Priča o hrabrosti i domaćem dečku Goranu Mengesu: 'Ja idem prvi!'

"...Prilazimo kući i polako ulazimo. Na jednom prozoru leđima okrenut čovjek puca na drugu stranu ulice. Na glavi crna traka s grbom RH. Mali Menges. Tako smo ga zvali zato što je bio iznimno mlad, a možda upravo zbog toga i nevjerojatno hrabar. Ime mu je bilo Goran. – 'Gdje su ostali?' – pitam tiho. 'Nema nikoga, sam sam.' – odgovara. Luđački se smijemo jedan drugome...“.

Tako je u svojoj prvoj knjizi "Vukovar. Grad tisuću istina", jednoj od najboljih iskustvenih knjiga o Domovinskom ratu, bojnik Drago Maksimović opisao susret s Goranom Mengesom.

Goran Menges rođen je 10. siječnja 1970. u Vukovaru, kao prvo dijete Katarine rođ. Vidaković i Zlatka Mengesa. U Osijeku je završio srednju upravno-pravnu školu, nakon čega odlazi na odsluženje vojnog roka u tadašnjoj državi, i to u Kičevo, grad na zapadu nekadašnje SR Makedonije, danas Republika Sjeverna Makedonija. Prema pričama njegovih prijatelja, Goran služenje u tzv. JNA nije upamtio po dobrome, jer je zbog pjevanja pjesama koje su se u bivšem sistemu smatrale "nacionalističkima", neko vrijeme proveo u vojnom pritvoru. Po povratku kući, u vlastitom obrtu nastavio je obiteljski posao. S ocem Zlatkom bavio se soboslikarstvom i podopolaganjem, a u slobodno vrijeme uzgajao je golubove s kojima je na natjecanjima osvajao nagrade. Veselilo ga je čitati povijesne knjige, voziti se vukovarskim ulicama motorom "emzejcem", slušati 'Parni valjak', 'Azru' i 'Praljavo kazalište'. Bio je jedan od brojnih, srčanih mladića sa Sajmišta, baš poput njegovih prijatelja Damira Kovačića, Siniše Vebera, Darka Nađa i mnogih drugih koji su dragovoljno napustili fakultete, posao, kafiće, gradski korzo i prve ljubavi, kako bi na prvoj crti, svi odreda, svoju mladost ostavili na ulicama Vukovara.

FOTO: Screenshot

Bio je jedan od najhrabrijih

Jedan od zapovjednika, pukovnik Ivan Anđelić – Doktor kazuje kako se često sjeti toga neustrašivoga mladića koji je uz svoga zapovjednika Josipa Tomašića – Osu sudjelovao u brojnim akcijama na prvim crtama Sajmišta, gdje su se ulične borbe za svaku kuću, svaki podrum ili vrt vodile još od početka bitke za Vukovar. Branitelji koji nisu bili Vukovarci, posebno Našičani, sjetili su se Gorana riječima punim poštovanja, baš kako ih je u svojoj knjizi Junaci Domovinskog rata zapisao jedan od najpoznatijih kroničara tog vremena, Davor Runtić:
"Jedan od najhrabrijih domaćih branitelja koji se vodi kao nestao, Goran Menges, uvijek je govorio: 'Ja idem prvi, jer poznajem teren, vi ste došli nama pomoći i ja ću vas voditi.'"
Po dobrome u zlu rata sjetit će ga se majke kojima je pod granatama nosio mlijeko za njihovu djecu, sjetit će ga se i Ivana, tada devetogodišnja djevojčica koju je u pokušaju proboja, iznemoglu i gladnu, nosio na leđima. Ipak, oni koji ga u mislima nose svakodnevno, s neizbrisivom tugom, ali i ponosom, njegovi su roditelji i godinu dana mlađa sestra Sanja.

U noći 17. studenoga 1991. Goran je, zajedno sa svojim ocem Zlatkom, u grupi od ukupno 222 branitelja i civila krenuo u posljednji, očajnički proboj iz grada. Nakon što se polazna grupa u skrivanju i mučnom hodanju izbjegavajući minska polja u mraku prethodno već razdvojila na dvije manje, skupina od 46 branitelja i civila, oko 10 sati 19. studenoga 1991., između sela Marinaca i farme Hendrikovci, u doli ispod groblja, pod sumnjivim okolnostima otkrivena je i opkoljena. Neprijateljski transporteri koji su se nalazili na farmi Hendrikovci okružili su, a potom bez upozorenja otvorili vatru na branitelje i civile koji su se skrivali u kukuruzištu.

FOTO: Privatna arhiva

Davor Runtić je zapisao: "Neravnopravna borba počinje u 11.30 sati. Dio ljudi gine istoga časa. Drugi se dio uspijeva probiti. Najveći dio ljudi ostaje opkoljen, gotovo kao na streljani. Uspaničeni civili počinju preklinjati Tomašića da se preda ako zbog ičega, a ono radi djece, što on na koncu i čini…"

Čim su zapucali, Goran je djevojčicu koju je dotada nosio na ramenima bacio na zemlju kako bi je zaštitio, no sam je, prema izjavama svjedoka, među prvima pao pokošen metkom. Goran Menges ekshumiran je na katoličkom groblju u Marincima 1998. godine. Posmrtni ostaci ukazivali su na to da je preživio ranjavanje u kukuruzištu, ali je zarobljen, divljački mučen i potom ubijen.

FOTO: Screenshot

Mučna identifikacija

Iz knjige Davora Runtića: "Od toga časa pa sve do 22. rujna 2003. godine o Gorana Mengesu ništa se nije znalo. Otac Zlatko je dotle pokušavao na svim mogućim stranama ući u trag sudbini svoga sina, no uzalud. Po običaju, mnoštvo nevjerojatnih priča… Rasplet će početi tek 17. veljače 1998. kad su na katoličkom groblju u Marincima otkopana trupla petorice ljudi. Patolozi dr. Blažanović, dr. Lauc i dr. Dumenčić nakon mukotrpnog posla identifikacije zaključit će da su sva petorica ljudi bili vezani žicom i da su bili strašno mučeni. Jednome od njih čak su razbili lubanju nekim tvrdim predmetom. Na ogoljelim kostima ove žrtve još se nalazila jedna čarapa, potkošulja, džemper i remen. I majka i otac Menges složili su se da je to njihov sin Goran. Prepoznali su remen, potkošulju i džemper – tek krajnja potvrda da su crne slutnje bile točne. Sva nadanja da je Goran možda živ rasplinula su se…"

O jednom od posljednjih pokušaja proboja iz Vukovara već ranije je pisao i portal Direktno

Dana 3. listopada 2003. Goran Menges sahranjen je na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Kada je ubijen, imao je samo 21 godinu.

Gorane, nismo te zaboravili.