Priča o Darku Kušiću: Sudjelovao je pri uhićenju Šešelja u Jagodnjaku, nisu mu to zaboravili

Darko Kušić rođen je 26. travnja 1968. godine u Vukovaru, kao stariji od dvojice sinova Ivuše rođ. Kuraja i Vinka Zvonimira Kušića. Osnovnu, Područnu OŠ Vladimira Nazora pohađao je u Sotinu, a potom je u Vukovaru pohađao COUO Edvard Kardelj, smjer elektrotehničar, a koji se nalazio u zgradi današnje vukovarske Gimnazije. Vojni rok u bivšoj državi odslužio je u Somboru, Vojvodina, kao tzv. "plavac", a potom je raspoređen u Dimitrovgrad, mjesto na samom jugu Republike Srbije.

Po povratku iz JNA u Osijeku upisuje elektrotehnički fakultet, no nagovještaj ratnih događaja, njegov će sudbinu uputiti u drugom smjeru.
Oni koji su Darka poznavali u djetinjstvu i mladosti, opisat će mirnog i izuzetno dobroćudnog mladića riječima – "dobar kao duša, mrava ne bi zgazio…", a potom se prisjetiti kako je volio rock glazbu, Dunav, ribolov i rekreativno igrao košarku.

Ono što je značajno za doživjeti Darka i njegov motiv zašto se među prvima odazvao pozivu za obranu Domovine je svjedočenje:
"Darko je svoj nacionalni identitet poznavao bolje nego mnogi. Bio je osviješten puno prije nas, puno prije rata i nije se njegovo domoljublje i rodoljublje 'probudilo' osnutkom HDZ-a, nego je odrastao s time“.

FOTO; Direktno/privatna arhiva/Screenshot

Bio je nacionalno osviješten puno prije nas

Kada je 1990. godine tadašnji republički sekretar za unutarnje poslove Josip Boljkovac izdao zapovijed o ustrojavanju tečaja Prvi hrvatski redarstvenik, Darko se odmah se prijavio na natječaj objavljen 21. srpnja. Tečaj je tog 5. kolovoza 1990. godine započelo 1700 kandidata, a Darko Kušić bio je jedan od njih. Ubrzo nakon završenog tečaja Darko će biti poslan na teren u Pakrac i Petrinju, a potom će biti raspoređen u Osijek gdje će raditi u I. policijskoj postaji sve do osnivanja Specijalne jedinice policije PU Osječko-baranjske ORAO – Osijek, u ožujku 1991.

Darkov ratni put bit će od prvog dana, dok za mnoge rat još nije ni postojao, težak i pun neizvjesnosti.

Ubijte ga kao kera, pored tarabe!

Sa svojom će postrojbom sudjelovati pri uhićenju Vojislava Šešelja nakon četničkog skupa u Jagodnjaku, naselju 20-ak kilometara sjeverno od Osijeka, 20. travnja 1991. zbog "izazivanja vjerske i nacionalne mržnje, te pozivanja na razbijanje teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske". Tom je prigodom održan prijeteći govor na kojem je uz Šešelja i Jovu Ostojića govorio i Milan Paroški koji je Hrvatima najavio pokolj:

"Ovo je srpska teritorija i njima (Hrvatima) mora biti jasno da su oni dođoši. Prema tome, tko god vam dođe i kaže da je ovo njegova zemlja, taj je uzurpator, taj je došao da ubija i tog imate prava da ubijete kao kera pored tarabe!" kazao je tada Paroški.
Također, dana 2. svibnja 1991., prilikom napada srpskih terorista i pobunjenika na hrvatske redarstvenike u Borovu Selu, Darko će sa suborcima, iz smjera Dalja, pokušati ući u Borovo Selo, no bit će zaustavljeni na barikadama srpskih pobunjenika.

U srpnju ’91., dok je iz Sotina gdje je živio, Darko Kušić putovao u Osijek na posao, autobus kojim se vozio zaustavili su srpski pobunjenici na barikadama na ulazu u selu s većinskim srpskim stanovništvom, Trpinji, prvom selu na izlazu iz Borova naselja prema Osijeku.

Darkov mlađi brat Željko Kušić, prisjetit će se: "Kad smo se prvi put nakon toga događaja vidjeli, Darko mi je ispričao da su ih pod prijetnjom oružjem istjerali iz autobusa i dvadesetak minuta verbalno maltretirali. Darku su uzeli pištolj i zapisali njegove podatke prije negoli su ih, na nečiju intervenciju, ipak pustili. Pretpostavljali smo da je i to jedan od mogućih razloga zašto nisu dozvolili da se i on razmjeni".

FOTO: Direktno/privatna arhiva/Screenshot

Darko je imao taj žar u sebi…

Dana 20. kolovoza 12 pripadnika Specijalne jedinice osječke policije ORAO, pristiglo je u Dardu i zauzeli su položaj u školi. Njihov zapovjednik Marko Pole, ispričat će: "Prvi smo se dan samo rasporedili i zauzeli položaj, bilo je jasnih naznaka kako će napad srpskih paravojnih postrojbi i teritorijalaca ubrzo započeti. Tu smo večer zarobili pet četnika i budući da nismo imali dovoljno ljudi koji bi pazili i na njih, javili smo u Osijek da ih netko dođe odvesti. Ujutro je počeo žestok napad, krenuo je kaos, civili su uz nas tražili zaklon, sigurnost, a mi smo jedva odbijali napade, naposljetku smo se potpuno povukli u školu…"

Malobrojni pripadnici 3. gardijske brigade i SPJ ORAO, očajnički su odbijali napad JNA i četnika na Dardu. Izdržali su jedan dan, a 22. kolovoza branitelji i civili morali su se povući.

Jedan od preživjelih sudionika, tada pripadnik I. PP Osijek, Branislav Škorak, ispričat će:
"Pred jutro 21. kolovoza, ja i još tri pripadnika I. Policijske postaje Osijek, došli smo u Dardu po zarobljene četnike. A onda je krenuo žestok napad. Nas četvorica, tri pripadnika Policijske ispostave Darda i 12 specijalaca, ostali smo opkoljeni u školi. Iz kuće točno nasuprot nas, po nama su naizmjenično pucali iz dva puškomitraljeza. I mi smo njih gađali tromblonima, pogađali smo unutra, no pucanje nije prestajalo. Dok su tukli po nama s prednje strane i s bokova, još je nekako išlo, na kad su nam zašli i iza leđa, bilo je gotovo. Dovukli su tenk i dva BVP-a, a pješadije, pripadnika JNA i četnika, bilo je otprilike jedna satnija. Na tenku i borbenim vozilima bila je mlada vojska, ročnici. Kad su počeli pucati s BVP-a, u betonskom zidu sportske dvorane ostajale su rupe. Jutro je već dobro odmaklo, kad smo se predali, nismo imali drugog izlaza. Potrpali su nas u kamion i odvezli u Sombor, u kasarnu vojne policije, gdje smo proveli sedamnaest dana. Tamo su nas saslušavali pripadnici KOS-a, a kad im više nismo bili zanimljivi, premjestili su nas u zatvor u Borovo Selo. Nakon šest dana, nas petoricu među kojima je bio i Mile Grbešić iz Tovarnika, odvezli su na probnu razmjenu koja je zbog loše komunikacije propala. Za to vrijeme nismo znali što se dalje događa s našim suborcima koji su ostali u Borovu Selu. Nakon tri dana, odvezli su nas na razmjenu organiziranu u Adaševcima, gdje su bili i svi ostali, osim Darka Kušića. Dok smo izlazili iz vozila, posljednji u njemu je ostao Mile Grbešić. Kad je zakoračio da i on izađe, jedan mu je četnik rekao – "Ti ne ideš nikuda!". Poveli su nas, a ja sam se u jednom trenutku okrenuo i susreo se s Miletovim pogledom. Taj pogled, izraz njegovoga lica… Nikada neću zaboraviti … Ekshumiran je u Iloku… Darka na razmjeni nisam vidio. Prije negoli je otišao u specijalnu policiju, radili smo zajedno u I. PP Osijek. Bio je naizgled tih i miran dečko, prosječan. No vanjština se sa žarom koji netko u sebi nosi, često ne poklopi. Darko je imao taj žar."

FOTO: Direktno/privatna arhiva/Screenshot

Nemojte žaliti superlative, dečko je to zaslužio!

Marko Pole će nastaviti: "Kada je postalo potpuno jasno da je predaja neizbježna, jednog od zarobljenih četnika poslali smo s porukom za pregovore. Kad su nas zarobili, JNA je naše branitelje odvezla u Sombor, a mene su, kao zapovjednika, ostavili četnicima u Dardi i Jagodnjaku. Nakon ovoliko vremena teško se prisjećati tortura koje su uslijedile. Meni je otpočetka bilo sve jasno, imali su gubitaka, mrtvih, bio sam svjestan da ćemo se teško izvući. 'Ti si moj, ti si moj…' – bile su uobičajene riječi… Znao sam da netko mora umrijeti, ali sam se nadao da će barem jedan preživjeti i ispričati istinu… Na žalost, Mile i Darko nisu… Govoreći o Darku mogu reći kako je uvijek bio na visini zadatka. Sposoban, mlad, nikada nije prigovarao, nije se bunio, žalio… Ako pišete o njemu, nemojte žaliti superlative, dečko je to zaslužio…"

FOTO: Direktno/privatna arhiva/Screenshot

Trenutak lažne nade

Željko Kušić, s tugom će se prisjetiti: "U Vukovaru sam bio pripadnik 4. bojne 3 brigade ZNG-a, baš kao i Zlatko Krajnović – Brzi, čiji je brat Nedjeljko Krajnović zarobljen zajedno s mojim bratom. Bilo je to 14. rujna 1991., netom prije negoli će JNA i srpske paravojne postrojbe započeti opći napad na grad. Ja sam se nalazio na položaju na Sajmištu, a Brzi je vozio sanitetsko vozilo. Upravo sam se s punkta vratio u kuću u kojoj smo odmarali, kad su počeli vijesti. Rekli su kako je dan prije, 13. rujna, u Adaševcima obavljena razmjena zarobljenika. Presretan sam poskočio da Brzom odmah javim sretnu vijest - braća su nam slobodna! Dojurio je k meni u roku od deset minuta. Na žalost, sljedeći dan, upravo on mi je javio kako moj Darko nije razmijenjen. Samo on i Mile Grbešić. Nakon sloma obrane Vukovara, Zlatko Krajnović – Brzi je pogubljen na Ovčari".

FOTO: Direktno/privatna arhiva/Screenshot

Svjedoci postoje, krivaca nema

"Godinama smo Darka tražili, otac i majka su bili uključeni u različite udruge, obilazili smo ljude koje su puštali iz logora, pregledavali snimke… Tata je strašno puno vremena proveo po različitim arhivima, pregledavao je tiskovine, dostupne dokumente… A onda je došao do jedne privatne snimke na kojoj smo s gotovo stopostotnom sigurnošću prepoznali Darka… Mili moj, što su mu napravili… Tijelo mu je bilo potpuno crno od batina, nepodnošljivo se prisjećati… Ono što smo privatno istražili i saznali, slažući nekakav redoslijed događanja, bilo je sljedeće; Kad su u Borovu Selu prozivali dečke iz policije za razmjenu, nisu prozvali samo Darkovo ime. On je, prema iskazu preživjelog policajca, upitao – 'Što će biti sa mnom?' – na što su mu samo ispred nosa zalupili vrata zatvora.

Potom smo pronašli dva preživjela svjedoka, bivša logoraša, koja su posvjedočili da su Darka vidjeli u zatvoru u Dalju. Radilo se o Miji Šutalu iz Erduta i Slavku Palinkašu kojem je sin kao policajac poginuo u Dalju. Oni su nam rekli da su tog, kobnog, 22. rujna ’91., nakon nekih gubitaka u ljudstvu koji su navodno imali na Trpinjskoj cesti, u zatvor upali Arkanovci i odveli ga, a kasnije su čuli da su ih strijeljali. Iz toga razloga kao datum Darkove smrti obilježavamo upravo taj dan. Međutim, mi u to nismo potpuno uvjereni.

Da ga je Arkan odmah ubio, ubio bi ga kao i mnoge druge u Dalju, ne bi Darka pronašli u masovnoj grobnici u Ćelijama. Mi pretpostavljamo da su ga odveli u jedan privatni zatvor u Boboti gdje je još neko vrijeme teško zlostavljan, jer su svjedoci iz Dalja rekli da otamo nije otišao onako izmučen. U svakom slučaju, njegova smrt nikada nije temeljito i do kraja istražena, a suvišno je reći kako za Darkovu smrt nitko nikada nije odgovarao", ogorčeno završava Željko Kušić.

Nakon devetogodišnje potrage, Darko Kušić ekshumiran je iz masovne grobnice u Ćelijama, a identifikacija DNA metodom obavljena je na patologiji KBC Osijek.
Njegovi posmrtni ostaci pokopani su 10. studenoga 2000. godine na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Pad Vukovara za preživjele vukovarske branitelje nije značio kraj rata

Kada je kao zarobljenik nakon dugotrajnog zlostavljanja mučki ubijen, Darko Kušić, sin i brat, imao je samo dvadeset i tri godine, Darko, nismo te zaboravili.

FOTO: Direktno/privatna arhiva/Screenshot