Priča o Ivanu Mišiću, Vinkovčaninu mučki ubijenom na Ovčari: 'Rat nam je uzeo sve na svijetu i otac je umro od tuge...'

U Vinkovcima, gdje se obitelj Mišić preselila godine 1973. Ivan je pohađao OŠ Ivana Mažuranića, a potom je po tadašnjem Šuvarovom modelu školovanja, 9. i 10. razred upisao u Ekonomsko upravnom školskom centru Braća Ribar, danas Ekonomska i trgovačka škola Ivana Domca. Poslije dva razreda općeg smjera, srednjoškolsko obrazovanje nastavio je u Poljoprivredno školskom centru, danas Poljoprivredno - šumarskoj školi, smjer voćar.

Nakon završene srednje škole, Ivan godine 1987. odlazi na odsluženje vojnog roka u bivšoj državi, prvo u Kičevo, a onda u Skopje, danas Republika Sjeverna Makedonija. Po povratku iz JNA kratko vrijeme je radio kao konobar u cafe baru Saloon, a potom se zaposlio u trgovini auto dijelovima Hrgović. Godine 1990. oženio se Ružicom Ančić.

Ivanov prijatelj iz djetinjstva i mladosti, Milan Ivanković, opisat će ga kao lijepo odgojenog i pristojnog dječaka koji je, između ostaloga, ministrirao u crkvi, pjevao u crkvenom zboru te bio čitač u crkvi: "Ivan i ja smo, doslovno, odrastali zajedno. Išli smo u isti vrtić, potom osnovnu školu, igrali se u našoj ulici. Zajedno smo ministrirali u župi sv. Vinka Pallottija, bili smo i u izviđačkom odredu...  Ivan je volio rekreativno igrati nogomet i bio je vatreni navijač Dinama. Pratio je sve utakmice i rezultate, redovito je kupovao Sportske novosti.

Obojica smo voljeli glazbu, odlazili smo na koncerte Azre, Prljavog kazalište, Crvene jabuke, a bili smo i filmofili, često smo odlazili u kino. Bio je dečko od riječi, društven, ali umjeren u svemu. Posljednji put sam ga sreo 25. kolovoza ‘91., čekao je prijevoz za Vukovar... Bio je kod kuće, na odmoru, ali su ga, kao i sve ostale, hitno pozvali, počeo je otvoreni napad JNA na grad... Svejedno, nije pokazivao strah, bilo je dobro raspoložen, šalili smo se... Često ga se sjetim..."

Ivanova sestra Irena, s tugom se prisjetila: "Ivan je doista bio svestran... Osim pjevati, volio je i plesati. U Omladinskom kulturnom centru završio je plesni tečaj, a plesao je i u KUD-u Šumari. Ja sam bila klinka, on je pet i pol godina stariji od mene, ali bio mi je sve. Mama i tata su radili, a on me je čuvao, odgajao, štitio...

Nakon demokratskih promjena, Ivan se prijavio za posao policajca u MUP-u. Poslije završenog tečaja raspoređen je u Županju, a potom je premješten u Vukovar. Bio je predobar, takvo se biće rijetko rađa, ne mogu zamisliti da je uzeo oružje u ruke... Naša je mama teško ranjena prilikom raketiranja Vinkovaca dana 7. listopada ‘91. i ostala je stopostotni invalid. Jedan naš bratić mu je uspio javiti u Vukovar, pa kad je nazvao kući, rekao mi je da mi ne vjeruje, da to govorim samo kako bi se vratio kući jer se bojimo za njega, a on ne može ostaviti dečke... Tko će ostati ako svi odu..."

U knjizi Hrvatska policija u obrani Vukovara u Domovinskom ratu 1990. - 1991. ostat će zabilježeno kako se Ivan Mišić, samostalni narednik PU Vukovar raspoređen na osiguranje zgrade policijskog stožera, a njegov pretpostavljeni Ivan Perić, o Ivanu će reći: "Moja je dužnost bila osiguranje zgrade policijskog stožera, zgrade suda i ratne bolnice. Policajce Ivana Mišića i Ivicu Jezidžića sam, odmah nakon ubojstva gardista Damira Ivanovića Damponje i Franje Katića postavio na osiguranje bolnice i to su radili sve do posljednjeg dana.

U bolnici smo imali svakakvih situacija, ljudi su dolazili pod oružjem, bilo je i zarobljenih neprijateljskih vojnika, ginulo se, trebao sam tamo ozbiljne i odlučne ljude u koje sam se mogao pouzdati, a oni su to bili. Ivan Mišić je, unatoč svojoj mladosti bio izuzetno odgovoran i profesionalan, nije bilo zadaće koja mu je zadana, a da je nije u potpunosti izvršio". 

Nakon sloma obrane grada i ulaska JNA i četnika u vukovarsku bolnicu, Ivan Mišić je zarobljen te s ostalim braniteljima i civilima deportiran na poljoprivredno dobro Ovčara gdje je neljudski zlostavljan, a nakon toga strijeljan i bačen u masovnu grobnicu.

Irena Mišić, kroz suze je pretočila svoju bol: "Ivan se iz bolnice uspio nazvati našu majku koja je kao teški ranjenik prebačena u Zagreb, u bolnicu u Draškovićevoj, imala je 12 operacija. Ja sam bila s njom i tad smo se posljednji put čuli. Nedavno preminuli policajac Mato Veselčić nam je rekao da je i Ivan krenuo u proboj, ali njegov prijatelj Ivica Jezidžić je bio ranjen, pa su se vratili, Ivan ga nije želio napustiti. Raspitivali smo se na sve strane, tražili ga u srpskim logorima preko Crvenoga križa... Uzalud...

Čuli smo da je viđen u logoru u Stajićevu... Željeli smo vjerovati... Doktora Zorana Aleksijevića, vukovarskog ratnog kirurga, sreli smo godine 1995. u vinkovačkoj bolnici... On nam je rekao da je Ivana dobro poznavao, da su bili dobri prijatelji i što se dogodilo sa zarobljenim braniteljima... Da je čuo da je i naš Ivan odveden i ubijen...

Rat nam je uzeo sve na svijetu, otac je i umro od tuge za njim. Sedam godina smo ga tražili i koliko god da smo bili svjesni činjenice da je vjerojatno ubijen, nadali smo se... Mama i tata su sad oboje pokojni, ali i oni i  Ivan žive u mome srcu, voljeni nikada ne umiru... Mome bratu posvetila sam puno pjesama, kad mi je teško, isplačem svoje suze po papiru..."

Nakon ekshumacije masovne grobnice na Ovčari, posmrtni ostaci Ivana Mišića identificirani su na zavodu za sudsku medicinu na Šalati, u Zagrebu te dana 19. studenog 1998., nakon sedam dugih, neizvjesnih i bolnih godina, pokopani u obiteljskoj grobnici, u Aleji branitelja na Gradskom groblju u Vinkovcima.

Ivanova supruga Ružica, s tugom će ispričati: "Ivan je identificiran i DNA metodom, ali u jednoj vrećici pokazali su mi komad pulovera koji sam prepoznala, ja sam mu ga kupila... I vratili su mi ključeve od kuće... Staru bravu na vratima sam promijenila i sačuvala sam je u jednoj ladici, kao da sam znala... Kad sam se vratila kući, stavila sam ključ u bravu... I okrenula ga... Ti se ključevi sad nalaze u Spomen domu na Ovčari... I danas mi je o tome teško govoriti... Posljednji put kad smo se vidjeli, rekao mi je: 'Ja bih sad bio kod kuće, ali idem... Tamo su moji prijatelji...'"

Kada je kao pripadnik hrvatske policije zarobljen u vukovarskoj ratnoj bolnici, a potom nemilosrdno likvidiran na stratištu Ovčara, Ivan Mišić, suprug, sin i brat, imao je dvadeset i dvije godine. 

Ivane, nismo te zaboravili.

Irena Mišić je, u jednoj od pjesama posvećenih svome jedinom bratu, napisala:

Sanjala sam svoga brata

Prošli su dani, mjeseci i duge godine
život bez tebe, tuga i bol, nigdje ne vodi me.
Surova stvarnost, život bez tvog pogleda i glasa,
prolazi kao vjetar kroz pšenice klasa.

Fališ mi, trebaš mi, ali ne, nema te,
reci kada ćeš doći, ja još čekam te.
Zagrljaj jedan puno bi značio, brate,
zaboravila bih sve godine samoće i sate.

Ipak došao si, vidjeh te moje predivne oči,
bez kojih sam mislila da neću moći.
Vidjeh taj osmijeh i dirnuh ti kosu,
osjetih na licu radosti rosu.

Kako je divan osjećaj taj,
kad me primiš u zagrljaj.
Pričaš mi nešto, samo te gledam,
da opet mi odeš, ne dam te!
Ne dam!

Vrijeme je s tobom brzo prošlo,
svanulo je jutro, sve je nestalo, nekuda ošlo.
Prenem se odjednom i otvorim oči.
Opet shvatih da ću bez tebe, morati i moći.

2. kolovoza 2015.