Priča o Marinu Šmaholcu koji je dao život za Domovinu: Ako svi pobjegnemo, tko će braniti Vukovar?

U Lovasu, selu dvadesetak kilometara udaljenom od Vukovara, gdje je obitelj Šmaholc živjela, Marin je pohađao Osnovnu školu Mladost, danas OŠ Lovas, a budući da će odustati od srednjoškolskog obrazovanja, do odlaska na odsluženje vojnog roka u bivšoj državi, u Brčko, Bosna i Hercegovina, sezonski će raditi u seoskoj Poljoprivrednoj zadruzi. Po povratku iz JNA zaposlit će se u VUPIK-u Vukovar, u radnoj jedinici Vinogradarstvo, na pustari Opatovac.

Oni koji su poznavali Marina Šmaholca kao dječaka, opisat će ga kao vrijednog i marljivog, te se prisjetiti kako je od trećeg razreda osnovne škole, godinama ministrirao u župnoj crkvi Sv. Mihaela arkanđela, da je volio pecati na Dunavu te rekreativno zaigrati nogomet. Prisjetit će ga se i kao dobrog, zvonarevog sina, jer su Marinovi roditelji, kako prije Domovinskog rata, tako i nakon povratka u selo, bili zvonari u seoskoj crkvi. 

Marin Šmaholc, ime je dobio po djedu s očeve strane, kojega su, kad je Marinov otac Mato imao samo osam dana, zajedno s još tri brata, iz kuće u kojoj su stanovali odveli partizani. Za sudbinu i grob im se do danas ne zna.

Marinov mlađi brat, Krunoslav Šmaholc, ispričat će: "Bilo je to godine 1942. Samo su došli po njih četvoricu i odveli ih. Baki nitko nikada ništa nije rekao, a ona jadna, nije smjela pitati. To su bila takva vremena. Kasnije smo čuli kako su ih, navodno, odveli u Srbiju i tamo ubili, ali to nikada nije potvrđeno. Naravno, Marin je sve to znao, s tim smo pričama odrasli i s punim je srcem dočekao demokratske promjene.

Već pri prvim naznakama mogućih sukoba, pridružio se seoskim stražama i prijavio na natječaj za rezervni sastav MUP-a. U međuvremenu, dok je čekao rezultate, 15. lipnja 1991., baš na pustari Opatovac, osnivala se garda. Odmah je otišao tamo i isti dan potpisao ugovor za aktivni sastav ZNG-e te pristupio obuci. Do tada, Marin je bio miran, nikada se ni u čemu nije previse isticao, no tada je dokazao kako je njegovo domoljublje neupitno. Na dan kad je pustara Opatovac drugi put raketirana, odnosno, njihova baza na pustari, bilo je to 24. kolovoza 1991., vidio sam moga brata posljednji put. Došao je kući sav prljav, prašnjav, puzali su kroz vinograd, mislim da je tada Darko Cirba bio s njim. I Darko je, nažalost, na Sajmištu zarobljen i mučki ubijen.

Mama je jako plakala i govorila bratu: ‘Marine, sine, pa zar ti to treba? Vidi što je oko nas, skini se, bježi! Idi kud i drugi odlaze…’. Od nas četvorice braće, do tada, umrla su dvojica, drugi brat po redu, nakon Marina, Stjepan i moj blizanac, Stanislav. Mama je već dva puta osjetila bol zbog gubitka djeteta i jako je brinula zbog najstarijeg sina. On joj je odgovorio: ‘Čuvajte se ti i tata i vodite brigu o braci’ - na mene je mislio… ‘Ja se znam čuvati, osim toga, sad sam hrvatski vojnik, potpisao sam ugovor, nije se s tim igrati, završit ću na sudu… Uostalom, ako svi pobjegnemo, tko će braniti Vukovar?'"

Marinov zapovjednik voda, Siniša Miličević, o Marinu će reći: “Marin je bio tih, miran i odgovoran. Bio je u svim akcijama ‘čišćenja’, od samog početka, davao je stražu na Trokatnici u Banijskoj ulici, a naposljetku, dana 25. kolovoza završili smo na silosu prema Bršadinu... Poslije smjene, dio voda ostao je na Trpinjskoj cesti, a dio je otišao na Sajmište prema Negoslavcima. Marin je otišao na Sajmište…".

U povijesti Bitke za obranu Vukovara, dan 14. rujna 1991. godine, ostat će zabilježen kao dan kada je počela jedna od najžešćih sveopćih napadnih operacija JNA, potpomognuta brojnim paravojnim srpskim i četničkim snagama. Nakon prethodnog raketiranja i bombardiranja grada kazetnim bombama, započeli su kombinirani pješačko-tenkovski napadi iz svih smjerova. Napadajući na gradsku četvrt Sajmište, neprijateljski tenkovi i pješaštvo krenuli su sa svojih položaja između sela Negoslavaca i Petrovaca, uspjeli prodrijeti do tadašnje kasarne i spojiti se sa srpskim paravojnim formacijama u naselju Petrova Gora.

U monografiji 4. bojne 3. gbr ZNG-e, ostat će zapisano: "Dana 14. rujna naše brojčano male snage nisu mogle izdržati. Marin je ostao sa svojom manjom skupinom zadržati neprijateljsko pješaštvo, ali i lijevu i desnu stranu su probili tenkovi, pa se on i suborac Juraj Tadić povlače sami, među zadnjima. Četnici s Petrove Gore i iz vojarne se spajaju i oni ostaju u obruču. Ne znajući da su u okruženju, misleći da naše snage još drže te položaje, užurbano se kreću prema gradu. Uspjeli su doći do pruge blizu ceste u Proleterskoj ulici, prema Vuteksu (danas Ulica Vijeća Europe op.a.). Kad su htjeli pretrčati prugu, zasipa ih rafal i Marin odmah pada. Tadić ga pokušava podići, ali nije pokazivao znakove života. Juraj se vraća nazad, a Marin ostaje na pruzi…".

A Juraj Tadić će se prisjetiti: “Tog dana, četnici su nam probili obrambenu crtu i ostali smo odsječeni od svojih suboraca. Nas petorica smo ostali u okruženju, Marin Šmaholc, Aleksandar Laba, Veljko Kosić s Krka, zapovjednik jednog voda Damir Romoda i ja. Budući da nam pomoć nije stizala, krenuli smo u proboj, cilj nam je bio Dudik, na Mitnici. Četnici su bili svuda oko nas, čuli smo ih. Nismo poznavali teren i u poljima suncokreta smo izgubili orijentaciju, izgubili se i razišli. Marin i ja smo krenuli uz prugu na koju smo naišli, mislili smo kako idemo prema našima, prema Vuteksu.

U jednom trenutku, sumrak je već bio, Marin je prvi izašao iza jedne kuće i odmah pao pokošen rafalom iz puške. Nakon što sam vidio da ne daje znakove života, bacio sam se prema nekoj rupi u kojoj se nalazilo prevrnuto vozilo, a potom kroz četničke redove danima pokušavao probiti do naših položaja. Pucali su po meni i naši dečki i četnici, ali sam nakon sedam dana uspio prijeći liniju razdvajanja. Na Lijevoj Supoderici, gdje sam izašao, previla me je dr. Mihajlović, prebacili su me u bolnicu, a nakon oporavka, vratio sam se na položaj".

Ivan Anđelić - Doktor, jedan od zapovjednika u Marinovoj postrojbi, ispričat će: "Nekoliko dana nakon Marinove pogibije, sreo sam njegovog ujaka Đuru Balvanca, također pripadnika naše bojne. Đuro je do tada bio na drugom položaju i nije znao da je najstariji sin njegove sestre, Marin Šmaholc, poginuo. Zagrlili smo se i isplakali. Đuro je, iako ranjen, živ dočekao slom obrane grada i ulazak pripadnika JNA i četnika u vukovarsku bolnicu. Nažalost, nije preživio Ovčaru…".

Krunoslav Šmaholc, nastavit će: "Nakon okupacije Lovasa, mama i ja smo pušteni, bolje reći protjerani, na Božić 1991. U Zagrebu smo se sreli s tatom koji je izašao kad su protjerani Iločani, jer je iz Lovasa uspio pobjeći za Ilok, tako se spasivši od sigurne smrti koja je sustigla mnoge naše sumještane. O Marinu smo čuli svakakve priče, ali nitko nam nije potvrdio njegovu pogibiju. Nismo imali kontakt s ljudima koji su nešto znali, pa smo ga tražili na sve strane, po logorima, čekali razmjene. Čak smo se nadali kako je ipak živ, u nekom rudniku u Aleksincu. A onda su nas, nakon mirne reintegracije i ekshumacije masovne grobnice na vukovarskom Novom groblju Dubrava, u lipnju 1998., pozvali na identifikaciju… Identifikacija se odvijala u dva šatora, u jednom su nam dali stvari koje su kod njega pronađene… Njegova osobna karta i vojna iskaznica, narukvica na kojoj je pisalo 'Rambo' i ručni sat… S iskaznica smo skinuli fotografije jer nismo imali ni jednu do tada, a onda smo te stvari vratili da ostanu uz njega, kako su i bile sve te godine… Dana 27. lipnja 1998. naš Marin i njegova dva suborca, također iz Lovasa, Ivan Palijan i Zoran Bajan, pokopani su na mjesnom groblju u Lovasu. 

Moj brat Marin, nažalost, nije bio oženjen, premda je imao curu i planirao se vjenčati, ali prokleti rat je sve snove i želje njegove i svih dobrih momaka koji su bili s njim, uništio preko noći. Ipak, hvala Bogu, pa ima nas koji smo živi još, da ih se možemo sjetiti i ne smijemo ih nikada zaboraviti. Neka im je vječna slava i hvala za sve ono što su učinili za nas".

Kada je poginuo braneći Vukovar i Domovinu, Marin Šmaholc, sin i brat, imao je dvadeset i tri godine.

Marine, nismo te zaboravili.