Priča o Niki Filipoviću - Šiptaru: Predaja mu nije bila opcija

Ustroj 4. bojne 3. brigade ZNG-a započeo je 15. lipnja 1991. godine u objektima vukovarskog prehrambeno-industrijskog kombinata (PIK) pokraj sela Opatovac. Za nepuna dva mjeseca kroz postrojbu je prošlo oko tisuću kandidata, ali nakon naporne obuke, ostalo ih je samo sto šezdeset i pet.

Broj pripadnika postrojbe kasnije je rastao sukladno povećanju borbenih djelovanja. Može se reći da je 4. bojna 3. gbr ZNG-a predstavljala prvu prepreku u ostvarivanju velikosrpskih planova, odnosno, napredovanja JNA u Vukovaru.

Bez izravnog povoda, JNA je 27. srpnja 1991. godine napala vojarnu 4. bojne, a u napadu su ranjena njena četiri pripadnika. Nakon tog napada, iz sigurnosnih razloga, zapovjedništvo bojne, kao i većina njenih postrojbi, preselilo se u grad Vukovar, u zgradu vukovarske gimnazije. Odmah nakon preseljenja nastavilo se s popunom postrojbe, uglavnom borcima s područja Vukovara i bivše vukovarske općine, te s manjim brojem kandidata iz drugih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pa čak i Srbije.

FOTO: Privatna arhiva/Direktno

Lavovi s Opatovca

Do sloma obrane grada tzv. Opatovačka bojna brojila je 306 pripadnika, od koji je 86 poginulih ili nestalih, oko 200 ih je ranjenih, a mnogi od njih su bili zarobljenici srpskih koncentracijskih logora.

Svim preživjelim pripadnicima 4. bojne 3. brigade ZNG-e čestitamo trideset i treću obljetnicu osnutka njihove postrojbe, a njihovim poginulim suborcima neka je vječna slava i hvala. Nismo ih zaboravili.
******

Imitiranjem albanskog govora, provocirao je neprijatelja
 

Jedan od njih, a koga se vukovarski branitelji i suborci sjećaju s iznimnim poštovanjem i ljubavlju je i Niko Filipović, poznatiji pod ratnim nadimkom "Šiptar".

Niko Filipović rodio se 23. srpnja 1965. godine u Boderištu, distrikt Brčko, Bosna i Hercegovina, kao četvrti od petero djece Janje rođ. Brkić i Šime Filipovića. Nakon nekoliko godina, obitelj iz Boderišta seli u selo Petrovci, danas naselje u sastavu općine Bogdanovci u Vukovarsko-srijemskoj županiji, gdje Niko u područnoj školi pohađa prva četiri razreda osnovne škole, a više razrede pohađa u Vukovaru, u tadašnjoj Osnovnoj školi Drugi kongres KPJ, danas OŠ Nikole Andrića. Nakon završene srednje, građevinske škole, odlazi na odsluženje JNA u Banja Luku, a potom se zapošljava u podružnici slovenske tvrtke namještaja "Marles". Nikina obitelj prisjetit će se kako je bio lovac, volio je motore, ali ga ponajviše pamte po vedrom duhu i ljubavi za djecu, posebno za svoje nećake s kojima se volio igrati, kititi jelku za Božić i kupovati im poklone. "Bio je veseljak, blage naravi" – reći će – "iznimno brižan prema roditeljima o kojima je tako mlad skrbio. Prije početka rata, s ocem i majkom iz Petrovaca odselio je u Tompojevce, gdje im je kupio kuću".

Već u ožujku 1991. Niko Filipović uključuje se u organizaciju straže u svome selu, a sudjeluje i u postrojavanju nenaoružanih odreda u Bogdanovcima. U lipnju 1991. Niko Filipović dragovoljno se prijavljuje u ZNG, te nakon kraće obuke postaje pripadnik 4. vukovarske bojne 3. brigade ZNG-a, poznatije kao Opatovačka bojna. Sudjeluje već u prvoj akciji u Borovu naselju, a potom sa svojom postrojbom odlazi na različite položaje u gradu i okolnim selima, te naposljetku na položaj prema Borovu Selu, tzv. Slon i obje Banijske ulice, gdje ostaje do sloma obrane grada, iako je, ako je to obrana zahtijevala, sa suborcima išao na ispomoć i na druge položaje. Među suborcima diljem grada ostao je poznat po provociranju neprijatelja tobožnjim nepravilnim govorom Albanaca, pa je dobio nadimak "Šiptar". Zbog njega je o braniteljima Vukovara u okruženju, agresivna neprijateljska propaganda govorila kako ga, uz pripadnike legija, povampirene ustaše i strane plaćenike, brane i brojni "Šiptari".
 

FOTO: Privatna arhiva/Direktno

Razmjeri njegove hrabrosti bili su nevjerojatni

O Niki Filipoviću, suborci će s ljubavlju i poštovanjem reći:

"Ne možete zamisliti kakva je on ljudina bio, prika moj, laka mu zemlja bila, za ta tri mjeseca, dobro sam ga upoznao". (pripadnik MUP-a iz Varaždina)

"Često smo se viđali, jednom smo išli s moga položaja prema položaju na 'Slonu', kad su nas zasuli granatama. Tada je bio lakše ranjen, ali nije tražio liječničku pomoć. Iznimno je hrabar bio". (Dijego Beraja)

"Pamtim ga kako je prošao kroz prolaz koji smo prokopali ispod ceste na drugu stranu ulice, kleknuo i gađao tenk s RB-om. Pogodio ga je, a potom je gađao i transporter, sjećam se da se ljutio jer nije dobro naciljao. Tek kada smo kasnije na snimkama srpske televizije gledali koja je sila išla na nas, stotine pješaka iza tih oklopnjaka, shvatio sam razmjere njegove hrabrosti, svih nas. Ali najviše od svega, pamtim ga po njegovoj naravi, sjajan je dečko bio. Na tome položaju bio je jedan prekrasan spoj domaćih ljudi i momaka koji su došli sa strane. Svatko je znao što mu je činiti, bez puno riječi i dogovaranja. I danas zaboli pomisao što su nadomak slobode poginuli". (Vlatko Voloder)

"Uvijek prvi, zanimljiv kao osoba, hrabar, ali najviše ga je krasio smisao za humor, čak i u najtežim situacijama". (Ante Deur)

Također, suborci s Nikinog položaja ispričat će da im se urezalo u sjećanje kako su Tomislav Pištelek i Niko, prijatelja i suborca, pripadnika Tigrova Štefa Haraminu ranjenoga u pluća neposredno pred okupaciju grada u žestokom okršaju na Priljevu, ne želeći odustati iako je Priljevo već bilo u rukama neprijatelja, nosili do bolnice u nadi kako će mu spasiti život ako mu se pruži adekvatna pomoć. Na žalost, Štef Haramina je uslijed zadobivenih rana preminuo, no Nikina i Tomislavova požrtvovnost nije zaboravljena.

Kada je postalo izvjesno da je okupacija grada neizbježna, Niko Filipović i još pet branitelja kojima predaja ni u kome slučaju nije bila opcija, iz Borova naselja kreću u proboj u smjeru Bogdanovaca. Nakon nekoliko sati iscrpljujućega hodanja, mokri i promrzli od prelaska preko Vuke, Niko i suborci u Bogdanovcima upadaju u zasjedu pri čemu Niko i još tri branitelja smrtno stradavaju, a preostala dvojica nakon nekoliko dana uspijevaju izaći iz okruženja.

FOTO: Screenshot

Niko Filipović poginuo je 17. studenoga 1991. godine kod Bogdanovaca, a njegovo je tijelo pokopano u masovnoj grobnici na Novom groblju Dubrava. Nakon mirne reintegracije, ekshumacije te pozitivne DNA identifikacije, pokopan je 23. lipnja '98. u obiteljskoj grobnici u Tompojevcima.

Priča o Miroslavu Blaškoviću, jednome od brojnih vukovarskih heroja

Kada je poginuo, Niko Filipović, sin i brat, imao je dvadeset i šest godina.

Niko, nismo te zaboravili.