Priča o Hrvoju Ljubasu: 'Počela sam vrištati kad sam ga vidjela takvog, mog sina...'

Više od tri desetljeća od Bitke za Vukovar, bilo bi normalno reći kako su sve ratne priče, osobito one najteže - priče o poginulim i nestalim braniteljima - ispričane, istražene i procesuirane. Stvarnost je, nažalost, bolno drugačija, a o nekima šira javnost ne zna gotovo ništa. Sudbine brojnih vukovarskih obitelji generacijski su utkane u stvaranje samostalne hrvatske države, a mnoge od njih se do Domovinskog rata nisu oporavile od strašnih gubitaka koje su imale u Drugom svjetskom ratu, napose kad su, kao i u Vukovaru, utihnuli topovi, a njihovi najmiliji potjerani na Križni put s kojega se više nisu vratili.

Većini se mjesto na kojem su posljednji put pogledali u oči svojim krvnicima ni danas ne zna, ne znaju grobnice u kojima su pokopani ili jame u koje su živi ili mrtvi bačeni. Pisala sam o mnogim obiteljima koje su na vukovarskom ratištu ostale bez svoje djece, a prije toga su, na isti način, u prijašnjem ratu, oni ostali bez svojih roditelja ili braće, poput obitelji Marka Mandića, Ivana Mažara, braće Bošković i brojnih drugih čija su obiteljske tragedije u današnje vrijeme gotovo nepojmljive. Jer se o njima ne govori, o njima se ne snimaju se filmovi, o njima se ne uči u školama, pa djeluju nestvarno, a za koju godinu, kad poumiru i posljednji svjedoci, bit će potpuno zaboravljene.

Na tom tragu zainteresirala me priča o Hrvoju Ljubasu, dvadesetogodišnjaku mučki ubijenom na Ovčari, o kojem nigdje nisam pročitala ni slova. Branitelj, gotovo dijete, zarobljen je kao ranjenik u vukovarskoj ratnoj bolnici, deportiran na stratište Ovčara, gdje je pretučen, a potom nemilosrdno strijeljan i bačen u masovnu grobnicu. Kako je, uopće, završio u Vukovaru, mladić koji je, netom prije negoli je njegov rodni Sotin okupiran, uspio izbjeći iz svoga sela?  Ali, napravimo malu digresiju.

FOTO: Privatni arhiv

Ante Ljubas, hrvatski idealist i karizmatik 

Povodom druge obljetnice smrti velikog Ante Ljubasa, zbog mlađih naraštaja, citirat ću riječi sjajnog Pere Smiljanića koji je prije dvije godine, napisao:  "U četvrtak, 9. prosinca 2021. ovozemaljski život napustio je moj dragi prijatelj, naš Duvnjak – Rožanin, veliki hrvatski domoljub, a nadasve Božji čovjek –Ante Ljubas".  Mnogi naraštaji Hrvata, što zbog dobi, što zbog naravi Hrvata da olako zaboravljaju prošlost i okreću drugi obraz, što zbog ovog ludog vremena u kojem žive, a kojeg kreiraju oni koji bi zatrli sve naravno – Božje, zatrli obitelj, Dom i Domovinu, niti ne stignu promišljati, a još manje u punini živjeti Istinu i prave vrijednosti, mogu se pitati tko je uopće bio Ante Ljubas?

U nastavku Pere Smiljanić, objašnjava – "Ante Ljubas rođen je 1944. u Roškom Polju, a djetinjstvo i mladost proveo je u Sotinu, u Srijemu, gdje je njegov otac s obitelji otišao za boljim kruhom. Kao mladić, nakon završenog zanata bježi u Francusku, u Pariz, da bi potom, 1967. došao u SAD, u Chicago, gdje nakon kraćeg vremena postaje aktivni član Hrvatskog narodnog otpora. Od tog vremena Dom i Domovina Hrvatska, sloboda hrvatskog naroda postaju Antin život, odnosno smisao života.

U Chicagu Ante živi i djeluje u domu Stipe Šege, neprikosnovenog autoriteta među Hrvatima Amerike, koji je u poraću Drugog svjetskog rata odležao osam godina strogog zatvora u Sibiru, da bi se izlaskom iz zatvora ponovno nastavio boriti za slobodnu i samostalnu hrvatsku državu. Stipe Šego odigrao je vrlo bitnu i vizionarsku ulogu kako bi Hrvati Chicaga prihvatili Franju Tuđmana u njegovim nastupima po Americi uoči 1990. godine. Sam Bog je htio i omogućio da se tako spoje jedan veliki hrvatski idealist, Stipe Šego i drugi, iz druge generacije Hrvata u Americi, Ante Ljubas, kako bi se nastavila tkati ideja i stvaranje hrvatske države.

Zbog svojih aktivnosti na stvaranju slobodne i samostalne hrvatske države, a posebice na stvaranju i buđenju svijesti Hrvatima u Domovini i inozemstvu, u čemu je Ante posebno doprinosio, došao je pod lupu režima koji je tad, zbog svojih interesa, htio ugoditi Jugoslaviji. Revolucionarni rad Hrvata okupljenih oko Hrvatskog Narodnog Otpora, po zahtjevu samog vrha jugoslavenske države, prekinula je američka administracija montiranim sudskim procesom protiv 10–ice hrvatskih revolucionara u kojem su njih 6-orica 1982.g. osuđena na ukupno 180 godina robije, među njima i Ante Ljubas, na  40 /odslužio je 23/. Ante Ljubas se u zatvoru obrazovao i završio je fakultet.

Kakvog iznimnog čovjeka se ovim slovom spominjemo, slaveći njegov život i djelo, najbolje potvrđuje činjenica da je Ante zadnjih šest godina robije proveo radeći kao dušobrižnik u određenim javnim zdravstvenim ustanovama SAD, određen za to od strane zatvorskog sustava SAD-a. Kako mi je pričao, to mu je najviše obogatilo život. Iz zatvora je Ante pisao, davao podršku i savjete još jednog hrvatskom pravedniku, Dariju Kordiću, na pravdi Boga osuđenom na sudu u Hagu na dugogodišnju robiju. Poput pokojnog Zvonke Bušića, niti Ante Ljubas nije na slobodi dočekao ostvarenje svog ideala, nije dočekao Domovinski rat i stvaranje slobodne i samostalne hrvatske države. Iz zatvora je izišao 2004. g.

Izišao je sa srcem punim ljubavi, praštanja i nade. Mogu sa sigurnošću reći da je iz zatvora izišao puno bolji i više Božji, duhovniji čovjek. Zbog zabrane napuštanja SAD, u Hrvatsku je mogao doći tek 2010.". U svojevrsnom omageu ovom osobitom čovjeku, Pere Smiljanić napisat će kako je svaki njegov razgovor s Antom Ljubasom bio je prožet Antinim savjetima, a tek neki od njih je - "Pusti druge. Nemoj se zamarati drugima, zamaraj se sobom, jer čovjek može promijeniti samo sebe". Da mu je to bilo svojstveno, potvrdit će mi i Slavica Barešić, supruga Mira Barešića, koja mi je rekla kako joj je Ante Ljubas dao najbolji savjet u životu – "Nemoj nikada ni od koga imati velika očekivanja, pa se nećeš razočarati".

FOTO: Privatni arhiv

Domoljublje zapisano u genetskom kodu

Iz dostupnih podataka o obitelji Ante Ljubasa, poznato je kako je peti po redu od šestero djece /Luka, Stana, Petar, Mara, Ante i Ivka/, da je bio samac, nije imao svoju obitelj. "Hrvatska zajednica je postala njegova velika obitelj, a borba za slobodu hrvatskog naroda njegov smisao i cilj. Surađivao je s vrhunskim intelektualcima poput Brune Bušića, Nikole Štedula, kao i s vodećim ljudima otpora u Europi, poput Stipe Mikulića".

Ono što je ostalo potpuno nepoznato hrvatskoj javnosti je da je sin njegovog najstarijeg brata Luke, Hrvoje Ljubas, tek dvadesetogodišnjak, zasigurno jedan od brojnih, nepoznatih heroja Domovinskog rata, srčanih mladića koji su branili Vukovar. Hrvoje Ljubas nije morao biti mučki ubijen, nije morao skončati na Ovčari izrešetan mecima srbočetničkih krvnika. Mogao je otići kod sestre u Švicarsku, mogao je ostati u Kutini, naposljetku, bio je invalid koji je zbog amputacije desnog kažiprsta u djetinjstvu oslobođen i služenja vojnog roka u bivšoj državi. Kako je, onda, Hrvoje Ljubas završio u Vukovaru? Ovo je njegova priča.

Hrvoje Ljubas rođen je u Vukovaru 26. siječnja 1971. godine kao najmlađi od troje djece Anice Beljan i Luke Ljubasa. S obzirom na to da će sa samo sedam mjeseci ostati bez oca, po majci koja se kasnije preudala, imat će, uz dvije starije sestre Svjetlanu i Mariju, još jednu sestricu, Draganu. Srednja Hrvojeva sestra, Marija Luketić, s tugom će se prisjetiti: "Danas, često promišljam o događajima u vremenima kad se nije smjelo puno pitati. Naš se tata se sa stricem Antom susreo 1970. godine u Rimu na kanonizaciji sv. Nikole Tavelića. Naravno da se sve to odvijalo pod budnim nadzorom Udbe, pa mu je po povratku kući oduzet pasoš.

Nekoliko mjeseci kasnije, nakon vojne vježbe na koju je pozvan, iznenada je obolio i za nekoliko mjeseci umro. Tada su rekli da je leukemija, ali danas se pitam… Rano smo ostali bez oca, a Hrvoje je kao dvogodišnji dječačić gurnuo ruku kroz žice ventilatora i ostao bez kažiprsta na desnoj ruci, zbog čega je u afirmativnim godinama jako patio. Osnovnu školu je završio u Sotinu, a srednju, poljoprivrednu, smjer poljoprivredna mehanizacija u Vukovaru u zgradi gdje se nalazi sadašnja vukovarska gimnazija.

Zbog amputiranog prsta bio je oslobođen služenja vojnog roka u bivšoj državi, pa je odmah upisao Poljoprivredni fakultet. Imao je vedru narav i jako izražen smisao za humor, volio je društvo, prijatelje, neko je vrijeme u Vinkovcima trenirao karate, a potom igrao nogomet za NK Dunav Sotin… Bio je nadaren za jezike, a osobito je volio plesati, pa smo osim folklora išli i na satove plesa, no htio je plesati samo sa mnom… Zbog tog prsta… I pamtim kako se glasno smijao…"

FOTO: Privatni arhiv

Po svaku se cijenu htio vratiti u Vukovar

Iako tada jedva punoljetan, vođen domoljubljem, Hrvoje se među prvima uključio u organizaciju demokratskih promjena, sudjelovao u osnivanju HDZ-a u Sotinu te već kod prvih naznaka ratnih sukoba, u organizaciji obrane sela, uključujući odlaske na prve straže, a potom i položaje na kojima se čuvao ulazak u Sotin. Nakon raketiranja sela avionima tzv. JNA krajem kolovoza i prvog pokušaja evakuacije stanovništva, Hrvojeva majka Anica i njen suprug, Hrvojev poočim Tugomir uz kojeg je odrastao, posljednji put su ga vidjeli.

Kroz suze, teškim glasom, majka će opisati njihov zadnji susret: "Iz sela smo se u koloni vozili prema Opatovcu, pa Tovarniku, potom Ilači, gdje smo se duže zadržali prije izlaska na autocestu. Gdje god bismo se zaustavili, raspitivala sam se je li netko vidio moga Hrvoja, no bezuspješno.  U Ilači smo čekali malo duže i ja sam izašla iz automobila i krenula od vozila do vozila. Ponijela sam jednu dekicu jer sam Hrvoja posljednji put vidjela u majici i kratkim hlačama.

Netko mi je rekao da je s ostalim dečkima u kombiju na čelu kolone. Pojurila sam tamo, otvorila vrata i među ostalima vidjela i moga sina. Iznenađeno me je pogledao i samo mi rekao – 'Mama, je l' me moraš sramotiti, tu sam s dečkima…' To je bio zadnji pogled koji smo izmijenili moj sin i ja i ja sam zatvorila vrata kombija…"

Ubrzo, većina će se vozila okrenuti i stanovnici Sotina ponovo vratiti u Sotin ili obližnja sela, odakle će svakodnevno odlaziti u svoje domove hraniti marvu, perad i pse, sve dok, naposljetku, ne budu, nakon ulaska JNA i četnika u njih, zarobljeni ili protjerani, među njima i Hrvojeva obitelj. Mladići u kombiju na vrhu kolone u kojem se nalazio i Hrvoje, otići će u Vinkovce, a potom preko Bogdanovaca, u Vukovar. Kako su među Sotinjanima u Vukovaru kolale vijesti gdje se njihove obitelji u tom trenutku nalaze, iz zapovjedništva na Mitnici, Hrvoje će se jednom uspjeti javiti majci u vatrogasni dom u Šarengradu i tad će posljednji put razgovarati.

Pod kojim je okolnostima Hrvoje izašao iz Vukovara i s kim, nikada nije razjašnjeno do kraja, no u Kutini gdje su mu bile sestra Marija i tetka, poočinova sestra, pojavio se 27. rujna ’91. Marija Luketić će ispričati: "Hrvoje je s nekim otišao do Zagreba, mislim na nečiji pogreb, a onda je u Zagrebu napravio i nove dokumente, zato imamo sačuvanu njegovu posljednju fotografiju s osobne iskaznice. U povratku je stao u Kutinu da se pozdravimo. Preklinjali smo ga da se ne vraća u Vukovar, no on je od naše najstarije sestre Svjetlane Pavković koja se nalazila u Švicarskoj, već uzeo novce za povratak.

I ona ga je pokušala odgovoriti, no bio je uporan, inzistirao je – 'Obećao sam dečkima da ću se vratiti, kako ću im pogledati u oči, ako sad ne odem?' Ipak, toliko smo ga molile da je u jednom trenutku rekao – 'Dobro, neću ići u Vukovar, nego u Vinkovce', ali to je rekao samo da nas umiri, a mi si ni danas ne možemo oprostiti što ga nekako nismo spriječile… Otišao je i više se nikada nismo vidjeli… Ostale su nam samo dvije fotografije koje smo načinili toga dana… Jedinim autobusom koji je tada još prometovao na toj liniji, otišao je do Vinkovaca, a od tamo, pretpostavljamo, u Bogdanovce, pa u Vukovar, kroz kukuruze".

FOTO: Privatni arhiv

Došao je u civilu, bez naoružanja

O Hrvojevoj hrabrosti, odlučnosti i dragovoljnosti, svjedočila je djelatnica vukovarske bolnice, Ljiljana Brkić: "Poput Hrvoja i ja sam iz Sotina i dobro sam ga poznavala. Neobična je slučajnost da sam ga po povratku u Vukovar vidjela prva i, ako tako mogu reći, kao svjedok, posljednja. Bio je već kraj rujna, lijep dan, začudo, miran, sjedila sam ispred bolnice i pušila, kad sam ga ugledala. Bio je u civilnoj odjeći, u ruci je nosio nekakvu ljubičastu putnu torbu.

Iznenadila sam se što ga vidim, vjerovala sam da je u Zagrebu, na sigurnom, kao većina onih koji su izašli iz grada i nisu se više vratili, no on mi je rekao: 'Došao sam se staviti na raspolaganje, ne mogu mirno sjediti i gledati što se u Vukovaru događa, znaš li nekoga kome bih se mogao javiti?' Dugo smo razgovarali, čudila sam se što je dragovoljno ponovo došao u ovaj pakao. Bio je tih, miran mladić – dobrica, kako bismo mi kazali, no njega je brinulo samo to što nema vlastito naoružanje.

Tu noć je prespavao u bolnici, a sutradan ga je netko odveo na položaj, čini mi se kako je to bio naš vozač hitne, Zlatko Krajnović – Brzi, jer je i on bio iz Sotina, pa su se poznavali. Sljedeći put sam Hrvoja vidjela točno mjesec dana kasnije, dovezli su ga ranjenog s položaja na Vatrogasnom domu, to je tada već bila prva crta obrane na Sajmištu, prema Domu zdravlja. Bio je teško ranjen, a njega je najviše brinulo to što mu je visio prst na ruci, pored onoga kojeg je već izgubio kao dječak. Obratio mi se izmučeno – 'Ljiljo, reci im da mi sačuvaju prst, sve ostalo nije važno…' Nažalost, to nije bilo moguće…"

U dostupnim dokumentima ostat će zapisano kako je Hrvoje Ljubas dana 28. listopada 1991.  u 16 sati i 10 minuta zaprimljen kirurškoj ambulanti sa sljedećim ozljedama -  eksplozivna rana desne šake/djelomična amputacija trećeg prsta desne šake, eksplozivna rana lijeve strane zdjelice i desnog koljena i potkoljenice, koje će biti kirurški obrađene i sanirane, a prema iskazima svjedoka, Hrvoje će živ dočekati slom obrane grada u ulazak pripadnika srbočetničke JNA i srpskih paravojnih postrojbi u vukovarsku ratnu bolnicu.

FOTO: Privatni arhiv

Ni danas ne mogu zaboraviti njegov pogled

Ljiljana Brkić, opisat će jutro, oko devet sati, dana 20. studenog 1991. godine: "Polako smo se, u koloni s pokretnim ranjenicima, kroz hodnike pomjerali prema stražnjem izlazu iz bolnice. Hodala sam pokraj Hrvoja, uz moga brata Željka. Željko je početkom listopada bio teško ranjen u glavu, jedva je hodao i uopće nije govorio. Njih dvojica su bili prijatelji, išli su i u školu zajedno, pa su se i u bolnici zajedno držali. Hrvoje je nosio i Željkove stvari, jer sam ga, uvjerena da idemo u evakuaciju, zamolila da i on pripazi na njega.

'Ne brini se, kad je sa mnom, sve će biti u redu' – tako mi je rekao… A onda su mi, s obzirom na to da sam imala bijeli mantil, rekli da izađem iz te kolone. Uspaničila sam se i zamolila doktora Mladena Ivankovića koji se tamo nalazio, da ostave Željka sa mnom jer jedva stoji na nogama, što je Ivanković dopustio, poslao nas u jednu prostoriju gdje je bilo još ranjenika. Ne mogu ni danas zaboraviti Hrvojev pogled, tamo, ispred kirurške ambulante… Kako nas gleda… Pitanje u njegovim očima… Tad sam bila uvjerena da ćemo se sresti u Zagrebu, nažalost, dogodilo se što se dogodilo… Hrvoje je završio na Ovčari, zajedno s drugim ranjenicima… Moj brat je svom prvom sinu dao ime po njemu… Hrvoje…"

FOTO: Privatni arhiv

Majka je inzistirala da vidi tijelo

Marija Luketić, kroz suze će nastaviti: "Čvrsto smo vjerovali da je Hrvoje u nekom od srpskih koncentracijskih logora. Odlazili smo na sve razmjene, pokazivali Hrvojeve fotografije, oni koji su pušteni na slobodu, rekli su nam da su čuli da su nekog Ljubasa prozivali u Nišu… Kad si očajan, hvataš se za slamku, pa kako ga i dalje nije bilo, nadali smo se da je u nekom od privatnih logora o kojima se pričalo… Jedan dan, zatekla sam se na Trgu Bana Jelačića, srela sam poznanicu…

Sjećam se, bilo je hladno, ali vedro, sunce je sijalo, baš je bio sunčan dan… Upitala me je znam li gdje je Hrvoje, a ja sam rekla da je u logoru… Onda mi je ona rekla – 'Zar ti ne znaš da su svi ranjenici iz bolnice ubijeni na Ovčari?'… I onda je nastao mrak. Ne mogu to objasniti danas, ali pogledala sam u nebo i nestalo je sunca… Samo mrak… Tada sam već znala kako su moj suprug Đuka, njegov brat Ante i otac im Pera Luketić zarobljeni i ubijeni u Lovasu. Izgubiti još i brata…"

Priča o dopukovniku Vladimiru Urbanu-Dedi: 'Ne, nećeš ti prije mene, red je da idem prvi'

Hrvojeva majka Anica, drhtavim je glasom ispričala: "Hrvoja su iskopali među prvima. Kad su nas pozvali na Šalatu, na Zavod za patologiju, tražila sam da mi pokažu tijelo. Rekli su mi da pogledam fotografije, ali ja sam inzistirala… Morala sam ga vidjeti… Odveli su me u podrum, doktor je stajao iza mene i držao me kad su ga dovezli na kolicima… Tijelo je naizgled bilo neoštećeno… Prvo sam vidjela bijele tenisice, pa noge, trup… Vidjela sam njegovu ruku malo izdignutu, a onda, kad sam shvatila da je iznad ramena prazno, počela sam vrištati… Donijeli su mi ga bez glave… Moga sina…"

Obdukcijski nalaz pod rednim brojem OVC 116 opisat će potpune posmrtne ostatke muškarca od 18-24 godine starosti u stanju saponifikacije. Bit će evidentirane višestruke prostrijelne rane na trupu i stopalu, kao i trauma desne šake nanesena tupim predmetom, što govori u prilog izjavama svjedoka kako su ranjenike u hangarima tukli po ranama, odnosno mjestima prekrivenim zavojima.

Evidentirana su mjesta na kojima postoji zavoj i dren, na lijevoj butini, stražnjici i desnom koljenu, amputacija zavijenog trećeg prsta desne šake i davna amputacija drugog desnog prsta. Nakon ekshumacije i identifikacije, posmrtni ostaci Hrvoja Ljubasa pokopani su dana 14. ožujka 1997. godine u Zagrebu, na središnjem gradskom groblju Mirogoj, u Aleji branitelja.

Meni je svaki dan '91.

Hrvojeva majka Anica, kroz jauk je rekla: "Meni je '91. svaki dan. Tri dana bih sve sa sebe čupala, ne treba mi ni hrana ni voda, a onda bih samo spavala... Pa kad se dignem, uzela bih nešto i pucala, pucala... A onda pomislim, ja sam najsretnija majka na svijetu… Pokopala sam svoga sina… Da barem svaka majka pronađe svoje dijete… Moje riječi nitko ne može razumjeti osim majki koje još uvijek traže svoju djecu…

Priča o Zvonku Mikuliću: 'Ni za čim ne žalim, žao mi je samo što nikad neću vidjeti svoga sina'

Kad sam se nakon identifikacije vratila u hotel, Marija Pavlić, majka jednog Lovaščanina, Slobodana Pavlića, uzela je krunicu, podignula je prema nebu i zavapila – 'Bože, daj meni barem jednu kost da sahranim, taman da je i tuđa… Pa ću nositi svijeću na taj grob, a neka će druga majka možda nositi za moje dijete…' Nikada neću zaboraviti taj prizor i te njene riječi izrečene u očaju… Naposljetku, pronašla ga je i on je iskopan na Ovčari, ali kolike majke još nisu… Kolike su u uzaludnom čekanju preminule, nitko ne zna…"