Priča o Ivanu Stipanoviću Ivi: Jedan dan je samo otišao i prijavio se na Velesajmu gdje su upisivali dragovoljce. Rekao je da će se vratiti...

Osnovnu školu pohađat će u OŠ Božidar Maslarić u Borovu Selu, danas OŠ Borovo, a potom će završiti srednju ugostiteljsku školu. U djetinjstvu je rado rekreativno igrao nogomet, a bio je i član NK Sloga Borovo. Oni koji su ga poznavali spomenut će njegovu ljubav prema auto trkama, vedru narav i prepoznatljiv humor. 

Nakon povratka iz ondašnje JNA koju je odslužio na Jahorini, Bosna i Hercegovina, radit će kao konobar, uglavnom na moru, u Istri, najčešće u Umagu, Rovinju, Poreču. Početkom osamdesetih odlazi u Zagreb i tamo se zapošljava u hotelu Dubrovnik, gdje će raditi sve do početka Domovinskog rata i odlaska u Vukovar. Godine 1986. sklopit će prvi brak iz kojeg će se roditi kći Katarina, no ubrzo postaje samohrani otac, te će se godine 1989. oženiti Vesnom Nemet, koja će im iste godine roditi kćerku Anu.

Njegova supruga Vesna, s tugom je ispričala: "Ivek, tako sam ga zvala, bio je izuzetno društven, volio je šalu, zabavu, imao je divnu narav. Volio je ribičiju, odlazio je s mojim ocem na Kupu, a volio je i kuglanje. Tako je i našoj Katarini, kad je odlazio, a ona ga je pitala kuda ide, rekao: 'Ide tata na kuglanje…' Nisam željela da ide, ali zov doma je bio jači… I u hotelu, gdje je radio, znali su mu reći – 'Pa nećemo ti mi čuvati Vukovar, to je tvoj grad…' Sve ga je to izjedalo, mučilo, srce ga je vuklo… Jedan dan je samo otišao i prijavio se na Velesajmu gdje su upisivali dragovoljce. Kad je došao doma, rekao je da sutra idu u Đurđevac, pa na dva tjedna u Vukovar… Rekao je da će se vratiti…".

Dana 25. rujna 1991., Ivan Stipanović će sa šezdesetak drugih zagrebačkih dragovoljaca krenuti put Vukovara. Autobusom će stići do Bogdanovaca, sela šest kilometara udaljenog od grada u okruženju, odakle će pješice, tzv. Kukuruznim putem ući u prigradsko naselje Lužac, gdje će ih domaći branitelji sačekati i odvesti u dvoranu OŠ ''Ivo Lola Ribar'', danas OŠ ''Dragutina Tadijanovića''. Pristigli dragovoljci će u školi biti raspoređeni po različitim punktovima, a Ivan Stipanović tamo gdje je i priželjkivao – u Borovo naselje.

Njegov suborac Gabrijel Baškaj, Ivana se dobro sjeća: "Nakon što su nas prihvatili u jednoj osnovnoj školi, sutradan je došao Blago Zadro i nas desetak poveo sa sobom u Borovo naselje, u Bosansku ulicu. Nisam siguran je li Ivan isti taj dan došao s nama ili nekoliko dana kasnije, no ono što sa sigurnošću mogu reći je to, da je bio vrhunski borac. Išao je gdje god je trebalo, kad god je trebalo, od položaja u našoj blizini do Sajmišta".

Vesna Stipanović je nastavila: "Ivan se iz Vukovara uspio javiti samo jednom, otprilike tjedan dana nakon odlaska. Rekao mi je da je otišao do bratovog stana, ali tamo nikoga nije zatekao te da mu je ostavio poruku na vratima. Više se nismo čuli. Ja sam pokušavala doći do informacija na svakakve načine, čak sam odlazila i u Sabor. Tamo mi je netko dao broj vukovarske ratne bolnice koji sam do dana prvoga studenog zvala svakodnevno, kasnije više nisam mogla uspostaviti vezu. Pitala bih je li njegovo ime na popisu ranjenih ili poginulih, a kada bi mi rekli da nije, odahnula bih i vjerovala kako je živ…".

Ivanov mlađi brat Slavko, s ljubavlju će se prisjetiti: "Kao obitelj, bili smo svi međusobno vrlo bliski. Bilo nas je puno djece, a Ivo nam je uvijek nesebično pomagao. Kad je počeo rat, bili smo sretni što nije u Vukovaru, otišao je mlad, već je desetak godina živio u Zagrebu. Nismo ni slutili da ga je srce toliko vuklo… Naš stariji brat Vlado, nakon što je izašao iz srpskih koncentracijskih logora gdje je proveo punih devet mjeseci, rekao mi je da je na vratima stana pronašao njegovu poruku. Pisalo je – 'Ja sam tu, gdje da vas nađem?'. Međutim, mi smo svi bili na raštrkani na različitim stranama, nitko nije imao međusobni kontakt. Vlado je bio na položaju na Sajmištu, morao se tamo odmah vratiti, a nakon nekoliko dana je teško ranjen u trbuh… Ivana nitko od nas više nikada nije vidio…“

Dana 9. studenog, oko 14 sati, nekoliko branitelja Trpinjske ceste, među njima i Ivan Stipanović, na kućnom broju 159 odbijat će 'pješadijski' napad. Jedan od njih, Stipo Majić, ispričat će: "Nas dvojica smo se nalazili u potkrovlju kuće, odakle smo pucali, a ostala četvorica, među kojima i Ivan, ostala su u dvorištu. Nismo primijetili da nam je kroz baštu ušao jedan njihov, vjerojatno izviđač. Eliminirali smo ga, nažalost, prije toga je rafalom pokosio Ivana i ranio našeg suborca Miru Radmanovića. Iznimno mi je žao tog dečka, bio je sjajan, uvijek na prvoj crti, u sve je akcije išao, a uvijek vedar i nasmijan".

Nakon mirne reintegracije u proljeće godine 1998., posmrtni ostaci Ivana Stipanovića ekshumirani su iz masovne grobnice na Novom groblju Dubrava. 

Vesna Stipanović: "Za Ivanovu smrt saznala sam krajem mjeseca studenog 1991. od Marka Babića. Nazvao me je telefonom, ne znam odakle mu broj, predstavio se i rekao da je moj suprug poginuo i da su kod njega Ivanovi dokumenti koje je on iznio iz Vukovara i koje mi želi donijeti. Vratio mi je Ivanovu vozačku dozvolu, još je bila krvava, moju osobnu iskaznicu koja je slučajno ostala kod Ivana i njegov prsten. A na identifikaciju su nas zvali nekoliko puta. U protokolima koje smo vidjeli još u Zagrebu, u tzv. Kockici, bio je upisan pod brojem 141.

Kad su nas pozvali u šator na vukovarskom groblju, pod tim brojem su se nalazili posmrtni ostaci ženske osobe. Naposljetku je naša mlađa kći dala uzorak sline, a onda su nas još jednom pozvali na Zavod na sudsku medicinu na Šalati… Pokazali su mi sliku jedne čeljusti i rekli su da se uzorak poklapa i da je to on. Za mene je to bio šok, nisam ga poznavala po čeljusti, za mene je bio i dalje osoba, netko moj…

I danas osjećam kako ga nisam stigla odžalovati. Ostala sam sama s dvije malene djevojčice koje su trebale oca kojeg više nisu imale i majku na kojoj je bilo sve, svašta smo prošle… Ni sad, nakon toliko godina, nemam puno informacija, a željela bih znati čak i što se šalio, sve me zanima…  Ivan je ostavio obitelj i posao u vrijeme kad se nije znalo kako će rat završiti, otišao je braniti svoju zemlju, a danas mu se ne zna za ime, kao da uopće nije postojao, kao da ga nije bilo… Samo želim da za njim ostane nekakav trag…".

Kada je poginuo u obrani svoga grada i Domovine, Ivan Stipanović, suprug, otac, sin i brat, imao je trideset i šest godina.

Ivane, nismo te zaboravili. 

*** Ovaj članak je nastao u sklopu projekta portala Direktno ''Heroji Domovinskog rata'', s ciljem predstavljanja pripadnika Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova, koji su se istaknuli junačkim djelima u obrani Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata i nerijetko položili i svoje živote za hrvatsku slobodu i nezavisnost. Cilj projekta je očuvanje sjećanja i vrijednosti Domovinskog rata, odnosno trajno podsjećanje na važnost borbe za hrvatsku nezavisnost te nastojanje da Domovinski rat i istaknute bitke i pojedinci ne da padnu u povijesni zaborav.