio, sam skuhati ručak, da ne mora tata… Dobro dijete". 

Helena Baumgertner, Oliverova prijateljica iz mladosti, s tugom će se prisjetiti Olivera: "Oliver je bio jedan od najboljih prijatelja moga Bate, tako smo zvali moga brata blizanca, Tomislava Baumgertnera. To je bilo posebno društvo, njih dvojica, Vedran Galić, braća Jukić… Mladi, složni, disali su hrvatski, puni života… Oli je bio društven, veliki šaljivdžija, poseban dečko, sve što bih rekla za moga Batu, rekla bih i za njega… I poput moga brata, uvijek je bio tu, za mene… Svi oni". 

Bio je tako ponosan kad je dobio gardijsku uniformu

Ivan Anđelić – Doktor, jedan od zapovjednika u 4. bojni 3 brigade ZNG-e, ispričao je: "Nakon raketiranja naše baze za obuku na Opatovcu, većinu pripadnika preselili smo u zgradu vukovarske gimnazije. Đuro Jovanović, prije rata domar u gimnaziji, otvorio nam je sve prostorije i pripadajuće objekte. Njegov sin Oliver, dragovoljno nam se priključio 1. srpnja ’91. U nedostatku naoružanja, zadužili smo ga lovačkom puškom, tek kasnije je dobio automatsko oružje.

I sad sam potresen kad se sjetim koliko je bio ponosan kad je dobio gardijsku uniformu i obukao je. Krajem tog mjeseca uslijedio je žestok napad na Dom tehnike u Borovu naselju, a tadašnji zapovjednik Stipan Radaš odmah je odredio grupu koja je krenula u ispomoć našim suborcima koji su se već tamo nalazili. Oliver je žarko želio poći s nama, no s obzirom na to da je bio jedan od najmlađih gardista, želio sam ga zaštititi i nisam mu dozvolio. Odjurili smo, Stipan i ja u automobilu, a za nama kombi s desetak naših pripadnika, koji je vozio Ivan Janko – Cigo. U blizini borovskog bazena po nama je otvorena paljba s okolnih zgrada, hvatali smo zaklon spašavajući glavu. Ipak, uspjeli smo se probiti do naših snaga, uzvratiti paljbu i obraniti položaje. U toj akciji, zapovjednik Radaš je ranjen u ruku, ali zapovijedao je do kraja, sve dok borba nije prestala.

Dok sam preraspoređivao naše snage, u jednom sam trenutku naletio na Olivera. Mislio je da ću galamiti na njega što me nije poslušao, pa se samo nasmijao i pognuo glavu, ali ja sam, doslovno, ostao bez riječi, pa sam samo produžio. U teškim danima koji su jedan za drugim dolazili, započela je očajnička borba, a golobradi Oliver sve je više izrastao u ratnika, pokazujući osobine vođe. To je bilo baš upadljivo, svi smo to zapažali, iako onako mlad ne bi dobio priliku voditi vod da nismo imali toliko ranjenih i poginulih. U tim teškim okolnostima, on je zadobio povjerenje i poštovanje suboraca i u njegovoj grupi, ostao je kao najhrabriji i najodlučniji na jednom od položaja na Sajmištu".

Svojim sam očima vidjela kad je uništio tenk

Vilim Karlović, pripadnik Tigrova koji su branili Vukovar, u svojoj knjizi "Preživio sam Vukovar i Ovčaru" zapisat će: "Posebno me fascinirao jedan sedamnaestogodišnjak, Oliver Jovanović, jedan od zapovjednika, i uz Tonija, predvodnik svih najbitnijih akcija. Osobito sam ga upamtio po borbama za 'doktorovu kuću' i Osnovnu školu II. kongresa". 

Braniteljica Mira Vrdoljak, Oliverov suborac sa Sajmišta, dobro se sjeća Olivera: "Oliver je bio mršav dečko, srednje visine, kuštrave plave kose. I vrlo simpatičan, volio je puno pričati, stalno nas je nasmijavao. Rekao nam je da je pobjegao iz JNA, a ubrzo nakon toga, dragovoljno se priključio gardi. Unatoč mladosti, čak je djelovao mlađe od svojih osamnaest godina, vrlo brzo se pokazao kao pravi fajter. Osim toga, kad god je netko bio ranjen, išao bi sa mnom i vozio ga u bolnicu.

Nikada nije pokazivao strah, rekao da nešto ne može, a gdje god je trebalo, prvi bi išao. Ipak, moram izdvojiti nešto, ne tako poznato, ali bi trebalo ostati zapisano. Ne znam točan datum, no bila je druga polovica listopada, na tzv. Lijevoj Supoderici. Krenuli su na nas pješadijom i tenkovima, bilo je puno poginulih i ranjenih. U tadašnjoj Ulici Vasilija Gaćeše, tenk je došao do kuće obitelji Prce. Ostala su nam dva punjenja za OSU, ali nije imao tko pucati. Iako do tada to nikada nije radio, nije znao ni nišaniti, Oliver je uzeo OSU i samo opalio. Pogodio je tenk, to sam vidjela vlastitim očima. Nemam riječi kojima bih opisala tog momka. Krajem listopada i ja sam ranjena i nakon toga, više ga nikada nisam vidjela.

Kasnije sam čula kako je i on bio ranjen i da je iz bolnice odveden na Ovčaru, gdje je ubijen. Čak i danas, tako ga se stvarno sjećam. I njegovih šala koje su započinjale s 'Kad sam ja bio mlad, a bio je mlad'. Tako mlad".

Gledali smo se u oči…

Vilim Karlović, autor biografske knjige "Preživio sam Vukovar i Ovčaru" pukom je srećom, samo dobrom voljom jednog od gospodara života i smrti, zločinca, kasnije svjedoka pokajnika Spasoja Petkovića – Štuke, pošteđen Ovčari. O strašnoj sudbini Olivera Jovanovića, zapisat će: "Ljudi su toliko unakaženi, da nije moguće nikoga prepoznati. Teško mi je slušati te bolne jecaje i uzdahe, jer znam da trpe stravične i nepodnošljive bolove. Mnogo njih proživljava agoniju umiranja, pa nisu ni svjesni da jauču od bolova, a ovi što nepomično leže, vjerojatno su već mrtvi. Ipak, uspijevam prepoznati jedno lice, to je mali Oliver Jovanović.

Borio se s nama na Prvomajskoj i bio je jedan od najboljih boraca, a ranjen je sredinom studenog u trbuh i u noge. Gledamo se nekoliko sekundi i osjećam se nelagodno jer meni od onih petnaestak udaraca nije ništa, a on je sav krvav, zavoji na trbuhu su mu potrgani i gol je do pasa. Lice mu je razbijeno i puno modrica, krvi i podljeva. Osjećam grižnju savjesti prema tom dečku kad vidim kako izgleda. Peče me savjest što ću ja biti spašen i što moje muke prestaju, a njegove još nisu gotove. Čeka ga strijeljanje". 

Nakon sloma obrane Vukovara i ulaska JNA, srpskih paravojnih jedinica i četnika u vukovarsku ratnu bolnicu, Oliver Jovanović zarobljen je i s drugim zarobljenim braniteljima i civilima deportiran na stratište Ovčara, gdje je nakon neljudskog zlostavljanja, strijeljan i bačen u masovnu grobnicu.

Godine 1996. Oliverovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice, a dvije godine kasnije identificirani te pokopani na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Kad je nemilosrdno pogubljen, Oliver Jovanović, hrvatski branitelj, dragovoljac, imao je samo osamnaest godina.

Olivere, tvoji te prijatelji i suborci nisu zaboravili.

Helena Baumgertner, kroz suze će ispričati: "Teško je za povjerovati da su tri najbolja prijatelja, Oliver Jovanović, Vedran Galić i moj brat Tomislav, sva trojica živi dočekali prestanak ratnih djelovanja, a potom zajedno zarobljeni i svi, bez milosti, ubijeni. Zajedno do samog kraja… A gotovo dječaci". 

Posmrtni ostaci Oliverovog oca, Đure Jovanovića, još uvijek se vode kao nestali.