Priča o Milanu Gojaku, Crnogorcu koji je branio Vukovar

Milan Gojak rođen je 3. svibnja 1954. godine u Vukovaru, kao jedino dijete Zorke rođ. Grbić i Jovana Gojaka. Budući da je u ranom djetinjstvu ostao bez oca, po majci koja se kasnije ponovo udala, Milan će imati i sestru Snježanu. Osnovnoškolsko obrazovanje završit će u OŠ Ivo Lola Ribar, danas OŠ Dragutina Tadijanovića, a potom srednjoškolsko u Ekonomskoj školi koja je u to vrijeme u Vukovaru egzistirala kao samostalna obrazovna ustanova u palači Jirkovsky – u njoj se danas nalazi Veleučilište Lavoslav Ružička.
Nakon odsluženog vojnog roka u JNA, kao topnik, Mile će napustiti daljnje školovanje započeto u Višoj ekonomskoj školi te će raditi na različitim sezonskim poslovima, a neko će vrijeme biti zaposlen u vukovarskoj tvornici tekstila – Vuteks. U braku s Ivankom Konjevod, godine 1985. dobit će kćerku Minju, a nakon prekida te bračne zajednice, nekoliko godina kasnije, otpočet će život s Lidijom Koršoš. Oni koji su Mileta, kako ga je cijeli grad zvao, poznavali prije rata, odreda će se složiti kako je bio osebujna osoba, najčešće koristeći rečenicu – 'taj se nikoga nije bojao'.

Miletova supruga, Lidija, s osmijehom će ispričati: "Od Miletove, sad već pokojne majke, svojevremeno sam čula kako je oduvijek bio neobičan. Ispričala mi je, kako ga je jednom prigodom poslala na tržnicu po rajčicu, ljeto je bilo, a on je usput sreo prijatelje koji su išli na Dunav, na našu adu, na kampiranje, pa je i on otišao s njima. Vratio se nakon tjedan dana. S rajčicom. Takav je bio. Kad sam počela živjeti s Miletom i moji su roditelji bili u brizi. Bio je na glasu kao bećar, grubijan, rekreativno je trenirao i boks, ali prema meni je bio izuzetno nježan, čuvao me je, kako se to kaže – 'kako malo vode na dlanu'. Govorio je kako je naša pjesma, pjesma rock grupe Bijelo dugme, 'Bitanga i princeza'. Gdje god da bi otišao, kad bi se vratio, donio bi mi cvijet, najčešće ružu. Ponekad bi ga kupio, ponekad ubrao u nečijem vrtu, ali bez cvijeta nije dolazio. Izvana je djelovao divlje, neukrotivo, a zapravo je bio vrlo emotivan. Ljudi su mislili da je teška osoba, ali to je bilo ili zato što se nisu potrudili doista ga upoznati ili im on nije dozvoljavao da ga upoznaju..."

Antun Dugan - Samuraj, Milanov zapovjednik, prisjetit će se Milanovog uključivanja u obranu Vukovara: "Mileta sam dobro poznavao i prije rata. Na Olajnici gdje sam imao stan, Mile je vodio piceriju u kojoj je radila i njegova supruga Lidija. Kad se već zakuhalo, kako mi to kažemo, kod njega je svatko tko je došao u uniformi, imao besplatnu picu. Kad su pale prve granate na Olajnicu, poludio je… Rekao je – 'Pa ovi će mi ubiti ženu i dijete' - supruga mu je tad bila nekoliko mjeseci trudna… Poslije toga je sam došao na položaj... Čujte, bilo je takvo vrijeme, nisam mu vjerovao, ali sam ga pustio… Zadužio sam tko će ga dan i noć držati na oku, paziti daje li neprijatelju kakve signale baterijom… Prvo sam mu dao jedan mali pištolj, potom neku staru lovačku pušku, no on je uporno išao gdje god je trebalo i pokazao se fantastičan… Poslije je zadužio mitraljez, kršio je s njim sve pred sobom… Ne da je opravdao povjerenje, nego je bio među najboljim borcima… Nije bio klimav poput nekih koji su bili u početku glasni, a kasnije su podvili rep…"

I Niko Zeko, Milanov suborac, s poštovanjem će se prisjetiti Mileta Gojaka: "Mile je bio nešto stariji od mene i bio je, mi bismo to rekli – bećar u pravom smislu. Sin partizana, prvoborca, nitko mu nije mogao ništa, a on je bio spreman na sve. Nisam ga nikada pitao, mislio sam da je Srbin, no on mi je sam rekao da je Crnogorac. Naš položaj bio položaj 'Šumar' kod šume Adica, nedaleko od naselja Olajnica gdje je Mile stanovao, zapovjednik nam je bio Antun Dugan. Kad je zapucalo tijekom prvog velikog napada 25. kolovoza, Mile je dojurio samo u čarapama, nije se stigao ni obuti. Iznenadio sam se kad sam ga vidio, pa sam ga upitao, otkud on. I danas me stegne kad ga se sjetim i njegovog odgovora – 'Braco, ovo je i moj grad, imam pravo da ga branim!'. I branio ga je, srčano, hrabro. Bili smo interventi vod i išli smo u ispomoć na sve položaje gdje je trebalo, od Borova naselja, Budžaka, Doma tehnike, Lušca, pa sve do Sajmišta, jedino na Mitnicu nikada nismo išli… I Mile je svuda jurišao… Bio je tvrd, a s druge strane, imao je meko srce… Jednom je otišao kroz Adicu, ispod kapele kod Dobre vode, na uzvisini su bili četnici… Kad se vratio, nosi jabuke… Pitali smo ga –'Dobro Mile, gdje si bio?', a on kaže – 'Išao sam po jabuke za žene u bolnici…'
Lidija Koršoš, s tugom će se prisjetiti: "Ja sam dana 4. studenog, kad je gorila zgrada u 'Kvartu', tako se naziva dio grada nedaleko od vukovarske bolnice gdje je bila i zgrada u kojoj je stanovala Miletova majka i gdje sam i ja bila u podrumu, dobila iznenadne bolove… Bilo je prerano za trudove, bila sam trudna tek šest mjeseci, no bolovi su mi bili neizdrživi, pa me je Milan, koji je dojurio da nas obiđe, odveo do bolnice. Bolnica nije bila daleko od našeg skloništa, no pod neprestanim granatiranjem i uz bolove, bio je to mučan put. Mene su ostavili u bolnici s ostalim trudnicama, a Mile me je dolazio obići kad god je mogao. Tako je bilo i tog kobnog, 10. studenoga… Kasno poslijepodne, vraćao se na položaj, no prvo je htio svratiti na Olajnicu, kod Tomislava Pappa… Dok se spuštao po nizbrdici iz tadašnje Kidričeve ulice, danas Ulica 204. vukovarske brigade, smrtno je pogođen snajperom… Sutradan, Tomislav Papp je došao u bolnicu… Rekao mi je … Nakon sloma obrane grada i Tomislav je pogubljen na Ovčari…"

Antun Dugan, ispričat će: "S obzirom na to da je Mile poginuo kad se već smračilo, pretpostavljam da je pogođen sa snajperom s noćnom optikom. To je bilo 10. studenoga, JNA i srpske paravojne jedinice već su bile na brdu iznad Olajnice, imali su pregled kao na dlanu. Milan je oko vrata nosio redenik s mecima, na žalost, snajperski metak je vjerojatno pogodio u jedan od njih… Eksplodirao je i nije mu bilo spasa… Grlo i dio glave bili su mu razneseni skroz… Kažu da se je krv curila sve do podnožja, no do duboko u noć, zbog snajperske paljbe, nisu ga mogli izvući. Sutradan, pokopan je u pijesku kod skloništa na Olajnici. Nakon pada grada, u Zagrebu smo gledali prilog na jednoj od njihovih televizija… Četnička propaganda… Pokazivali su Miletovo tijelo i govorili kako je to 'jedan od viđenijih Srba, vlasnik picerije, kojeg su ustaše ubile, zatukle maljem…' Ja sam se mislio - da vi znate koliko vas je pokokao, ne bi tako pričali… Sjećam se, u jednoj akciji na Sajmištu, tukao je iz mitraljeza, naslonio ga je na valjak bunara, ja sam bio zaklonjen dolje, sve su mi čahure padale po glavi… Govorio sam mu da se premjesti, da je tako otkriven, stomak mu je bio potpuno izložen, no nije se htio pomjeriti… Mile Gojak se u ratu pokazao kao prava momčina, discipliniran, odgovoran, precizan…"

U veljači 1992. godine, u prognaništvu, Lidija će roditi Milanovog sina, kojem će dati simbolično ime – Branimir. Branimir, na žalost nikada neće upoznati oca, no očevi suborci, njegovi 'Šumari', koji su izašli u proboju i prisjetili se obećanja datog Miletu kako će biti kumovi na krštenju njegovoga sina, odazvali su se pozivu. Danas Branimir ima 14 kumova, očevih suboraca, koji se s ljubavlju i poštovanjem prisjećaju Mileta Gojaka.
Ubrzo nakon Branimirovog krštenja, Lidija će u protokolima dostavljenim iz Beograda, a koji su obiteljima poginulih predočeni u prostorijama tzv. Kockice, u Zagrebu, prepoznati Milanove posmrtne ostatke. Naime, nakon prestanka ratnih djelovanja, tijekom okupacije, tijela poginulih, privremeno pokopana u različitim grobnicama, prenesena su na vukovarsku ciglanu, gdje su srpski vojni liječnici radili obdukcije. Na priloženim fotografijama, njegovo je lice bilo neprepoznatljivo, no Lidija je prepoznala odjeću koju je Milan nosio u trenutku pogibije, traperice i smeđi pulover, s uzorkom. Tom će joj prigodom biti vraćene osobne stvari kod njega pronađene: "Milan i ja smo zamijenili ključeve jer je moj privjesak bio manji, pa mu je manje smetao. Njegov ključ je bio kod mene i kad sam ga prislonila, bili su identični, iako je to bilo nepotrebno, moj sam privjesak odmah prepoznala. Također, vraćen mi je upaljač i zlatni prsten koji je nosio. Taj prsten je moja baka meni poklonila, imao je ugravirano slovo 'L', a ja sam ga dala njemu…"

Godine 1998., nakon mirne reintegracije i ekshumacije masovne grobnice na Novom groblju Dubrava, Lidija je s Milanovom majkom i sestrom, na groblju, u šatoru, po drugi put identificirala Milanovo tijelo: "Odjeća je djelomično ostala prepoznatljiva, a na kostima jedne ruke još su bili vidljivi tragovi tetovaže koju je imao. Njegovi majka i sestra potvrdile su stare lomove koji su na kostima bili vidljivi. Nije bilo sumnje da su to Milanovi posmrtni ostaci… Nekoliko dana kasnije, dana 16. svibnja 1998., pokopani su na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru".

Lidija Koršoš, s ponosom će dodati: "Iako je bila opcija da bude pokopan u obiteljskoj grobnici, godine 1991. Mile je svoj izbor napravio. Poginuo je kao hrvatski branitelj i njegovo je mjesto bilo na braniteljskom groblju, među njegovim poginulim i ubijenim suborcima. Prije rata, Milan nije bio nacionalist, ali je uvijek isticao da je porijeklom Crnogorac. Međutim, više od svega, volio je svoj Vukovar. Nije ga zanimala politika, reagirao je kao čovjek kojemu je netko ugrozio sve što mu je sveto i drago i išao je to braniti. Iako je mogao drugačije, izabrao je hrvatsku stranu jer je to bila strana koja je branila njegov grad i njegovu obitelj. Mile je bio čovjek koji je držao do svojih principa i branio ih je do zadnjeg daha. Tako je doslovno i bilo… Zbog toga ću uvijek biti ponosna na njega, a tako sam odgajala i našeg sina – da bude ponosan na svoga oca."

Kada je poginuo u obrani domovine, Milan Gojak, suprug, otac, sin i brat, imao je trideset i sedam godina. Milane, nismo te zaboravili.