Priča o Emilu Aleksanderu: Jednom je granatom izbrisana cijela obitelj

Jedan od pripadnika Hrvatskih telekomunikacija koji su poginuli tijekom očajničke obrane Vukovara je i Emil Aleksander, a tijekom minobacačkog napada pri kojem je Emil smrtno stradao, ubijeni su i njegova majka Ana (1939.) supruga Vlasta (1966.) i dvoipolgodišnji sinčić, Matej. 

Emil Aleksander rođen je 19. kolovoza 1959. u Vukovaru kao mlađi od dva sina Ane rođ. Žuljević i Vladimira Aleksandera. Pohađao je OŠ Ivo Lola Ribar, danas OŠ Dragutina Tadijanovića, a potom vukovarsku Gimnaziju "Tomo Goreta", smjer elektroničar. Nakon završene srednje škole odslužit će JNA u bivšoj državi, u Kragujevcu, Srbija, a potom će završiti tečaj za digitalnog elektroničara.

Oni koji su poznavali Emila odreda će ispričati kako je bio vrlo pozitivna osoba, miran i dobar mladić s puno prijatelja, nadaren za sport i glazbu. Do 18. godine, Emil je u tadašnjem Veslačkom klubu Vukovar, danas Hrvatski veslački klub Vukovar, veslao u četvercu, a kasnije je u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Vukovar svirao trubu i trombon.

Tomislav Baumgertner – Brko, će se prisjetiti: "Emil je bio solidan veslač. Godine 1975. četverac s kormilarom u sastavu Borna Cetinić, Damir Šild, Darko Siplački i Emil Aleksander, s kormilarom Zorislavom Jugo, kao mlađi juniori, bili su prvaci Republike Hrvatske. Na državnom prvenstvu Jugoslavije, iste godine, zauzeli su treće mjesto. Sljedeće godine, u nešto drugačijem sastavu četverca, osvojili su drugo mjesto i na republičkom i na državnom prvenstvu. 1977. na prvenstvu Republike Hrvatske, ali sad već kao junior, Emil je sa svojim veslačima ponovo osvojio srebrnu medalju".

Godine 1987. Emil se ženi Vlastom Genčić koja im dvije godine kasnije, 1989., rađa sina Mateja. Vlasta će u vukovarskoj bolnici raditi kao fizioterapeutkinja, a Emil će se, kako je zabilježeno u knjizi 'HPT u Domovinskom ratu',  zaposliti u TKC Osijek (telekomunikacijski centar Osijek), kao tehničar za VF u Vukovaru. 

Napadom na dva civila, 20. kolovoza 1991. u šalterskoj dvorani, isprovociran je napad jugoslavenske vojske na vukovarsku poštu. U tom je napadu jedna osoba poginula, više ih je ranjeno, a među njima i tri HPT-ova djelatnika. Okupirana je cijela pošta, zgrada je opkoljena tenkovima oko kojih su se nalazili naoružani rezervisti, a iz tenkova je zapucano po zgradama pošte i telekomunikacija. Od 24. kolovoza više se nije moglo normalno raditi i od tada traju pravi ratni uvjeti.

U monografiji Hrvatska pošta i telekomunikacije u Domovinskom ratu 1991. – 1995., autora Zlatka Cišpera, u dijelu u kojem govori o HPT Vukovar, između ostaloga zapisano je: "Već prilikom prvih sukoba radna su mjesta napustila 22 djelatnika srpske nacionalnosti. Prešli su četnicima i onda oružjem tukli po dojučerašnjim kolegama… S braniteljima grada u okruženju ostali su djelatnici HPT-a koji su bez obzira na neprekidnu paljbu topništva i eksplozije projektila svih vrsta i kalibara otklanjali posljedice bezumnog razaranja. Ostali su u svojem Vukovaru do kraja.

Danima nisu napuštali radna mjesta iako je zgrada HPT-a bila teško oštećena… Obavljali su svoj posao na održavanju poštanskog i telekomunikacijskog sustava, a velik dio vremena branili su grad iz rovova s puškom u ruci. Oni su doslovno bili na braniku svoje domovine. Mnogo je uništeno, ali poštanske i telekomunikacijske veze bile su u funkciji do kraja, do pada Vukovara. Čak i služba 900 nije bila prekinuta ni jednog trenutka, a ni jednog trenutka nisu ostali bez veze sa svijetom".

"S početkom 1991. godine, Hrvatska pošta i Hrvatske telekomunikacije razdvojile su se. HTC ili Hrvatski telekomunikacijski centar bio je u zgradi iza pošte i tamo smo boravili do početka rujna kada je postalo neizdrživo zbog neprestanog granatiranja, posebno s druge strane Dunava. Zbog toga smo se premjestili u zgradu Croatia osiguranja, nas dvadesetak koji smo stalno boravili tamo i još nekoliko tehničara koji su dolazili povremeno jer su bili negdje drugdje raspoređeni, na primjer, kao dvojica kolega koji su bili u jednom od dva tzv. "dunavska nebodera", gdje je bila instalirana antena i koji su danonoćno pazili na nju kao i agregat koji je radio 24 sata", ispričao je nekadašnji djelatnik vukovarskih telekomunikacija Ivica Azenić. 

"Mi smo sami kuhali, sami smo si pribavljali vodu i hranu. Veze su morale raditi, bolnica, štab, Mitnica, dvadesetak telefonskih linija je funkcioniralo pod tim uvjetima. Pod silnim granatiranjem naši su dečki hodali ulicama, otklanjali smetnje, kvarove, razvlačili žice.  
Doista je teško povjerovati da nas više nije poginulo. Petog studenog razišli smo se iz Croatia osiguranja. Mala centrala je premještena u podrum 'Kapljice', gdje je nekoliko dana kasnije poginuo naš djelatnik Emil Aleksander i cijela njegova obitelj, neki smo otišli u zgradu policije dok nije izgorjela, neki u različita skloništa. Ti ljudi su dali ogroman doprinos obrani grada, a danas ih gotovo nitko ne spominje. Sačuvao sam spisak onih koji su bili do posljednjeg dana, trideset i tri čovjeka od kojih su trojica poginula, a dva se još uvijek vode kao nestali", ispričat će Azenić.

U knjizi "91,6 Mhz-Glasom protiv topova", vukovarska ratna novinarka i nagrađivana spisateljica i prevoditeljica prof. Alenka Mirković, zapisat će: "Jedan od naših poštara bio je i Emil, mladi čovjek krhkog, nježnog izgleda. Od svih poštara on se najviše radovao novoj lokaciji. Čim bi završio sa svojim dežurstvom, odlazio bi u veliko sklonište s druge strane dvorišta Kapljice, gdje su bili smješteni njegov sin, supruga i njegova majka. S njima bi provodio sve slobodno vrijeme.

Nedugo po useljenju centrale u naš podrum, jednog prijepodneva je, kao i obično, otrčao do susjednog skloništa, kako bi ručao s obitelji. Kada smo, nedugo nakon toga, začuli eksploziju u dvorištu, nismo se posebno uznemiravali. Slušali smo takve zvukove iz dana u dan i uznemirili se tek kad bi se cijeli podrum zaljuljao od eksplozije. Sjedila sam u sobici kad sam začula nekoga kako jauče: "Ljudi… Pomozite…!" i kotrlja se niz stepenice. Istrčala sam na hodnik, no tamo se već guralo nekoliko ljudi pokušavajući pomoći Emilu koji je ležao u krvi. "Pala je bomba u sklonište preko!" viknuo je netko. Grupa muškaraca istrčala je iz skloništa i krenula u pomoć susjedima. Emila su još uvijek pokušavali umiriti kada su nakon deset minuta po njega stigli bolničari i iznijeli ga na nosilima. Ljudi koji su maloprije otrčali pomoći onima u pogođenom skloništu vraćali su se mračni i šokirani. Pancirna, tenkovska granata probila je ruševine iznad skloništa i eksplodirala u njemu. Desetak je ljudi bilo mrtvo i ranjeno. Među poginulima su bili i Emilovo dijete, supruga i njegova majka. Iste noći i Emil je umro u bolnici. Jednom jedinom granatom s lica zemlje bila je izbrisana cijela jedna obitelj".

Helena Aleksander, supruga Emilovog starijeg brata Mirka, jedva će uspjeti ispričati: "Dana 19. studenog smo s dvoje djece i mojim roditeljima, Mirko i ja došli u bolnicu, kako bi pričekali evakuaciju i spojili se s Emilom i ostatkom obitelji. U krugu bolnice je bila gužva, stotine i stotine ljudi, sad mi je mučno kad se prisjetim Šljivančanina, pričao je s dr. Bosanac… Moji roditelji, djeca i ja, ostali smo na odjelu tadašnje ginekologije, a Mirko je otišao potražiti Emila. U jednom sam ga trenutku ugledala kako se vraća, posrtao je i plakao. Jedva je uspio promicati:'Poginuo mi je Emil…'. Pitala sam ga kako to zna, a on mi je rekao da je tako čuo od nekoga dolje, u atomskom skloništu. Ostavili smo našu djecu s mojim roditeljima i pošli u atomsko sklonište kako bismo se još raspitali i za Emila, ali i gdje je njihova majka Ana i Vlasta i Matej.

Dok sam živa neću zaboraviti ono što je uslijedilo, ni danas ne mogu ući u taj podrum. Na jednom je krevetu ležao ranjen Mario Jakumetović. Rekao nam je: 'Neće vam to nitko reći, ali ja vam moram kazati, oni su svi poginuli…'

Nakon mirne reintegracije i ekshumacije iz masovne grobnice na vukovarskom Novom groblju Dubrava, dana 24. travnja 1998. identificirana su tijela Emila i Vlaste Aleksander i pokopana dana 9. svibnja '98. na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru . Mjesec i pol dana kasnije, identificiran je i dvoipolgodišnji Matej te 27. lipnja  pokopan u isti grob gdje su se već nalazili posmrtni ostaci njegovih roditelja. 

Helena Aleksander, ispričat će: "Te šatore, bager i strašan smrad nikada neću zaboraviti. Vlastu i Emila smo brzo identificirali, za njih su već postojali protokoli s podacima. Za malenog Mateja su nas upozorili kako možda nikada neće moći biti identificiran, ali pozvani smo za nešto manje od dva mjeseca. Pukovnik Grujić nam je rekao kako je pronađen u zelenoj plahtici za koju smo čuli da je u nju umotan. Na prsima je imao papirić s prezimenom i imenom, ostala su sačuvana dva slova… Al… Rekli su da je čak i lice vrlo prepoznatljivo, da ponesemo njegovu fotografiju ako je imamo…"

U rujnu iste godine, Mirko i Helena Aleksander pozvani su na Zavod za sudsku medicinu na Šalati, kako bi identificirali posmrtne ostatke Emilove i Mirkove majke Ane. Tog dana, vraćeno im je vjenčano prstenje njihovih roditelja, koje je u trenutku pogibije Ana Aleksander nosila na ruci. Pokopana je dana 9. listopada 1998. na Novom groblju Dubrava, u obiteljskoj grobnici, uz svoga supruga preminulog godinu dana prije rata.

Ime Emila Aleksandera nalazi se upisano na spomen ploči u Hrvatskom veslačkom klubu Vukovar, kao jedno od 32 imena članova kluba koji su poginuli ili nestali u Domovinskom ratu. Također, njegovo je ime upisano na spomen-obilježju koje se nalazi u krugu Vatrogasnog doma Vukovar, na kojem su upisana imena poginulih i nestalih članova DVD-a Vukovar.

Kada je preminuo od posljedica teškog ranjavanja tijekom zločinačkog granatiranja Vukovara, Emil Aleksander, suprug, otac, sin i brat, imao je trideset i dvije godine.

Emile nismo te zaboravili. 

***************
Jedini brat Emilove supruge Vlaste, Berislav Genčić, poginuo je u bitci za šumu Rosinjaču kod Osijeka. Imao je samo dvadeset godina. Da se ne zaboravi.