Priča o Adamu Podrugoviću - Netko zna istinu...

Borovu naselju pohađat će OŠ Ivan Goran Kovačić, danas OŠ Siniše Glavaševića, a potom će završiti srednju obućarsku školu u Centru za odgoj i usmjereno obrazovanje Edvard Kardelj, danas Tehnička škola Nikole Tesle.

Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja odslužit će vojni rok u bivšoj državi, a po povratku iz JNA, godine 1980. oženit će se Ružicom Pendelj. Iste godine, Ružica će im roditi kćer Kristinu, a godine 1986. i sina Bojana. Oni koji su u mladosti poznavali Adama, istaknut će njegovu vedru i veselu narav i smisao za humor. Prisjetit će se da je lijepo crtao te da je izuzetno volio Dunav i ribarenje, a tu će ljubav prenijeti i na hobi, izradu pecaljki, umijeće koje je izučio uz oca Iliju.

Njihov susjed, kasnije i suborac, Josip Jeger, ispričat će: "I Adam i njegov otac Ilija radili su u borovskoj tvornici. Aco je u 'fušu' radio moleraj, a stari Ilija je pravio pecaljke od bambusa i čamce za Dunav. Obojica su bili vrijedni, često bi vikendom odlazili na vašare prodavati ono što bi napravili, stvarno su bili dobri majstori..."

Do početka Domovinskog rata, Adam, kojeg će kći Kristina opisati kao mirnog, obiteljskog čovjeka, radit će u pogonu "Valjara", poznatome po teškim uvjetima rada, a potom u tzv. "remenjari".

U obranu grada, Adam će se uključiti zajedno sa susjedima i prijateljima, a ratne dane na položaju na Domu tehnike, pod zapovjedništvom Zorana Šipoša, opisat će Adamov suborac Milenko Bilić, vukovarski dragovoljac iz Starih Mikanovaca: "Adama Podrugovića, moga Picassa, sam upoznao dana 4. rujna ‘91. na položaju na Domu tehnike. Kao čovjek, odmah mi se svidio i puno smo vremena provodili zajedno. Bila su to teška vremena, a njega pamtim po izrazitom humoru. Uvijek je bio spreman na šalu i u najtežim trenucima znao me je nasmijati do suza.

Nadimak Picasso je dobio jer je jako lijepo crtao. Granate padaju, a on sjedi prislonjen na zid i nekoga od nas crta. Imao sam samo devetnaest godina, umirivala me njegov vedar duh i staloženost. Jednom prigodom, dobili smo nekoliko kilograma mesa i odlučili skuhati čobanac. Taman prije negoli će biti gotov, započeo je minobacački napad. Na brzinu smo se posakrivali, a Picasso će ležerno: 'E, a jeste pokrili čobana, da nešto ne upadne unutra?'... Uvijek humorističan, uvijek, ležeran, ali čovjek za sve..."

Dana 14. rujna, kod Aerokluba, naš zapovjednik Zoran Šipoš je teže ranjen, a nas nekolicina lakše, Adam, Milenko Jurić iz Osijeka, zvali smo ga Mali Rambo, ja... Dobili smo po nogama od iste granate, Adam je mislim 'pošprican' gelerima po potkoljenici i peti, ali svi smo se isti dan vratili na Dom tehnike... Zaoštravanjem sukoba, po potrebi, odlazili smo i na druge položaje, a kao teže trenutke koje imam u sjećanju na Adama, pamtim kako smo, nakon pogibije našeg suborca Malog Ramba koji je poginuo kod vrtića u Borovu naselju, u kamionu, od direktnog pogotka granate, nas dvojica pokupili i pokopali ono što je od njega ostalo...

Pamtim i noć 9./10. studenoga, kad smo se Adam, pokojni Ivan Malenica iz Našica i ja, pomiješali s četnicima... Samo je dragi Bog htio da ostanemo živi... Posljednji put, Adama sam vidio dana 16. studenoga. Netko je predložio proboj prema Vinkovcima, na spisku nas je bilo 36. Pitao sam Picassa ide li i on, rekao je da neće... Imao je na sebi žute čizme, šarenu kapu i vjetrovku ZNG-e. Bilo je strahovito hladno, nalazili smo se nedaleko od glavnog ulaza u Kombinat Borovo... Tu su nam se pogledi posljednji put sreli..."

Dana 19. studenoga 1991. godine, slomljena je obrana Borova naselja, a pripadnici JNA, srpskih paravojnih jedinica i četnika ušli su u krug Tvornice Borovo i Borovo Commercea. Prema dostupnim podacima, Adam Podrugović je s brojnim drugim braniteljima i civilima zarobljen, te pješice, kroz Borovo naselje, Ulicom Karla Marxa, današnjom ulicom Blage Zadre, sproveden prema tadašnjoj gostionici Mali raj na početku Trpinjske ceste gdje se nalazila kolona autobusa.

Nakon što je dio zarobljenika, među njima Adam, ali i njegov otac Ilija (rođ, 1933.) u njih utrpan, krenuli su prema Trpinji kroz koju su prošli, da bi na križanju sela Bobota i Vera skrenuli prema Veri i preko polja izašli na cestu Borovo - Dalj. Tamo su se pojedini autobusi odvojili u smjeru Borova Sela te se zaustavili pred tamošnjom OŠ Božidar Maslarić. Dolaskom pred školu, iz zaustavljenih autobusa, već prilikom izlaska zarobljenika odvajani su pojedinci, a izdvojeni su i Adam i Ilija Podrugović. Prema iskazima preživjelih svjedoka, među onima koji su iz škole odvedeni i nemilosrdno ubijeni, nalaze se i imena oca i sina Podrugović, a njihova tijela do danas nisu pronađena. 

Adamova kći Kristina i sin Bojan i dalje tragaju za istinom, ali najveća im je želja pronaći očeve i djedove posmrtne ostatke kako bi ih dostojno pokopali, jer im je odavno jasno da je njihova sudbina izvjesna. 

Kristina Podrugović danas, s tugom, samo jednostavno kaže: "Ne daj Bože nikome da toliko dugo traži... A netko zna istinu... I, neka se više nikada ne ponovi..."

Kada je nakon sloma obrane Vukovara i Borova naselja zarobljen i deportiran u Borovo Selo gdje mu se gubi posljednji trag, Adam Aco Podrugović, suprug, otac, sin i brat, imao je trideset i dvije godine. Adame, nismo te zaboravili. 

******

Milenko Bilić "Prijatelju moj. Više od svega volio bih kleknuti, pomoliti se i zapaliti svijeću na tvome grobu. Reći - 'Počivaj u miru Božjem'... Već 32 godine ne prođe dan da na tebe ne pomislim. Na tvoj vedar duh, topao i iskren osmijeh, oči prepune vedrine i ljudskosti koja su te krasili kao poštena čovjeka. Živ si i živjet ćeš dok god u meni srce kuca".