Priča o Milanu Ostrunu, mučki ubijenom pripadniku garde s Opatovca; Svjedoci se i danas prisjećaju jezivih krikova koji su se čuli u pozadini

Jedan od pripadnika Lavova, kako danas, prema grbu postrojbe, ponekad nazivaju pripadnike ove legendarne bojne, bio je i Milan Ostrun iz Lovasa, sela dvadesetak kilometara udaljenog od Vukovara.

Milan Ostrun, za prijatelje Kićo, rođen je 14. listopada 1963. godine u Lovasu, kao stariji od dvoje djece Marije rođ. Sušanj i Petra Ostruna. U Lovasu je pohađao OŠ Mladost, danas OŠ Lovas, a potom po tzv. Šuvarovom modelu školovanja, deveti i deseti razred u Vukovaru, u zgradi vukovarske gimnazije. Još dva razreda srednje škole, obućarski smjer, završit će u COUO Edvard Kardelj, danas Tehnička škola Nikole Tesle, Vukovar.

Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja, Milan će se zaposliti u Tvornici gume i obuće Borovo, u pogonu Poly na tzv. Kudeljari, a ubrzo potom, otići će na odsluženje vojnog roka u bivšoj državi, u Škofju Loku, Republika Slovenija. Po povratku iz tadašnje JNA, nastavit će s radom u borovskoj tvornice, sve do početka ratnih sukoba.

Milanova mlađa sestra Blaženka, s ljubavlju će se prisjetiti starijeg brata: "Milan je bio izuzetno društvena osoba, imao je veliki krug prijatelja s kojima je rado rekreativno zaigrao košarku ili nogomet. Neko je vrijeme i igrao za NK Partizan iz Lovasa. Ipak, njegova osobita ljubav bio je Dunav, najviše slobodnog vremena provodio je tamo… Pecanje, kupanje, kampiranje uz rijeku, to je obožavao… Bio je vrlo temperamentan, stalno u pokretu, za razliku od mene koja sam bila vrlo mirna, on je uvijek bio od nekakve ‘akcije’. Nije volio nepravdu i to je jasno pokazivao, mislim da je zato i otišao u rat…"

Milan će se, kao i brojni drugi mladići iz Lovasa, pridružiti organiziranim seoskim stražama vrlo rano, već pri prvim naznakama ratnih sukoba, jer granica sa Srbijom je bila vrlo blizu, tek desetak kilometara udaljena, preko polja i puno bliže.

U monografiji 4. bojne 3. gardijske brigade ZNG-e, ostat će zapisano kako je Milan Ostrun s većom skupinom svojih sumještana, odmah pri ustrojavanju bojne, 15. lipnja 1991. dragovoljno pristupio ovoj postrojbi, u kojoj ubrzo postaje zapovjednik desetine. 

Kao pripadnik tzv. Opatovačke bojne, Milan je odgovorno i hrabro ispunjavao sve zadaće pred njega postavljene. Sudjelovao je u različitim akcijama u Borovu naselju i na Trpinjskoj cesti, da bi početkom rujna 1991. bio raspoređen na prvu crtu obrane na vukovarskom Sajmištu.
Sa suborcima, zauzet će položaj na središnjem dijelu između negoslavačkog i petrovačkog puta, danas Ulica Branka Radičevića, gdje će dana 5. rujna ’91. odbiti snažan pješadijski napad JNA i četnika, nanoseći im velike gubitke u ljudstvu. 

Sveopćem  napadu koji je na Vukovar započeo dana 14. rujna 1991. iz svih smjerova - Borova Sela, Trpinje, Bršadina, Šida, te artiljerijom s druge strane Dunava, prethodilo je bombardiranje i raketiranje avionima. Žestokom napadu prema gradskoj četvrti Sajmište, pridružili su se i tenkovi i pješadija koju su najvećim dijelom činile srpske paravojne formacije te domaći, pobunjeni Srbi sa svojih položaja između sela Negoslavca i Petrovaca.

Jedan dio Sajmišta branile su postrojbe koje će kasnije biti integrirane u 204. vukovarsku brigadu, a dio Sajmišta između petrovačkog i negoslavačkog puta, branili su pripadnici 4. bojne 3. brigade ZNG-e, pod zapovjedništvom Ivice Arbanasa. Bokove prema Petrovoj Gori i s druge strane, prema tadašnjoj kasarni, čuvali su branitelji pod zapovjedništvom Petra Kačića i Josipa Tomašića Ose.

Iako su bili malobrojniji i slabo naoružani, branitelji su pružali žestok otpor, no nakon nekog vremena, pod silinom napada, bili su prinuđeni na povlačenje. Neprijateljske snage iz Petrovaca spojile su se s onima na Petrovoj gori, a one iz Negoslavaca, s neprijateljima  koji su se nalazili u kasarni. Veliki dio branitelja našao se u potpunom okruženju, pa su unatoč pozivima na predaju, kroz minska polja krenuli u proboj između Petrovaca i naselja Petrove Gore, a potom prema Bogdanovcima.

U gotovo bezizlaznom položaju, u središnjem dijelu između negoslavačkog i petrovačkog puta, ostali su Milan Ostrun, Ivan Janko – Cigo, Stjepan Gajčević - Baja i Stjepan Turkalj. Pokušavajući se probiti iz okruženja, puzali su kroz kukuruze, a potom kroz vrtove stigli do kuće na završetku uske ulice koja je izbijala na cestu prema Petrovcima. Ne znajući da je taj dio već pod srpskom kontrolom, u zabludi kako su osobe koje su ugledali branitelji, kobnom pogreškom uputili su se prema kući osamdesetak metara dalje, ispred koje su se, zapravo, nalazile paravojne neprijateljske jedinice. 

Lovašanin Slavko Turkalj, Milanov sumještanin, jedini od četvorice gardista koji se uspio spasiti, dok su preostala trojica zarobljena, ispričat će detalje njihova zarobljavanja: "U jednom trenutku začuo se povik: 'Diži ruke!'. Uspravio sam se i podigao pogled prema toj grupi. Oni su stajali na verandi i gledali prema nama, a jedan koji je imao bijeli povez oko glave ugledao je u tom trenutku i mene i viknuo: 'I ti, diži ruke, opkoljeni ste!'. Bio je to pravi šok, tek tada mi je doprlo do glave da su to četnici... Ivan Janko, Milan i Gajčević su stajali desetak metara dalje od njih, također podignutih ruku. U trenutku mi je jedna misao proletjela kroz glavu: 'Pa, zašto ja stojim, tu?'  Gotovo nagonski sam se okrenuo i potrčao prema starom kamionu i zamaknuo iza njega... Sunce je već zašlo, padao je mrak, kad sam se uspio probiti do Dudika, na Mitnici, znao sam da taj dio grada drži hrvatska policija…"

Prilikom zarobljavanja, Milan Ostrun imao je kod sebe motorolu koja mu je oduzeta i to je bilo prvi puta da su pripadnici neprijateljske vojske stupili u neposrednu vezu s braniteljima. Na žalost, iskoristili su je kako bi ispričali surove detalje kako su i na koji način mučili te nakon toga svirepo ubili Ivana Janka vežući ga razapetog za željeznički vagon, a potom pucajući u njega iz tenka. O točnoj sudbini ostalih zarobljenih, Milana Ostruna i Stjepana Gajčevića Baje, nije se odmah znalo, premda je ona bila izvjesna. Svjedoci koji su preko svojih motorola slušali grozne prijetnje što će sve četnici učiniti njihovim suborcima i danas se prisjećaju jezivih krikova koji su se čuli u pozadini: "Tko zna što su im, nesretnicima, radili" – reći će jedan od njih.

Godine 1998., nakon mirne reintegracije, tijelo  Milana Ostruna ekshumirano je iz masovne grobnice na Novom groblju Dubrava. Dana 5. srpnja 2005. DNA metodom, njegovi posmrtni ostaci identificirani su na patologiji osječke bolnice te deset dana kasnije, dana 15. srpnja, pokopani u Aleji branitelja na mjesnom groblju u Lovasu.

Blaženka Ostrun, s tugom će ispričati: "Danas, kad razmišljam o tome, sigurna sam, budući da je tada veza još funkcionirala, da su ovdje kod nas, u Lovasu, u zapovjedništvu, znali da je naš Milan zarobljen i ubijen. Međutim, nama to nitko nije rekao. Možda i zato što tada nije bilo sigurne potvrde o njegovoj smrti.

Mama i ja smo uspjele otići u Ilok, ali se ona vratila za Lovas, upravo zbog njega, desetak dana prije negoli će Lovas biti okupiran. Ona je vjerovala da će Milan, ako bude morao bježati iz Vukovara, poći prema kući, tamo gdje je poznavao teren… I željela je biti tamo da ga dočeka, da mu pomogne… Pod okupacijom, našu su mamu takvu staru tjerali da radi u polju, da bere jabuke do policijskog sata, svaki dan je morala ići… A onda su je jedan dan pozvali u policijsku stanicu i rekli da u roku 24 sata mora iseliti iz kuće… U naše su domove naseljavali Srbe koji su dolazili iz zapadne Slavonije… Netko ju je odvezao do Šida, otamo je došla u Hrvatsku… Bilo je to oko Božića…

U Zagrebu smo saznale da su Milanovi suborci u vojarni na Borongaju…Uputile smo se tamo i ondje smo od jednog Milanovog zapovjednika, Pere Perića, saznali za Milanovu strašnu sudbinu… Mama se do posljednjeg trenutka nadala… Na identifikaciji, pokazali su nam fotografije, češalj, nešto novca koji je imao uz sebe… Nismo to uzele, htjele smo da ostane s njim, kako je i do tada bilo… Mama je prepoznala taj češalj kao njegov, ali prepoznale smo i tijelo… Njegovu kosu koja je ostala dijelom sačuvana… Položaj njegovog tijela na fotografijama bio je kao kada je spavao… Kao dijete, volio se klikerati, stalno je klikerao, toliko, da je i u snu, dok je spavao, vrtio prstićima… To nas je sve podsjetilo na njega… Bio je to naš Milan…"

Kada je pri obrani Vukovara zarobljen, Milan Ostrun, sin i brat, mučki je ubijen točno mjesec dana prije svoga dvadeset i osmog rođendana. Milane, lovaški lave, nismo te zaboravili.