PRIČA O KARLU FITUŠU - MAĐARU Majka je po njega u Vukovar krenula i pod srpskom okupacijom...

Jedan od onih za čijim se posmrtnim ostacima već punih 30 godina traga, ali i za bilo kakvim informacijama o njegovoj, nikada do kraja razjašnjenoj sudbini, nalazi se i Karlo Fituš.

Karlo Fituš, drugi sin Ane rođ. Feher i Ištvana Fituša, rođen je 28. rujna 1964. u Vukovaru. Osnovnu školu pohađao je u OŠ Stjepan Supanc, danas OŠ Antuna Bauera, a potom po tzv. Šuvarovom modelu, deveti i deseti razred škole koja se nalazila u zgradi današnje vukovarske gimnazije. Još dva razreda srednje škole pohađat će u Poljoprivrednoj školi koja se u to vrijeme nalazila u prostorijama današnjeg vukovarskog Veleučilišta Lavoslav Ružička.

Karčiku, kako su ga u obitelji zvali, ili Mađara, po nadimku po kojem ga je poznavao čitav grad, prijatelji i poznanici opisat će kao izrazito komunikativnu i društvenu osobu. "Nasmijan, veseljak, šaljivdžija, vrlo duhovit", epiteti su koje će ponavljati oni koji ga se i danas s osmijehom sjećaju. Reći će kako je vozio "Fiću", obožavao motore te da je imao vlastiti cross motocikl, da je bio aktivan u Ferijalnom savezu i izuzetno dobar i nadaren gimnastičar.

Budući da je stanovao u ulici koja se nalazila vrlo blizu tadašnje vukovarske "kasarne", zajedno s prijateljima iz mladosti i susjedima, upravo tamo je bio na prvim stražama, a kasnije i na položaju, poznatom pod nazivom OSA, jednom od najtežih na cijeloj vukovarskoj bojišnici, pod zapovjedništvom Josipa Tomašića – Ose.

Karlov ili kako će ga u razgovoru uvijek nazivati – Mađar, dugogodišnji prijatelj i suborac Damir Gunčević, prisjetit će se: "Mađar i ja smo bili ranjeni isti dan. Išli smo u bivšu školu Vladimir Nazor, na mjestu današnje Policijske stanice Vukovar, gdje se u to vrijeme nalazilo veliko sklonište, ali i logistika te dio zapovjedništva toga dijela grada. Od iste granate koja je pala nedaleko od nas, ja sam lakše ranjen u nogu, a Mađar u ruku, u predjelu lakta i u nogu. Odvezao sam ga u bolnicu na previjanje, a onda sam ga, budući da je u bolnici situacija bila već iznimno teška i kaotična te da su ranjenike koji nisu bili životno ugroženi slali na druga mjesta, odvezao na Olajnicu, u zgradu gdje je bio moj stan i gdje su po hodnicima u kojima su se nalazili i drugi civili, bili i moji roditelji.

'Mađara zaboravi. Na njega nemoj više računati'

Tamo sam, zbog sigurnosti, odvezao i njegove roditelje, čika Pištu i teta Anušku. Nažalost, pred sam pad grada, posmrtni ostaci Mađarevog oca, upravo su u našem stanu, kad se požar koji je tijekom granatiranja buknuo u zgradi, proširio, izgorjeli. Budući da zbog rane na nozi nisam mogao dugo hodati te nisam krenuo u proboj kako ne bih bio na teretu mojim suborcima, s roditeljima sam otišao u bolnicu, a tamo je otišao i Mađar s majkom. Kada su u bolnicu ušli četnici i JNA, te kad su nas poredali ispred bolnice, Mađar je stajao pored mene. Mene je prepoznao i spasio naš zajednički prijatelj iz mladosti Nikola Dukić – Gidža. Nažalost, takvu samilost neće pokazati ni prema Mađaru, ni prema našim drugim brojnim prijateljima i suborcima. Rekao sam mu – 'Evo, tu je Mađar, može li i on ići?'.  U tom se trenutku pored nas pojavio naš poznanik Sale M. Osorno je rekao: 'Mađara zaboravi. Na njega nemoj više računati'. Mene je Dukić propustio na drugu stranu, Mađara, nažalost, nikada više nisam vidio. Mađar je bio dobar čovjek, dobar prijatelj. Zabavan i ugodan. Nikome nije napravio zlo. I danas je teško povjerovati da su to sve bili naši poznanici i prijatelji…".

Danas pokojna Ana Fituš, dat će izjave da je sina posljednji put vidjela kroz prozor, pognutog, u prvom autobusu kojim su zarobljeni ranjenici i civili odvezeni iz bolnice te ubijeni na različitim stratištima, od Negoslavaca do Ovčare. 

Vukovarka Tanja Došen, svjedočila je na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu dana 6. veljače 1998. u predmetu protiv Slavka Dokmanovića i dana 8. veljače 2006. godine u predmetu protiv Mileta Mrkšića, Miroslava Radića i Veselina Šljivančanina. Tijekom svjedočenja, dok je opisivala kako su njezin otac i nekoliko bližih rođaka JNA i srpske paravojne jedinice odvele iz Vukovarske bolnice nakon čega im se gubi svaki trag, spomenula je i Karla Fituša: "Gospođica Došen također je vidjela svog ujaka Ivu Vulića i svoja dva bratića, Ivu Ahmetovića i Zvonka Vulića, kako ulaze u autobuse. U svom svjedočenju izjavila je da su mnogi od njezinih bliskih prijatelja i susjeda ukrcani u autobuse, među njima Josip Kožul; Siniša Glavašević; Siniša Veber i Karlo Fituš…".

Prema iskazima svjedoka, nesporno je dokazano da je Karlo Fituš živ dočekao slom obrane Vukovara i ulazak JNA i četnika u vukovarsku ratnu bolnicu. Također, nesporno je dokazano da je zajedno s ostalim ranjenicima i civilima ukrcan u prvi od šest autobusa kojim su potom, uz zaustavljanje u vukovarskoj kasarni, deportirani na stratište Ovčara gdje su nemilosrdno pobijeni. Nažalost, među tijelima ekshumiranim iz masovne grobnice na Ovčari godine 1996., ne nalaze se posmrtni ostaci Karla Fituša, pa njegova sudbina do današnjeg dana ostaje nerazjašnjena. Je li Karlo Fituš, poput oca i stričeva Tanje Došen izvučen iz autobusa u kasarni, tamo ubijen ili odvezen na Velepromet ili Negoslavce ili se njegovi posmrtni ostaci nalaze u još neotkrivenim grobnicama na Ovčari, za kojima se još uvijek traga, nije poznato. Njegova majka Ana, preminula je ne dočekavši da svoje dijete dostojno pokopa. Poput brojnih drugih roditelja nestalih branitelja koji odlaze dan po dan, nije pronašla ni svoje dijete ni dugo traženi mir. O njenoj hrabrosti, ustrajnosti, snazi i požrtvovnosti ispričat će brojni svjedoci njenog neumornog traganja za Karlom. Ispričat će kako je još za vrijeme okupacije, na zaprepaštenje tadašnjih bivših susjeda, pronašla način da ode u Vukovar, pojavi im se na vratima i šokirane što je vide, upita ih za sina. Ispričat će kako je stigla do Beograda gdje je pronašla Veselina Šljivančanina.

Ljiljana Alvir, predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, u jednoj od izjava za medije, reći će: "Ana Fituš je nakon 1991. godine ostatak života posvetila potrazi za sinom. To je bilo jedino što je radila, o čemu je razmišljala i za što je živjela. Od jutarnjeg buđenja do odlaska na počinak. Ne znam ni koliko je uopće spavala u tom vremenu potrage i agonije. Potreba da ga pronađe i strah da ga neće pronaći strašno su se odrazili na njezino zdravlje. U samim počecima, kad se počelo govoriti o logorima, kad se pojavila informacija o Ovčari, s ostalim vukovarskim majkama krenula je kucati na vrata hrvatskih institucija, ali i svih međunarodnih čimbenika, kojih je u to vrijeme bilo jako puno. Ta majka, Ana Fituš, razgovarala je s mnogim ljudima koji su u to vrijeme imali golem politički utjecaj. Druge majke pričale su mi koliko je snažno komunicirala. Ona je vikala, zahtijevala, molila, tražila, radila baš sve da pronađe sina, ali i ostalu djecu tih majki. Ana je na sve moguće načine pokušavala doći do istine o sinu i ta bol ju je dovela do teškog emotivnog stanja. Još dok je Vukovar bio pod srpskom okupacijom, znali su je pronaći na putu prema Vukovaru, kamo se uputila da bi tražila svog sina, a onda bi je vratili. Završila je u domu za starije i nemoćne osobe, gdje je i umrla".

Kada je nakon sloma obrane Vukovara i ulaska JNA i četnika u vukovarsku bolnicu, kao ranjenik zarobljen, nakon čega mu se gubi svaki trag, Karlo Fituš, sin i brat, imao je 27 godina.

Mađar, nismo te zaboravili.