Preživio Vukovar, poginuo na Kupresu: Tko je bio Zdenko Marijanović - Beba

Slom obrane grada i okupacija Vukovara za vukovarske branitelje nije značio kraj rata. Dok je ogroman broj branitelja završio u srpskim koncentracijskim logorima, većina njihovih suboraca koji su iz okruženja u kojemu se nalazio grad uspjeli izaći u teškom i mučnom proboju, ponovo su uzeli oružje u ruke te se u različitim postrojbama nastavili boriti u obrambenom ratu koji se tek tada rasplamsavao.
Tih dana rame uz rame s pripadnicima Kupreške bojne HVO-a, hrvatske postrojbe iz Tomislavgrada, 13. bojne HOS-a te hrvatskih branitelja iz Bugojna, Uskoplja, Livna, Posušja, Gruda itd., stajalo je i 130 pripadnika 204. Vukovarske brigade, od kojih je njih petnaest izgubilo svoje živote.

Njihova imena su Dražen Kiš, Franko Lohajner, Kruno Zmajlović, Šime Mađarević, Milan Berton, Robert Zadro, Andrija Marić, Zdenko Marijanović – Beba, Denis Mihalić, Ivica Špišić, Anton Brkan, Marek Pamula, Leon Ogorodnikov, Vasil Šapirov i Giat Bandanev.

Zvali su ga 'Beba'…

Iako je od tih tragičnih događaja prošlo trideset godina, o mnogima od njih, osim njihovoga imena i prezimena, ne zna se gotovo ništa, premda su to svojim djelima itekako zaslužili.

Jedan od tih, široj javnosti nepoznatih heroja je i Zdenko Marijanović – Beba.

Zdenko Marijanović – Beba rođen je 12. veljače 1964. godine u Vukovaru, kao najmlađi od troje djece Zorke rođ. Marijanović i Kreše Marijanovića, oboje iz Ružića, općina Grude, Bosna i Hercegovina. Zbog, kako će reći oni koji su ga poznavali, milog izraza lica i jer je kao dijete bio osobito simpatičan, u ranom će ga djetinjstvu prozvati  'Bebe', što će njegovi prijatelji, kasnije, preimenovati u jednostavno - 'Beba', pa će ga po tom nadimku većina njih i zapamtiti. Zdenko će kao četverogodišnjak doživjeti prometnu nesreću, a to će zauvijek ostaviti traga na njegovom zdravstvenom stanju.

Naime, tijekom igre ispred kuće, iako u to vrijeme, tamo nije ni bilo, ni prolazilo puno vozila, potrčat će za loptom na ulicu gdje će ga udariti automobil, pa će ga otac na rukama odnijeti u vukovarsku bolnicu. Ondje će, između ostaloga, utvrditi kako mu je oštećeno plućno krilo zbog čega će i kasnije imati problema s disanjem. Osnovnu školu Zdenko Marijanović pohađat će u OŠ Bratstvo i jedinstvo, danas OŠ Blage Zadre, a potom upisuje Školu učenika u privredi. Nakon odsluženja vojnog roka u bivšoj državi, u Postojni, Slovenija, godine 1981. zaposlit će se, kao i stariji mu brat Žarko i sestra Branka, u Tvornici gume i obuće Borovo, pogon Poly, gdje će raditi sve do 1989. kada zbog krize i neisplaćenih plaća u borovskoj tvornici daje otkaz i odlazi u Austriju.

Njegova, pet godina starija sestra Branka Jurilj, s tugom će ispričati: "Zdenko je bio izuzetno dobra osoba. Rekreativno je bildao jer je volio biti u dobroj formi, vozio je motor, Kawasaki, kojeg je sam popravljao, nabavljao dijelove… Jako je volio ribariti, sam je pleo mreže, iako, neobično, ribu nije volio jesti… Kuglao je, igrao mali nogomet…Sjajno je igraš šah, čak je odlazio na natjecanja. Naučio je igrati i tatu i našeg susjeda Lozančića, ali nije volio igrati s njima… Govorio bi da ne igraju pošteno, kradu mu pijune, no oni su se šalili s njim…

Mi smo u obitelji uvijek puno radili, tata bi se znao ljutiti kad Zdenko ide na natjecanja, pitao bi – 'Kako uvijek ideš, baš kad ima nekog posla?', a Zdenko bi onda odustao, ne bi otišao, ostao bi kod kuće pomagati… Stvarno je bio dobar mladić… Iako sam bila starija, Zdenko me je uvijek čuvao, branio, držao me je kao kap vode na dlanu. U Austriji se odlično snašao, imao je dobar i unosan posao i dobro je zarađivao, a planirao je pronaći posao i meni i bratu. Pa ipak, odmah nakon 'krvavog Uskrsa', a nešto prije Borova Sela, vratio se kući. Samo se jednu večer pojavio s torbama. Roditelji su plakali, zašto se vratio, kazali su mu da će ovdje biti veliki rat, ali on se nije dao odgovoriti, samo je rekao: 'Pa neću ja valjda, ako bude takav rat, ostati tamo, a svi moji ovdje?'“.

Šarani, što ste se uplašili

Marinko Leko – Čamac, jedan od zapovjednika s Trpinjske ceste, a susjed i prijatelj iz djetinjstva i mladosti, o Zdenku će reći: "Sve što bih se o njemu kao osobi mogao ispričati, bilo bi pozitivno i bilo bi malo. Bebu je teško opisati u nekoliko riječi. Uvijek je bio nasmijan i neobično duhovit.

Imao je dobar posao u Austriji, nije se morao vratiti, a dragovoljac je od prvog dana. Angažiran je na prvim stražama koje smo držali na Lipovačkom putu i na punktu prema Trpinji, na izlazu s Trpinjske ceste, kod caffe bara Zurich, sudjelovao je i u rijetko spominjanoj, prvoj akciji  u Borovu naselju, dana 4. srpnja ’91., pri čemu je paravojna srpska pješadija potisnuta natrag, prema Borovu Selu. U početku, dok nismo ‘oguglali’, ljudi su bili izbezumljeni, moraš ići, a bojiš se, i samom mi je bilo tako, no na njemu nikada nisam vidio strah. Znao nam je reći – ‘Šarani, što ste se uplašili?’, pa kad ga vidiš takvog, s onim njegovim osmijehom na licu, strah bi nestajao i ‘šibaš’ dalje. Kad god sam ga pogledao, smiješio se i takvog ga pamtim”. 

Pripadnik legendarnih Žutih mrava

Dana 14. rujna ’91. JNA i srpske paravojne snage i četnici, iz svih smjerova, započeli su opći napad na Vukovar. Napadu je prethodilo raketiranje i bombardiranje grada kazetnim bombama iz zrakoplova JNA i granatiranje teškom artiljerijom iz okolnih sela s pretežitim srpskim stanovništvom te s druge strane Dunava. Potom su krenuli tenkovi i pješaštvo. I u Borovu naselju, branitelji Trpinjske ceste, Hercegovačke i Slavonske ulice, hrabro su odolijevali napadima iz smjera Trpinje, a očajnička borba se vodila doslovno za svaku kuću. Drugog dana napada, 15. rujna, među mnogobrojnim ranjenima, bio je i Zdenko Marijanović, tada već pripadnik legendarnih ‘Žutih mrava’.

Jedan od branitelja Trpinjske ceste, Zlatan Bašić, ispričat će: "To smo jutro čekali tenk u dvorištu Mujine kuće na Trpinjskoj cesti broj 147. Nekako nam je ona bila najbolja, imala je drugi izlaz u Bosansku ulicu, širok glavni ulaz i bilo je praznog prostora oko kuće, pa smo neprijatelja mogli primijetiti i sačekati puno prije negoli oni nas. Jedan je tenk došao skroz do kapije. Cijev smo mu vidjeli, ali on nikako da krene dalje. Turira i turira i samo se cima, malo naprijed, malo natrag. Marko Babić, Andrija Marić i ostala ekipa su bili dalje, ispred, a ovog su pustili nama. I sad ta igra mačke i miša… Malo on proviri, malo mi. I kad je provirio malo više, vidjeli smo da je to osamdesetčetvorka i pomalo je i nas bio strah. Nemamo osu, imamo koju zolju, RPG i tromblone… I što sad? Onda je Bebi Marijanoviću nešto palo na pamet, da nešto iz kuće proba napraviti…".

Marinko Leko, će nastaviti: "Beba je tromblonom pogodio stražnji dio tenka, ne znam je li tamo bila bačva s gorivom, no zapalio se, a Beba je povikao – ‘Eno ga, gori!’. U tom je trenutku pogođen, vjerojatno krhotinom rasprskavajućeg metka".

Zlatan Bašić: “Nismo znali da je i pješadija uz tenk, no oni su vidjeli Bebu i opleli su po njemu. Nije mi poznato je li direktno pogođen ili od krhotina, no vidio sam kako su mu, ispod šljema, glava i lice krvavi. U bolnicu ga je odvezao naš suborac, Zvonko Leko”.

Nakon obrade rane u vukovarskoj bolnici, Zdenko Marijanović će s još tri ranjenika biti upućen prvo u vinkovačku bolnicu, a potom u Zagreb, gdje će u KBC Klinika za bolesti uha, nosa i grla Medicinskog fakulteta na Šalati, dva tjedna provesti na bolničkom liječenju. 

Vidimo se ćaća…

Branka Jurilj, s tugom će se prisjetiti: "Nakon što je Zdenko izašao iz bolnice, ja sam ga njegovala u  hotelu ‘Goranin’, tamo su smještali ranjene pripadnike ZNG-e. Sporo se oporavljao, rana mu je neprestano krvarila i boljela ga je. Unatoč tome, čim je mogao priključio se svojim suborcima na Rakitju, gdje je sjedište imala 204. brigada. Neprestano je negdje odlazio, znala sam da kamionom prevozi naoružanje, stalno je bio u pokretu, no nije želio pričati o tome. Onda se jedan dan pojavio s kartom u jednom smjeru i na silu me utrpao u vlak za Njemačku. Rekao mi je:’Spasi se barem ti, bit će gadnog rata’. Naš otac ga je posljednji put vidio krajem ožujka ’92., 15 dana prije Zdenkove pogibije. Bilo je to na rivi, u Makarskoj. Zdenko je u uniformi izašao iz nekog kamiona, upravo je sjedao u drugo vozilo. Čuo je da idu za Južno vojište, da nedostaje ljudi, pa je zaplakao: ‘Kud ćeš Zdenko, nemoj ići…’, a on mu je samo rekao – ‘Vidimo se ćaća’… Ali otac ga više nikada nije vidio… Desetak dana prije njegove pogibije, u Njemačkoj, sanjala sam grozan san. Odmah, isti taj dan, sjela sam na vlak i došla u Zagreb. Provela sam prekrasan dan s braćom. Ispričali smo se kao nikada do tada, ismijali smo se prisjećajući se sretnog djetinjstva, te naposljetku, rastali u suzama kao da smo predosjećali kako se posljednji put vidimo…".

Samo mu je klonula glava…

Toga kobnog dana 10. travnja 1992. godine, oko podne, po zaprimljenoj zapovijedi, iz Galečića polazi 17 branitelja u tri vozila – dva terenska i jednom kombiju te u blizini sela Donji Malovan, ne znajući koliko je jugovojska potpomognuta četnicima daleko prodrla, vozilima direktno izlaze pred neprijateljske tenkove i transportere koji na njih otvaraju vatru. Više od pola branitelja bilo je odmah mrtvo ili teško ranjeno, a Vukovarac Željko Čorak, koji je tek pukom srećom preživio, opisao je pogibiju Zdenka Marijanovića:  

"Krenuli smo s tri vozila, a ja sam se nalazio u prvom, crvenom terencu, produženom Nissan Patrolu, koji je vozio Andrija Marić. Pored Andrije, na mjestu suvozača, sjedio je Stanko Tica – Braco, a odostraga smo sjedili - u sredini Zdenko Marijanović, s njegove lijeve strane Šime Mađarević i sa Zdenkove desne strane, ja. Andrija je vozio brzo, pa smo se malo odvojili od ostalih vozila, pa tako i nešto prije njih naletjeli na četničke tenkove i transportere. Ne samo zbog lose vidljivosti jer je bio maglovit dan, susnježica, oni koji poznaju teren na kojem se to dogodilo, mogu razumjeti da ih nismo mogli primijetiti sve dok nismo izletjeli pred njih. U trenutku kad smo ih ugledali, Andrija je naglo zaustavio terenac, krenuo u rikverc kako bi se okrenuo i u trenutku dok je bočno bio okrenut prema njima, pogodila nas je granata. Bilo je to otprilike, 150 do 200 metara od benzinske pumpe, prema Šuici, Pancirno zrno je udarilo u stup između dvoja vrata, s lijeve strane. Auto je još malo klizio dok se nije zaustavio, a iz transportera su već pucali na druga dva vozila. Stanko Tica i ja smo iskočili iz terenca. Pogledao sam Andriju i odmah sam vidio da je na mjestu mrtav.

Teško mi je sad opisivati njegove rane, no gornji dio tijela i glava su mu jako stradali. Zdenka Marijanovića – Bebu veliki geler je pogodio posred prsa i također je bio mrtav, glava mu je samo klonula kad sam ga pokušao izvući van. Šimi Mađareviću koji je kasnije preminuo usred zadobivenih ozljeda, bila je gotovo potpuno otkinuta ruka. Kad smo ga izvukli napolje i zalegli iza Nissana, htio sam ga previti, no Braco je rekao da se odmah moramo maknuti s tog mjesta jer su se tenkovi i transporteri sve više približavali pucajući i dalje po nama i ostalim vozilima u kojima su bili naši suborci.

Iako smo obojica i sami bili ranjeni, nekako smo Šimu, zajedničkim snagama, malo Braco, malo ja, vukli, gotovo nosili, tri do četiri kilometra, koliko smo se povlačili. U jednom smo trenutku naišli na našeg Antu Brkana koji ja Šimu previo, a onda otišao u smjeru iz kojeg smo mi došli. Nažalost, nedugo nakon toga i Ante Brkan je poginuo. Taj dan je bio strašan, tenkovi su nas doslovno rasturili. Iako je prošlo trideset godina, sjećam se svega kao da se jučer dogodilo.  

Sedam godina neizvjesnosti

Branka Jurilj, kroz suze će dodati: "Brat Žarko i ja smo puno puta odlazili na Kupreško polje, tamo gdje su naši dečki nastradali. Fotografirali smo ostatke vozila iz daljine, iako je Žarko želio prići bliže, sve u nadi kako će pronaći barem nešto Zdenkovo… Ja mu to nisam dozvoljavala, vrištala sam i plakala da ne smije, jer su nam rekli kako je tamo sve izminirano. Ne bih mogla podnijeti da se i njemu nešto tamo dogodilo… Kada su nam u listopadu 1999. godine javili kako je moguće da je među tijelima izvađenim iz jedne od masovnih grobnica između Gornjih i Donjih Malovana i naš Zdenko, Žarko je svakodnevno odlazio, prvo na patologiju u Split, a potom u Zagreb, na Zavod za sudsku medicinu, gdje su, napokon, dana 25. studenoga potvrdili kako je DNA analizom potvrđena Zdenkova identifikacija. U međuvremenu, ja sam došla iz Njemačke gdje sam se nalazila i otišli smo zajedno to reći našim roditeljima. Bilo je strašno. Činilo nam se kako je naš Bebe poginuo po drugi put. Jer znate, koliko god smo bili svjesni svega, nadali smo se da je možda nekim čudom preživio, da je možda zarobljen… Odlazili smo na svaku razmjenu, identifikaciju, onaj tko nije nekog svog čekao, tražio, ne može to razumjeti… Moliš Boga da ga nađeš, a opet, moliš Boga da nije tamo… Da je živ…“

Posmrtni ostaci Zdenka Marijanovića – Bebe, dana 7. prosinca 1999. godine, pokopani su u Ružićima, Bosna i Hercegovina, rodnom mjestu njegovih roditelja Zorke i Kreše, koji danas počivaju uz njega, kao i starijeg sina Žarka koji je preminuo 2011. godine.
Kad je poginuo u bitci za Kupres, jedan od vukovarskih heroja, Zdenko Marijanović – Beba, imao je dvadeset i sedam godina. Zdenko, nismo te zaboravili.

******

Nema vas više! Nema Vukovara, ni Hrvatske! Marš u sobu!

Branitelj Vukovara i zatočenik srpskih koncentracijskih logora Zlatan Bašić, prisjetio se tog strašnog dana 1992. godine:

"… U kasnim poslijepodnevnim satima ili već večernjim, ulazi mladi vojnik u sobu u zatvoru u Sremskoj Mitrovici i poziva me da izađem i idem na večernji 'razgovor'. Razmišljao sam, gdje sad, ovako kasno, nije dobro. Bit će svega, baš neće biti dobro… On me vodi, ništa ne govori, ne gura, ne udara. Oba smo u svojim mislima. Ulazim u prostoriju, ono Medić čeka. Jao, sad će biti tamburanje, najviše je volio mlatiti po tabanima. Kaže: ‘Sjedi, hoćeš rakiju, cigaru?’

Što sad hoće, pa tu sam već šest mjeseci? Sve zna. Vadi i pokazuje mi slike iz Vukovara koje su ostale u Čorkovom lokalu, to smo već prošli. Vadi novu sliku - mrtvi branitelji na nekoj prikolici. Pita: ‘Poznaješ li koga? Ima li tvojih iz Vukovara…’

Gledam sliku i ne prepoznajem nikog, krvava tijela branitelja, jedan preko drugoga, u različitim uniformama, odjeći. Ne prepoznajem nikoga, što reći? A on će meni: ‘Ovo su tvoji Žuti mravi poginuli na Kupresu jutros. Nema vas više! Nema Vukovara, niti Hrvatske, nema više niti vas, svi ćete umreti. Marš u sobu!...’

Puno puta razmišljam o tome i malo se zna. Nekako, mislim da naši nisu imali sreće ili je tako moralo biti… Ta misao mi je lakša. Mada, tko zna kad i hoćemo li uopće ikad saznati što se dogodilo u to hladno, maglovito i susnježicom praćeno kupreško jutro? Preživjeli su Vukovar, Nuštar, Vinkovce, Zadar i druga ratišta i stradali su na Kupresu… Puno branitelja je poginulo i nestalo taj i tih dana I u HV i u HVO. Na dan Muke Isusove uputit ćemo svoje molitve da se pronađu tijela svih nestalih branitelja Domovinskog rata. Nadamo se da će doći dan kada ćemo ih dostojno sahraniti i odati im počast…"